„ – Sto mu gromova!" Uzviknuo je glasom isprekidanim od smijeha, stisnuvši Marijanine ruke koje su se nalazile oko njegova struka čvrsto u svoju šaku. Taj pokret nakratko je Sandri skrenuo pažnju na kičasti pečatnjak sa zlatno ugraviranim slovima na crnoj podlozi kojeg je nosio na srednjem prstu desne ruke.
Bizarno, mrzila je prstenje na muškarcima, pomislila je prije no što joj je za oko zapelo veliko zlatno slovo V, koje se isticalo na sredini te neukusne grdosije, a ispod kojega se nalazio ugraviran broj 1986.
Zahvaljujući slovima koja su bila ispisana oko prstena zaključila je da slovo V stoji za prezime Vidak, 1986. se vjerojatno odnosila na godinu vjenčanja njegovih roditelja, a ostala slova stala su ovjekovječena onamo kao početna slova svakog pojedinog člana obitelji: C za Cecilija, B kao Branko, D za Danijela, M za Martinu i L za Lauru.
Žmarci su prošarali njezino tijelo...na tren je pomislila da bi možda i mogao imati... kap dobrote u sebi. Ali samo na trenutak, zaključila je u mislima odmahnuvši glavom. Da vrag zaista postoji shvatila je nakon što ju je zvuk Mihaelovog oduševljenog dubokog smijeha podsjetio na to od svih omraženo stvorenje. Okrenuo se prema Marijani još uvijek čvrsto držeći jednu njezinu ruku te je suočio sa svojom prilikom koja ju je prijeteći nadvisivala za čitavu glavu.
„ – Da sam znao da ova kuća vrvi ovako ... zastao je kao da traži primjerenu riječ, razigranim djevojkama, ne bih ovoliko dugo odgađao posjetu! Braco, doista si me ugodno iznenadio!" Obratio se Danijelu koji se upravo pojavio na izlazu u društvu munja koje su sijevale iz njegova bijesnog pogleda. „ – Što dovraga izvodiš Mihael?"
Ton njegova uzvika sledio joj je krv u žilama, a Marijanino ionako blijedo lice na čas joj se učinilo prozirnim dok je netremice zurila u mjesto na Mihaelovom obrazu, kao da se nadala da će se nekim čudom onamo uskoro ukazati ožiljak. Zvuk Danijelovog glasa iza nje očito je u njoj ubio i zadnji tračak optimizma pa je sada izgledala kao da će se svaki čas onesvijestiti.
„ – T-ti nn-isi Danijel!" Promucala je. „ – Ludo, zar ne? Kladim se da ti mogu pročitati misli: Čovječe, frajer je isti, ali kriminalno zgodniji!" Mihael je namignuo Marijani prije no što su mu se usne razvukle u zabavljen smiješak. „ – Makni se od nje, Mihael!" Danijel je prosiktao na što je Mihael podignuo ruke u zrak i nekoliko puta coknuo zubima hinivši nevjericu.
„ – Braco ne misliš li da si sebičan? Razumijem da si posesivan kada je u pitanju tvoja draga, ali ovo što sada činiš može proći kao teže kazneno djelo, nevaljalče, okupio si oko sebe pravi mali harem... nacerio se... ne smatram se svecem, ali ovaj put sam nevin, djevojka se pojavila niotkuda i nasrnula na mene...
pogledom je pratio Sandru koja se upravo približila Danijelu. Ljubomora je obuzela njegovo tijelo kada je svojim dugim prstima protrljala ruku njegova brata obgrlivši je da bi potom utisnula nježan poljubac na njegov biceps. Srce mu se blesavo uzlupalo dok je uzaludno tražio njezin pogled zbog čega su riječi same pronašle put preko njegovih usana... baš kao i tvoja ljupka nevjesta sinoć."
Bingo, nacerio se kad ga je pogodila vrelim kestenima... kad bi pogledi ubijali... pomislio je. Ali ne, ono što bi ga sada zaista moglo ubiti bile su ruke njegova brata, da se kojim slučajem kraj njega nije nalazila za njega još uvijek bezimena djevojka magnetski privlačnih smeđih očiju i usnama boje višnje mu pomilovala obraz nakon čega mu je šapnula na uho nešto što ga je barem na trenutak primirilo.
