Zavaljena u sjedalo putničkog zrakoplova koji me na noćnom letu vraća kući slažem mozaik događanja proteklih tjedana. Ono što je meni bio početak u stvari je krajnja točka tektonskog puta. Samo sam ja putovala unatrag.
Pravi početak mog putovanja dogodio se u antičkoj Aleksandriji prije više od dvije tisuće godina. Mladi Jeshua ben Joseph, tada još samo pomoćnik u stolarskom poslu svoga oca, radio je na uređivanju akademske biblioteke. Tamo je prvi puta došao u dodir sa znanjem koje će ga nakon povratka u Izrael uvesti u dimenziju sjećanja. Inteligentan, nadaren i sposoban uložio je ogroman trud u učenje i vremenom ovladao tektonskom vještinom. Izrađivao je portale i odlascima u prošlost saznavao istinu. Otkrivao je kako svećenička klasa vjeru u Jednoga Boga iskorištava za osobnu korist i održavanje pokornosti svjetovnim vlastima. Umjesto predvodnika napretka rabini su postali kočnica. S druge strane bio je svjestan da istinu ne može tek tako prenijeti neobrazovanom puku. Okupljao je učenike i nastojao podići njihovu svijest o vjeri i znanju. Njegovo djelovanje učenici su doživljavali kao čuda i još za njegova života proglasili ga dugo očekivanim Mesijom. Svećenička klasa ga je s druge strane doživljavala kao opasnost. Zarobili su ga i osudili na smrt. Njegovi učenici razišli su se po svijetu širiti ono što su uspjeli naučiti. Znanju, kojega nisu imali dovoljno vremena i snage usvojiti, pretpostavili su vjeru u njegove nadnaravne sposobnosti. To je dijelom postalo uzrokom njihovih stradanja. Ipak vjera u Jednog Boga odnosno Jedinu Silu izašla je izvan uskog židovskog kruga i raširila se po svijetu. Gledano iz ovog vremena i ove perspektive bio je to veliki korak.
U stoljećima napretka na Akademiji u Aleksandriji obrazovanje tektona doseglo je svoj vrhunac. Najbolja znanstvenica svoga doba Hypatia čak je konstruirala poseban tektonski alat kojega je ugradila u skupocjeni abakus. Tim alatom planirala je tektonsko znanje prenositi dalje svojim studentima. Umjesto trijumfa znanja došlo je do razaranja Akademije i biblioteke. U ime zaštite kršćanske vjere aleksandrijski biskup Cyril potaknuo je rušilački nagon svojih fanatičnih sljedbenika. Stoljeća intelektualnog razvoja kršćani su pretvorili u prah i pepeo u samo jednom danu. Još gore od pljačke i uništavanja zgrada bilo je uništavanje knjiga i ubijanje nekršćanskih znanstvenika uključujući i Hypatiju. Njezin abakus je umjesto žezla znanja postao tek dio plijena pljačkaša.
Dvije stotine godina, ne znajući što sa sobom nose, pustinjski trgovci koristili su zlatni abakus kao platežno sredstvo. U nekom trgovačkom poslu u Jemenu dragocjeni abakus dolazi u ruke mladog Muhameda, voditelja velikog karavana. Korektan u odnosu prema svom poslodavcu donio ga je u Meku i predao vlasnici karavana, bogatoj udovici Khadiji. Khadija je bila vrlo obrazovana, iskusila je život i nije bila opterećena tadašnjom idolopokloničkom vjerom. Bila je dostojna otkriti skriveno znanje. Koristeći se abakusom otkrila je dimenziju sjećanja, a s njom i svoju misiju. Udala se za Muhameda i pomagala mu u širenju vjere u Jednog Boga, kao pripremu za dolazak vremena istine i znanja. Kada se nova vjera dovoljno raširi – otvorit će put do istine. Khadija je u taj put uložila cijelu sebe, svoje bogatstvo, svoje znanje i svoju ljubav prema Muhamedu. Bila je svjesna da je za velike promjene potrebno puno vremena i puno generacija.
