Da me zatvore sa svima koje sam ikada voljela,
Da me zaključaju do smrti,
U čijem bih naručju spokojna poginula?
Baci novčić, čemu se nadaš prije nego padne?
Skupljam suze u stakleni buket,
Što kada bi za mnom zatvorili vrata kroz koja sam otišla?
Što ako je beznačajni novčić uklet;
Da me zatvore komu bih prišla?
Čini se da su me uhvatili, ipak mi je stalo,
Vrtim stari film, crno-bijelo i strah.
Nema veze na koju stranu je palo;
Kako god da okreneš samo moj je krah.
Nosim stakleni buket svake sekunde veći,
More očiju koje svijetle u mraku.
Imam sve na dlanu, ali se ne nadam sreći,
Mogu namirisati razočarenje u zraku.
Opet se vraćam neostvarenom snu, potpuno slijepa,
U bunilu zapinjem do tvojega zagrljaja.
Gledaš me kao da razmišljaš kako sam lijepa;
Ali, bojim se da smo na korak do oproštaja.
Porezao si se na buket, krvariš po meni,
Držim te za lijevu ruku i bojim se.
Ako se otvore vrata, molim te za mnom kreni;
Moram umrijeti da rodim se.
Smanjavaš se i polako kliziš u tamu,
Vrištim za tobom i pokušavam te držati.
Ne, nemoj me samo ostaviti samu,
Obećala sam si da neću plakati.
Razbiti ću sve ruže, kunem se životom,
Legla sam na pod držeći se za stomak.
Ne smatram naš rastanak sramotom;
Ne sramim se što umišljam ti korak.
Tiho su mi otvorili vrata, vidjelo se da im je žao,
Ustala sam se i pozdravila sve kao nekada.
Sam si se ustao, a sam nisi pao;
Zašto nitko nikada sa mnom ne pada?