Ironično, taj isti čin u njemu je izazvao čitav spektar osjećaja... crno - bijesnu, crveno - požudnu, krvavo – ljubomornu, roza – povrijeđenu, zapitao se kako bi bilo kada bi on i njegov brat zamijenili uloge? Osjetio je nemir u želucu i zaboljelo ga je mjesto u grudima čijeg postojanja dosada nije niti bio svjestan... zaboga, što se to s njim događalo?
Svaka ti čast Mihael... zapljeskao si je u mislima. Ne zaljubiš se cijeli život i onda se uspiješ zacopati u bratovu zaručnicu. Baš se znaš usrećiti bijedniče! Oči su mu se suzile... Ali mora li činjenica da ona voli njegova brata značiti da makar i na čas ne bi mogla dignuti njegovo... raspoloženje.
Skrenuo je svoj smrknuti pogled s nje na brata, čija je pažnja već bila usmjerena na njega, nišanio ga je baš poput svoje zaručnice dok ga je druga djevojka promatrala sa strahom u očima. Osjećao se poput vuka ulovljenog u krvoločnom pohodu. Stjeran u kut. Hm... nije li to bila poprilično nesvakidašnja situacija za njega...
„Shvaćam, ne volim biti u centru pažnje... njegov uzdah bio je dostojan Oscara dok je izgovarao laž, centar pažnje bio mu je omiljena lokacija... zapravo mu je tlaka bila nositi se sa svim tim kaosom oko sebe...zato ću se sada povući... okrenuo se prema Marijani, pomilovavši je po licu... ispričavam se što nisam uspio uzvratiti zagrljaj, sljedeći put kada osjetiš potrebu slobodno mi se javi...
ostavivši nesretnu djevojku razjapljenih usta, na peti se okrenuo prema bratu... a vi se slobodno pravite kao da me nikada nije ni bilo... potapšao je Danijela po ramenu za koje predmet njegove žudnje nije bio nakačen... siguran sam da tebi to neće predstavljati problem... braco."
Njegov brat i on odavno nisu bili bliski kao prije... srce bi mu još uvijek preskočilo nekoliko otkucaja svaki put kada bi se sjetio požara koji je uništio sve nevino u njemu, ali ako ga je sjećanje dobro služilo, a opijati mu još nisu u tolikoj mjeri izjeli mozak nisu se ni mrzili ... ali od zadnjeg susreta prošlo je poprilično puno vremena i stvari su se očito promijenile.
Iznerviran njegovim ponašanjem i odbojnosti kojom ga je počastila njegova djevojka, napustio je neprijateljski nastrojenu trojku sa figom u džepu. Bilo je situacija kada je postupao nepravedno, bilo je i onih kada je znao popustiti, istini za volju te su bile rijetke, ali sada je, više no ikad bio raspoložen zaigrati prljavo... napipavši kutiju u džepu nacerio se... ni doza nikotina mu neće biti na odmet.
Sandra je obujmila dlanove svoje prijateljice koji su još uvijek nervozno drhturili i privukla je u svoj zagrljaj. „ – Oprosti, nisam te stigla upozoriti..." Marijana se na njezino iznenađenje zahihotala. „- Bože Sandra, moraš mi zabraniti piće, pod - hit -no. Alkohol od mene čini zvijer. Zapravo sam samo htjela zagrliti Danijela pošto sada napokon možemo reći da smo prijatelji, ni u snu nisam očekivala... ludilo..."
smijeh ju je ponovno obuzeo u tolikoj mjeri da se sada tresla, a kada se napokon primirila krenula je prema Danijelu i zbog njegovoga natmurenog izraza lica u zadnji čas ustuknula od izgleda, ipak nesuđenog zagrljaja „Danijel, oprosti, nisam htjela izazvati razmirice između tebe i brata. On doista nije nizašto kriv i ne bih željela..."
„ – Nema potrebe za isprikom, prekinuo ju je i potapšao po ramenu, to nije jedini razlog konflikta između nas dvojice. Ljubavi, obratio se Sandri primaknuvši je sebi i utisnuvši joj poljubac u čelo, odvedi prijateljicu doma i pripazi na nju. Mihaela i mene čeka dug i naporan razgovor, moramo razjasniti neke... stvari." Nije mogla ne primijetiti trenutak u kojem mu je čeljust zaigrala no odlučila je ne povećavati komentarom njegov ionako već opipljiv bijes.
„ – U redu mrgude, kako god želiš, nazovi me kasnije, dobro?" Upitno je podignula obrve u očekivanju odgovora. Nježan poljubac kojim je potom okrznuo vrh njezinog nosa, učinio je da zaboravi kakav se kaos trenutno odvijao oko nje. Kimnuo je u znak potvrdnog odgovora na njezino pitanje.