Kršćani su više od tisuću godina od razaranja aleksandrijske akademije širili vjerske dogme na zapad i sjever pokrštavajući nove narode i istodobno potirući znanost. Čak i ono malo znanja spašenog iz ruševina nekada moćne antičke civilizacije stavljali su u službu jačanja svoje vjere. U isto vrijeme na istoku se razvijala za ono vrijeme vrlo napredna islamska civilizacija. Uz duhovni razvoj i vjeru u Jednoga Boga procvat su doživljavale filozofija, medicina, matematika i arhitektura. Jedan od najvećih mislilaca i liječnika islamske civilizacije Ibn Sina spoznao je dolazak Velikog Doba – Megalokorinka i jačanja Dinamise. Znanje o tome ugradio je u svoje medicinske knjige i poslao ih dalje na valu širenja islamske kulture i znanosti.
Tri stotine godina od vremena Ibn Sine jedna od njegovih medicinskih knjiga došla je u ruke redovnice Birgitte Švedske u španjolskom gradu Santiagu. Birgitta, tražeći lijek za oboljelog muža, u knjizi je pronašla tektonsko znanje. Ono što je Khadija učinila za islamsku, Birgitta je učinila za kršćansku civilizaciju. Oduševljena tim otkrićem otputovala je Papi, vrhovnom autoritetu zapadnog svijeta, i zatražila odobrenje za osnutak novog reda ustrojenog prema uzoru na Isusa i njegove učenike. Novi red je trebao biti i novo tektonsko učilište. Birgitta je tektonsku vještinu objavila čak četvorici papa. Trojica su umrla u vrlo kratkom pontifikatu, vjerojatno od posljedica djelovanja Dinamise. To je potaknulo Birgittu izraditi zaštitu koju je ugradila u svoju knjigu. Umrla je u Rimu prije nego što je ustanovila svoje tektonsko učilište u Vadsteni. Novi Papa zadržao je Birgittinu knjigu kao osobnu zaštitu.
Možda bi kršćanska civilizacija opet zakočila dolazak Megalokronika da hrvatski svećenik Ivan nije došao u Rim izučavati Birgittine objave. Otkrio je tektonsko znanje ali knjigu nije mogao iznijeti iz arhiva. Uložio je veliki trud i u svoj glagoljski misal ugradio stečeno znanje. Ivan je u Ninu otvorio tektonski prolaz i svjedočio pogibeljima od Dinamise. U potrazi za drugim portalom krenuo je prema Birgittinom samostanu u Švedskoj. Na putu se od ratnih sukoba koji su tada vladali središnjom Europom sklonio u franjevački samostan u Kadanu. Svjestan da neće stići do Švedske izradio je prijepise svoje glagoljske knjige i u njih ugradio zaštitu poput one koju ima Birgittina knjiga. Nakon njegove smrti gvardijani samostana darivali su Ivanove knjige crkvenim velikodostojnicima zbog njihove velike vanjske ljepote. S obzirom na to da su pisane na rijetkom pismu nisu bile predmet svakodnevnog korištenja. Vremenom im se izgubio trag.
Sir Isaac Newton pronašao je u sveučilišnoj biblioteci u Cambridgeu jednu Ivanovu knjigu. Zanimao se za misteriozno pismo i u njemu otkrio pravilo brojeva. Stekao je tektonsku vještinu, ali nije spoznao opasnost od Dinamise. Knjiga mu je pružala zaštitu koje nije bio svjestan. Tektone iz svoje budućnosti podučavao je znanju i tektonskoj vještini, ali ne i opasnostima od nihilističke sile. Time ih je nehotice izložio njezinom pogubnom djelovanju. Vjerojatno su svi stradali, pretpostavljam, jer se više nisu sretali.
I na kraju priče, u jednom naprednom tehnološkom pokusu meni je dopala čast otkriti tektonski portal. Ne znajući za nihilističku silu, poput Newtona, u opasnost sam dovela svoje prijatelje i kolege s posla. Vjerojatno je pod utjecajem Dinamise došlo do eksplozije plina u kojoj su stradali prof. Blumenmeier i ostali. Još žrtava na oltaru znanosti. Tražeći pomoć za Tima otišla sam na turneju tijekom koje sam usavršila tektonsku vještinu i zaštitu. Na tom putu upoznala sam izuzetno zanimljive povijesne osobe. Ako to tako mogu reći čak smo postali prijatelji. Uz sve to još uvijek mi nije sasvim jasno koja je moja misija. Sve mi ovo izgleda tek kao temeljita priprema za neki značajniji posao.
