Zrcalo nade

986 110 19
                                    


4 GODINE KASNIJE...


Dok je zaustavljala auto na parkingu, mobitel joj je kratko signalizirao da je dobila poruku. Lana joj je javljala u kojem se kafiću ona i Marko nalaze. Bila je sredina travnja no još uvijek je bilo prilično hladno. Na brzinu je navukla jaknu i potrčala.

Zbog proklete gužve u prometu malo je kasnila. Ugledala ju je kako zamišljeno sjedi na stepenicama ispred ulaza u vrtić. " - Čekate li me dugo mlada damo?"

Čim ju je spazila lice joj se ozarilo prije no što joj je veselo potrčala u zagrljaj.

" - Opet ne nosiš jaknu?" Sandra ju je upitala nastojeći očnim kontaktom uspostaviti autoritet na što je djevojčica spustila pogled. " - Mama stvarno mi nije hladno." A potom je promijenila temu. Mala lukavica. " - Danas smo se igrali u vrtu. Znaš li čega svega tamo ima?" Krenula joj je pričati svoje dnevne dogodovštine dok su se kretale prema automobilu.

" Ima rozog, zelenog i plavog cvijeća!" Sandra se nasmijala na njezino nabrajanje znajući da razlikuje tek crvenu, plavu, žutu i zelenu boju. "-Teta nam je dopustila da uberemo jedan cvijet i poklonimo ga osobi koju najviše volimo."

"Znaš li kako se ovo cvijet?" Sandra je sjetno pomislila kako bi njezin tata sigurno znao odgovoriti na to pitanje, a ona, ona je razlikovala cvijeće baš kao što je njezino dijete razlikovalo boje. Razlikovala je ružu, orhideju i ljubičicu.

" - Ne znam ljubavi, hoćeš li me ti naučiti koje je ime toga cvijeta?" Upitala je kada ju je spustila u autosjedalicu i poljubila ju u vrh nosića na što je ona zauzela ponosan stav. " - Joj mama pa to ti je ivančica, teta je rekla da one znače ljubav. Ubrala sam ga za tebe." Njezin smaragdno zeleni pogled zasjao je dok joj je pružala cvijet.

Kad god bi se Sandra susrela sa njezinim predivnim očima tuga i sreća su se borile za njezinu naklonost. Njezine oči bile su identične onima njezinoga oca, a guste tamne trepavice neodoljivo su podsjećale na one koje su nekada krasile pogled njezine majke.

Kada ju je prvi put ugledala u rodilištu osjećala se kao da joj se njih dvoje na neki način odužuju za to što su je napustili. Budući da im je toliko neodoljivo nalikovala odlučila joj je nadjenuti simbolično ime. Spojila je majčino ime Ana sa Danijelovim imenom i tako je njena kćer dobila ime Dana.

" - Mama, oprosti, nisam te htjela rastužiti." Tek tada je shvatila da su joj se u očima nakupile suze. "- Ljubavi, ovo su sretne suze." Nježno ju je poljubila u medeno plavu kosu, još nešto što je nasljedila od oca, pa sjela za volan. " - Pogodi kamo idemo."

Zaigrano ju je pogledala u retrovizoru na što je ona odgovorila zbunjenim nadimanjem i spuštanjem malenih ramena. " -Idemo na kavu sa Lanom i Markom." Danina reakcija u obliku pljeska i veselog kliktanja bila je očekivana.

Sandra je ponekad imala osjećaj da je to dijete više voljelo provoditi vrijeme s tim klaunima nego s njom. No je li joj to mogla zamjeriti. Ponašali su se prema njoj kao da je njihova.

Dana je odjednom naglo utihnula, što je bio nepogrješiv znak nadolazećeg pitanja ili molbe.

" - Mama, možemo li u stanu zasaditi cvijeće?" Kada ju je ponovno pogledala u retrovizoru njezin šteneći pogled bio je kadar premjestiti planine. Nasmiješila se na pomisao kako će želja njezinog djeteta biti ispunjena i prije no što se nadala. Namignula joj je.

" - Dušo i više od toga, uskoro ćeš imati svoj vlastiti, veliki vrt."

Dana ju je sumnjičavo promotrila namrštivši se, očito smatrajući kako joj majka opet obećava nešto što neće moći ispuniti, jer gdje bi mogle imati veliki vrt kada njihovu zgradu okružuju samo druge ružne zgrade. No...već će ju nekako nagovoriti da joj ispuni želju, pomislila je prije no što je krenula crtati cvijetove po zamagljenom prozoru.

OŽILJAK (završena)Where stories live. Discover now