„ – Znaš da ću učiniti sve što poželiš, ali unatoč tome što bih više od svega na svijetu htio da si sada kraj mene i što imam osjećaj da će mi se srce raspuknuti na dva djela od same pomisli na ono što ti moram reći, naređujem ti da odeš odavde... odmah Sandra!"
Namrštila se na njegovu zapovijed no nije joj ostavio prostora za nećkanje, zagrlivši ih obje, poveo ih je prema izlazu i namignuo iskrivivši usta u nešto nalik osmijehu čija je namjera da ulije povjerenje neslavno skončala... a onda su se vrata ograde pred njima zatvorila.
...
Osjećao se loše čim mu je ograda zaklonila pogled na nju i poželio da joj je dopustio da mu predbaci, da mu očita bukvicu, ovako se opravdano osjećao krivim zbog načina na koji ju je otpravio. No nije mogao odagnati ružan osjećaj koji mu se javljao od kako je sinoć Mihaela pronašao u njezinoj blizini... i kao da ni to nije bilo dovoljno ista jebena stvar se dogodila i jutros.
Vrag na njegovom lijevom ramenu perverznim je primislima potpuno nadglasao anđela koji je s desnog šaputao kako nema nikakve potrebe za panikom. Problem je bio u tome što više nije bio siguran u to koliko dobro zapravo poznaje svoga brata, njih dvojica mjesecima nisu razgovarali, a njihov odnos se godinama prije toga počeo narušavati. Što je vrijeme više odmicalo stvari među njima izgledale su sve lošije, oštećenije, narušenije, nepopravljive poput metala razorenog korozijom. Podignuo je pogled prema prozoru bratove sobe... izgleda da je napokon došlo vrijeme za njihovo suočavanje.
...
15 minuta pješačenja od svoga stana do Danijelove vile Sandra je provela izjedajući se od nervoze. „Sve je u redu. Ne brini." Ponavljala je frustrirano jedini njegov odgovor na njezinih nekoliko uporno uzastopnih: „Sve OK?", „Kako je prošlo?", „Jeste li se pomirili?", „Molim te, nazovi me, brinem."
Shvatila je da se ponaša kao luđakinja tek nakon što ju je nekoliko prolaznika pokosilo preplašenim pogledom prije no što su se, pri mimoilaženju maknuli dalje od nje. „ – Nisam luda, bijesna sam!" Viknula je za dvjema tinejdžericama i shvatila da to nije polučilo željeni rezultat u trenutku kada su trčeći pobjegle niz ulicu.
Super, još mi samo fali boca piva u ruci i smotuljak žiže u ustima za potpun dojam.
Pomislila je u trenutku kada se našla pred onim istim vratima s kojih je danas bila potjerana. Normalan čovjek shvatio bi kada je nepoželjan no ne i Sandra, ona je morala izigravati klauna do kraja. " - Ako neće Muhamed brdu"... prošaptala je gurajući teška vrata pred sobom. Čim se jednom nogom našla s druge strane ograde opazila ga je.
Njezino srce ukazivalo joj je na njegovu lokaciju i prije savršeno zdravih očiju. Isti trenutak njezin bijes se povukao, a osmijeh ponosno zauzeo tron. Voljela je tu njihovu povezanost. Krenula je prema njemu shvativši kako nema potrebe za šuljanjem jer je sjedeći na vrtnoj ljuljački tupim pogledom buljio u prazno dok se Zenica blues – Zabranjenog pušenja jasno dala čuti u dvorištu, unatoč slušalicama koje je imao na ušima. Slušao je glazbu s mp4 uređaja koji mu je ona poklonila. Nasmiješila se ponovno osjetivši onaj isti poriv za obilježavanjem svoga teritorija. Kada se našla iza njega spustila je usne na njegovu kosu i prstima mu preklopila oči.
Trznuo se na njezin dodir kao da ga je isti izbacio iz neke druge dimenzije. Jedva se otarasivši slušalica, ustao je spustivši njezine ruke sa svojih očiju sebi u dlanove i okrenuo se prema njoj suočivši se tako s toplim, zabrinutim pogledom.