U tom razmišljanju utonem u san.
Već sam se naučila na to da me Dorian privuče u zagrljaj čim nogom stupim u dvoranu aerodromske zgrade. Petak je ujutro. Imamo cijeli vikend samo za nas. Od ponedjeljka vraćamo se u svoj stvarni svijet. Raspitujem se za Saleha, Omara i probleme u koje je Dorian upao s njima.
– Pronašli su onoga koji je zamijenio identitete u Bagdadu – priča mi detalje koji su se kasnije događali. – Nije mi sasvim jasno da li su ga pronašli mrtvog ili su mu oni došli glave. U svakom slučaju – nema ga više, a s njime je otišao i odgovor na pitanje – tko je sve to zakuhao?
– A oni dokumenti koje si ponio sa sobom? – upitam. – Da li si ih mogao iskoristiti?
– Ostavio sam ih kod Omara – odgovori. – Stvarni identiteti terorista, koje si ti otkrila, nemaju veze s onim dokumentima. To znači da bi cijela Salehova akcija stvorila nepotrebne napetosti u odnosima njegove zemlje sa zapadnim kompanijama. Ipak, ako ti to nešto znači, Saleh je jako zahvalan na tom otkriću. Uplitanje Kine u već ionako složenu bliskoistočnu situaciju samo bi ih još više udaljilo od cilja kojemu teži. On nastavlja svoje aktivnosti tamo gdje je stao prije Farisove pogibije. Uvjeren je kako će to na kraju donijeti mir.
* * *
Tijekom vikenda saznajem da su Carla i Tim već davno otpušteni iz bolnice. Uzeli su odmor i provode ga na nekom egzotičnom otoku. Boss je otplovio na svom brodu. Uživa negdje loveći sabljarke. Martin, saznajem iz povjerljivih ženskih izvora, svaku večer izlazi s novom asistenticom koja je uskočila kao zamjena za Carlu i Tima. Drago mi je zbog njega. Tim više što i ja sada imam nekoga tko mi stvarno nešto više znači.
* * *
Neobično mi je što moj prvi radni ponedjeljak ne počinje uobičajenim brifingom. Prislanjam svoju karticu na čitač i ulazim u labos. Sve je kako sam ostavila prije nekoliko tjedana. Ono malo nereda sama polako pretvaram u red. Sjećam se fra Josipa i njegove izreke – nered je prva faza u pravljenju reda. Dobro mi dođe kao uhodavanje u posao. Za manje od sata sve izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Zadovoljna odlazim do ureda voditelja laboratorija.
– Dobar dan dr. Eden – čujem glas iza sebe.
– Dobar dan dr. Velky – pozdravljam voditelja dok mi prilazi. Pruža mi ruku.
– Baš ste mi došli kao naručeni – otvara vrata i kavalirski me propušta ispred sebe. – Iz uprave sam baš jutros dobio upit vezan za nastavak vaših istraživanja. Evo, izvolite. Najbolje sami pročitajte i recite mi svoje mišljenje.
Prosljeđuje mi mail. Otvaram ga na tabletu i čitam.
– Uprava očekuje nastavak istraživanja na području bežičnog prijenosa energije, što mi je svakako zanimljivo – odgovorim. – To je što se tiče prvog dijela njihovog upita. Što se tiče drugog dijela u kojemu traže moj prijedlog smjernica daljeg razvoja – tu baš nisam sigurna što točno misle.
– Pa, znate i sami – oprezno će dr. Velky – prof. Blumenmeier je imao, recimo tako, specifičan odnos prema istraživačkim područjima i prema samim istraživačima. Sve je držao pod direktnom kontrolom uključivo financije. Moj prethodnik u ovom odjelu, dr. Grant, nije imao neki svoj vlastiti stav. Mogli bi čak reći da je djelovao kao produžena ruka prof. Blumenmeiera. To je bilo razumljivo s obzirom na način rada prof. Blumenmeiera, čak bih se usudio reći da je to godinama jako dobro funkcioniralo. Uprava, kao što sam vam prethodno rekao, nije imenovala nasljednika prof. Blumenmeiera. Sada je već sasvim jasno da ga neće niti imenovati. Promijenjen je način rada. Od sada će uprava razmatrati prijedloge istraživanja, što podrazumijeva i financijske proračune.
U tom smjeru očekuju da samostalni istraživači iznesu svoje prijedloge, a na voditeljima odjela je – u ovom slučaju na meni – izraditi proračune istraživanja. Sve to skupa u jednom paketu ide na upravu i njihova odluka je izvršna.
– To mi izgleda kao jako dobar pristup – ugodno sam iznenađena. – Samo za to mi treba malo vremena.
– Danas mi je dovoljno odgovoriti im da li mogu računati na vas u svojstvu samostalnog istraživača – osmjehne se jer već zna odgovor. – Izrada prijedloga daljih istraživanja je u novom opisu vašeg radnog mjesta. Recimo da bih bio zadovoljan kada biste mi svoja razmišljanja dostavili u naredna dva tjedna.
– Imat ćete to još do kraja ovoga tjedna – odgovorim s osmijehom. – Da li to podrazumijeva neke promjene na mom ugovoru o radu?
– Ne – odlučno otkloni. – Ugovori se ne diraju. Nema za to potrebe.
Zahvaljujem se na povjerenju i odlazim u svoj labos. Uključujem napon na zavojnicama. Nisam to uradila već tjednima. Promatram svjetlosnu kuglu na monitoru. Koliko tehnike za običnu detekciju portala. Tektonsko znanje kojim sam ovladala zamjenjuje svu tu opremu. Softver umjesto hardvera, moglo bi se reći.
Osjećam nalet nadahnuća. Sve ovo mi sada nije potrebno. Ono što sam vidjela u Kani mogu sama ponoviti i bez ove silne opreme. Jedino moram paziti na poništavanje Dinamise. Trebam još jedan prostor koji će biti samo moj, u koji nitko neće imati pristupa bez mene. A opet, taj prostor treba biti u funkciji nastavka istraživanja.
Isključujem zavojnice i pišem prijedlog. Ideja mi se čini atraktivnom za upravu.
* * *
Moj prijedlog za nastavak istraživanja je glatko dobio odobrenje uprave. Tri tjedna je trajalo preuređenje velikog skladišnog prostora koji je ionako već godinama stajao praktično neiskorišten. Opremljen je znatno većim Teslinim zavojnicama. Ono što sam imala u malom u svom malom labosu, sada imam u velikom izdanju. Ako rezultati istraživanja potvrde moje pretpostavke sljedeći korak bit će na velikom otvorenom prostoru. Time bi završili istraživanje i objavili mogućnost komercijalnog prijenosa energije na velike udaljenosti. No, do tada treba uložiti još puno rada.
Onaj drugi dio, o kojemu naravno nisam pisala u prijedlogu, zanima me još više nego samo istraživanje. U ovakvom prostoru osigurala sam laboratorijske uvjete, potpunu zaštitu od utjecaja nihilističke sile na bilo koga drugog osim mene. To mi je zadovoljština za grižu savjesti što iskorištavam resurse ERF–a. S druge strane, i dalje mi je dozvoljeno odstupati od plana istraživanja kad god mi se to učini potrebnim. Uostalom, sve dok rezultati istraživanja budu zadovoljavali upravu, nikoga neće previše zanimati što i kako radim.
Penjem se na platformu velike šinske dizalice i postavljam je na visinu od četiri metra u jedan kut dvorane. Koncentriram se na izradu portala. Kružim prstima po prostoru kao da se igram s hologramima. Pogled na tektonsku mapu pokazuje mi da sam izradila svoj prvi portal. Ulazim i malo se prošećem prostorom i vremenom. Sve je u savršenom redu. Osjećam slabu prisutnost Dinamise. Premještam platformu dijagonalno na nasuprotni kraj dvorane. Ponavljam postupak. Izrađujem drugi portal. I ovdje je sve u redu. Dinamisa je sada puno slabija. Ponovno premještam platformu. Izrađujem još šest portala. Sada ih ukupno imam osam. Po jedan za svakog od sedam tektona i jedan za mene. Po jedan u svakom kutu dvorane i po jedan u sredini svakog zida. Za kraj postavljam platformu točno u sredinu dvorane. Ovaj portal koristit ću samo za raspršivanje Dinamise. Deveti portal ju je toliko je raspršio da je gotovo nestala.
Vrijeme je za drugi dio plana.
Ulazim u prvi portal i prerađujem ga u prolaz. Koncentriram se na Newtonovu sobu u Kensingtonu.