„– Oprosti, bio sam..." „ - Zauzet? Mrgude što se s tobom događa danas? Razumijem da nisi čovjek od velikih riječi i da danas nisi raspoložen za mene, što sam kako sam vidiš odlučila izignorirati...ali da te pronađem ovdje, samog, kako slušaš Grašu... nisam sigurna trebam li zvati doktora ili svećenika?"
Dubok i iskren smijeh napustio je njegovo grlo i to je bilo sve što je trenutno trebala čuti. „ – Sprdaš me?" Privukao ju je sebi prekriživši ruke nisko na njezinim leđa. „ – Apsolutno!" Zagrlila ga je oko vrata prije no što je na što je blaži način mogla pokušala otvoriti temu. „ Tekst pjesme koju si zaista slušao ostavlja dojam da razgovor nije prošao onako kako sam se nadala. Voljela bih da mi kažeš da se varam."
I sam bih to volio. Pomislio je kada mu se ružna slutnja ponovno uvukla u grudi, no razgovor s njegovim bratom samo je još više rasijao njegove crne misli. Mada u njegovim riječima nije bilo ničega dvosmislenog, nešto mu je govorilo kako mu ne smije vjerovati kada je Sandra u pitanju. I taman kada je pomislio kako je možda previše i neopravdano paranoičan riječi su se same oblikovale na njegovim usnama.
„ – Što kažeš na to da malo prošećemo?" Dobro, očito ju je odlučio ignorirati, ali istjerat će ona već vodu na svoj mlin. „ – Kažem da si mi ukrao ideju, zapravo sam ja došla s namjerom da izvedem tebe. Danas sam s curama bila u novootvorenoj slastičarnici u blizini, imaju odlične stvari, i zaboravi na odbijanje zbog tog frustrirajuće zdravog načina života, najprije ćemo te našopati glukozom, a onda ćemo smisliti neki zabavan način za trošenje svih tih strašnih kalorija."
Namignula mu je uštipnuvši ga za stražnjicu. Namrštio se, plitko uzdahnuvši. „ – Tako dakle, večeras n si me naumila mučiti." „ – Večeras i u sve dane života svoga!" Nasmijala se, a on ju je poslušno pratio, zadovoljno promatrajući svaki njezin pokret. Imao je osjećaj kao da bi ostatak svijeta ishlapio svaki put kada bi ga ona uzela za ruku. Ispravio je misao, zapravo je sada držao cijeli svijet u svojoj ruci.
Bila je apsolutno predivna. Apsolutno njegova. Strašna slutnja ponovno ga je zarobila. Morao je prestati razmišljati o glupostima, njegov brat nasmijao mu se u facu kada mu je naredio da se drži podalje, a onda je preokrenuo temu na to kako mu ne vjeruje. Još uvijek je bio onaj isti manipulator kakvog ga se i sjećao. Odmahnuo je glavom, odbacivši ružne misli. Morat će mu vjerovati. Ima li drugog izbora?
„ – Stigli smo!" Sandrin glas trgnuo ga je iz grozničavih misli na najljepši mogući način. Povela ga je za jedan od rijetkih praznih stolova, a kada su sjeli nagnula se preko istoga prema njemu ispreplevši prste s njegovima na sredini stola.
„ – Razmišljala sam malo, znaš? I shvatila sam da se ne mogu udati za nekoga kome ne znam ni nešto tako bitno poput omiljenog okusa sladoleda. Zato sam došla na odličnu ideju! Isprepletene prste svoje desne i njegove lijeve ruke nagnula je prema njemu.
„ Ti ćeš naručiti svoj omiljeni okus za mene, zatim je njegovu desnu i svoju lijevu povukla prema sebi, a pojest ćeš ono što ti ja naručim!" Podlo se nasmiješila na što je Danijel zabavljeno podignuo obrve. „ – Pravilo je da nema mijenjanja!" Zaključila je točno u trenutku kada je konobar stigao do njih. Sandra je odmah ispalila narudžbu.
„ – Ovaj ovdje gospodin, inače veliki obožavatelj glukoze, pojest će tri kuglice čokolade s nugat punjenjem, posute mrvicama, šlagom, čokoladnim preljevom i vaflom sa strane." Konobar je kimnuo, a ona se zahihotala na Danijelov zgađen izraz lica. „ - U redu, a za Vas?" Danijel se ubacio, škljocnuvši zubima. „ – Gospodična ne voli kaloričnu hranu, molim Vas donesite joj tri kuglice spiruline, bez ikakvih čokoladnih gluposti sa strane."