– Vratila sam se – šaljem misli starcu u fotelji s rukom na glagoljskoj knjizi.
– To je izvanredno – radosno odgovori. – Ovo je prvi puta da mi se netko vrati u dimenziji sjećanja.
– Ima tome vrlo važan razlog na kojega ti moram ukazati – nastojim ne biti kritična. – Ti uživaš posebnu zaštitu koju pruža ova knjiga, a da toga nisi ni svjestan.
– Zaštitu? – iznenađeno upita. – Od čega?
– Od Dinamise ili nihilističke sile – objašnjavam. – Svaki puta kad netko dođe do tebe počinje djelovanje nihilističke sile koja nastoji poništiti portal tako što će uništiti spiritus tektona. Drugim riječima, ubiti ga. Ti je nisi osjetio jer te štitila knjiga. Oni koji nemaju takvu zaštitu imaju malo vremena otvoriti drugi portal i preusmjeriti silu na njega. Što više portala otvore – to je raspršivanje Dinamise bolje. Tko u tome ne uspije – strada.
– Pa ja sam onda odgovoran za stradanja, možda i smrt svih tih ljudi – osjetim gorčinu u njegovim mislima.
– Ne bih se u tome složila s tobom – nastojim ostati racionalna. – Ti si svima nama prenio ono što znaš u najboljoj namjeri. Nikoga nisi doveo u opasnost s namjerom. Bolje rečeno svatko od nas je u trenutku stupanja u kontakt s tobom i s drugim tektonima svjesno zakoračio u neizvjesno. Ja sam možda imala malo više sreće od mojih prethodnika. Sad kad to znaš – uputi svoje posjetitelje da, dok ne pronađu neki drugi portal, ne pokušavaju ponovno doći do tebe. Ili dok ne steknu neku vrstu zaštite kao što je tvoja knjiga.
– To će biti prvo što ću svakome prenijeti – spremno prihvati.
– Moram te sada ostaviti – najavim svoj odlazak. – Uskoro ćemo se opet sresti.
– Hvala na posjeti – uzvrati. – Uvijek si dobrodošla.
Izlazim iz Newtonovog portala, kako sam ga nazvala i prelazim u središnji. Osjećam kako Dinamisa slabi.
Prebacujem se dizalicom na poziciju Ivanovog portala. Sad već puno brže dolazim do prolaza. Koncentriram se na prostor u crkvi sv. Nikole kod Nina.
Pred sobom vidim svećenika kako se moli uz mali kameni oltar.
– Došla sam se zahvaliti – objavim svoju prisutnost. – Pronašla sam knjigu i primila znanje iz nje.
– Znači naučila si i glagoljicu – dobrodušno uzvrati.
– Pismo nije bilo teško naučiti – uzvratim. – Brojeve sam brzo shvatila. Ali za naučiti hrvatski jezik jednostavno nisam imala vremena. Za slijediti brojeve trebalo mi je nekoliko dana.
– Koliko je knjiga sačuvano do tvog vremena? – zanima se za svoje djelo.
– Ja sam pronašla samo jednu – odgovorim. – Bila je u Cambridgeu, a sada je u Londonu. Na dobrom je i sigurnom mjestu. Za ostale ne znam.
– I to mi je dovoljno – zadovoljno komentira. – Moj trud nije bio uzaludan. Da li si naučila kako sama možeš izraditi zaštitu?
– Ne – začudim se svom propustu. – Na to nisam pomislila. A baš bi mi dobro došlo.
– Znanje za to imaš u knjizi – usmjerava me. – Razmisli malo o dijelu knjige u kojemu se spominje zaštita i sama ćeš zaključiti što trebaš činiti. Vještinu imaš.
– Velika hvala na tom savjetu – zagrlila bih ga samo da to nekako mogu. – Odmah ću prionuti na posao.
Ostavljam Ivana i ponovno dolazim do središnjeg portala. Dinamisa je gotovo nestala, ali je još prisutna. Sjećam se dijela Ivanove knjige o zaštiti od nihilističke sile. Pronalazim upute. Postupak je isti kao kod izrade portala, samo su formule, nazovimo ih tako, drugačije. Potreban mi je neki predmet u koji ću ugraditi brojeve. Hypatia je koristila abakus, Birgitta i Ivan knjige. Ne mogu knjigu ostaviti lebdjeti četiri metra u zraku. Treba mi nešto kao svjetlosna kugla.