„ – Važi, vaša narudžba stiže za pet minuta." Konobar se udaljio, a sada je Danijel bio taj koji se zabavljao promatrajući je namrštenu. Njezine oči bile su ispunjene sumnjičavošću kada je njegove ruke teatralno odgurnula od svojih. „ – Koji drek je spirulina?" Nasmiješio se ponovno smjestivši njezine prste među svoje.
„ – Razgovarao sam s bratom." Izrazi njihovih lica u istome su trenu zauzeli ozbiljan stav. Sandra je svu pažnju usmjerila na njega. „ – Ispada da sam ja taj koji stavlja druge ljude ispred svoje obitelji, rekao je da je došao pričati o nečemu drugome, ali da neće kvariti moje raspoloženje obiteljskim stvarima, manipulator, ispričao se za svoje ponašanje sinoć i ono jutros, doduše još nisam siguran trebam li mu vjerovati ili ne, a osim toga predložio je i...
...odmahnuo je rukom teško izdahnuvši. „ – Što to? Sandra je nestrpljivo upitala. „ – Glupost!" Danijel se cijelim tijelom promeškoljio u stolici okrenuvši glavu od nje. „ – Što je predložio?" Ponovila je pitanje. Odmaknuo je stol u stranu i približio njezinu stolicu svojoj, prije no što je ruke spustio na njezina koljena.
„ – Želi da mu dopustimo da nam organizira djevojačku i momačku zabavu kao znak isprike, ne znam ni što bih mu na to odgovorio, naš odnos toliko je narušen da jednostavno... ne znam Sandra, što ti misliš o tome?" Sandra je slegnula ramenima i protljala njegove dlanove. Odjednom joj je u misli doletjela slika prstena posvećenog obitelji na Mihaelovoj ruci.
„ – Sve što znam je da bih dala sve da imam brata ili sestru, Danijel on ti je jedini brat, mislim da bi trebali izbjegavati svađe, pogotovo ne želim da se svađate zbog mene, ukoliko je potrebno, unatoč tome što mi to neće biti nimalo lako, držat ću jezik za zubima u njegovoj blizini...
...kažeš da se ispričao, možemo mu i ne moramo vjerovati, ali hajdemo se barem pokušati ponašati kao da nas je uvjerio. Što se mene tiče, dosad nisam razmišljala o djevojačkoj, iako ne mislim da su cure na to zaboravile. Pobogu nismo još odredili ni datum vjenčanja.
Hajde da uradimo ovako, prihvati njegov poklon, a osveta kojom ćemo se nasladiti bit će skandal s kojim će se morati nositi kada Lana otkrije da smo njemu prepustili organizaciju tako presudnog trenutka. Ovom dosjetkom je uspjela izvući osmijeh s njegova lica. Dvije muhe jednim udarcem."
„- Kakva si ti djevojka!" oduševljeno ju je odmjerio, a ona mu je dala pet točno u trenutku kada je konobar stavljao njihove narudžbe na stol. „Sada osjećam užasnu grižnju savjesti!" Oslonivši lakat na koljeno zauzeo je pokajnički stav prekrivši lice rukom kada je vidio kako zgađeno mjerka zdjelu sa zelenim kuglicama koje su bile čista suprotnost svemu što je smatrala jestivim.
„Znaš što, hajde da zaboravimo ono pravilo po kojem se ne smijemo zamijeniti, ja zbilja volim spir..." Njezina ruka našla se u zraku spriječivši ga da završi rečenicu. Kada je progutala prvi zalogaj njezin kiseli izraz lica i u njemu je stvori poriv za povraćanjem. „Ne budi tvrdoglava, uzmi ovo, hajde."
Pružio joj je čokoladni raj koji je ona za njega naručila, neuspješno nastojeći oteti čašu neukusnog zdravlja iz njezine ruke. „ – Pojest ću ja ovo, samo me gledaj! Baš kao što ćeš i ti nositi šareno odijelo nakon što Marka lijepo zamolim za pomoć pri odabiru tvojega stylinga za svadbu."
Žlica je ostala stajati u vodoravnom položaju u njegovim ustima, prije nego što je njegovo lice zadobilo boju zida. „ – Ne bi se usudila." Iskrivio je lice u zaleđen osmijeh koji je tinjao nadom. „- Oh dragi, osveta je jelo koje se servira hladno!" Namignula je prije no što je zatvorila oči i progutala još jedan zalogaj nečeg što je izgledalo kao već dvaput probavljena hrana.