– A zašto to ne bi bila baš svjetlosna kugla? – glasno upitam sama sebe.
Zaštitu ne daje materijal od kojega je tektonski štit napravljen, već znanje koje je u štit ugrađeno. Odlazim do glavne konzole i uključujem zavojnice. Na monitoru je vidljivo svih devet portala koje sam otvorila. Dizalicom dolazim u prostor središnjeg portala i u energetsko polje svjetlosne kugle ono njega ugrađujem tektonski štit. Čekam. Ne osjećam prisutnost Dinamise. Dobro je. Sve ide kako sam predvidjela. Štit će djelovati kad postoji energetsko polje, sve dok su Tesline zavojnice pod naponom.
Sad trebam posjetiti Birgittu. Već pomalo rutinskim pokretom ulazim u prolaz koji me vodi do Alvastre.
– Birgitta, pojavi se, molim te – prolaz je otvoren ali prazan. Birgitta se ne odaziva. Ulažem ogroman misaoni napor kako bih ostvarila kontakt. Nailazim na oštećenje u prolazu. Popravljam prolaz. Ponovno uspostavljam narušenu pravilnost.
– Hvala ti još jednom – osjetim sretnu misao. – Već sam pomislila da ću ostati izgubljena u sjećanjima.
– Što se točno dogodilo? – zanima me. – Prolaz je bio oštećen.
– Kad si mi potvrdila da je Papa odobrio moj red poželjela sam ga vidjeti – objašnjava. – Od radosti sam jurnula u tvoj prolaz zaboravljajući da ne mogu ići u svoju budućnost. Recimo da sam udarila u stijenke prolaza i oštetila ga. To me je na neki način odsjeklo od portala u Alvastri.
– Sad je i to riješeno – osjećam kako toplina struji u oba smjera. – Važno je da smo ponovno uspostavile kontakt. Brzo ćemo se ponovno sresti. Trebam sad obići još nekoliko portala, a nestrpljiva sam.
Pristupam portalu u sredini dvorane. Ne osjećam nikakvu prisutnost nihilističke sile. Odlazim do kontrolne sobe i kontroliram svjetlosne kugle. Ne vidim nikakva odstupanja od rezultata koja sam imala u malom labosu.
Otvaram tektonsku mapu. Prolazi unutar dvorane koje sam posjetila dodiruju se u središnjem portalu. Sad je jasno. Zaštita tektonskog štita kojega sam izradila u središnjem portalu proširila se na Ivanov i Birgittin. To je pravo otkriće. Moći ću ulaziti u bilo koji prolaz i imati najbolju zaštitu.
Ohrabrena ovim otkrićem otvaram portal Ibn Sine u Hamadanu.
– Opet donosiš neku dobru vijest? – veliki liječnik ne skriva radost ponovnog susreta.
– Moglo bi se tako reći – uzvratim. – Upravo postavljam zaštitu od Dinamise na sve tektonske prolaze koje koristim. Moći ćemo se sretati bez straha i bez opasnosti.
– Od tebe se ništa manje i nije moglo očekivati – pohvali me. – Znanje kojim raspolažeš je meni naprosto nepojmljivo.
– Ali sam ipak učila od tebe – spremno uzvratim. – A vjerujem da me možeš još puno toga naučiti. I ne samo mene.
– Sve moje sposobnosti su ti na raspolaganju – val dobrote ispuni prostor. – Kad god osjetiš potrebu za njima.
Više zbog potrebe da umirim vlastitu savjest nego zbog osjećaja ugroženosti pristupam središnjem portalu. Ni traga od nihilističke sile.
Ponovnom susretu s Khadijom se posebno radujem. Najviše zbog obećanja da ću je ponovno posjetiti.
– Održala si riječ – blagost njezine misli dopire do mene. – Ponovno si došla.
– Puno sam naučila od tebe – nastojim uzvratiti jednaku blagost. – Toga sam postala svjesna kad sam razmišljala o onome što sam od tebe saznala. Sad upravo radim na povezivanju prolaza tako da se možemo češće sretati.
– Bit će to prilika da se još bolje upoznamo – prihvaća moje misli. – Imam osjećaj da smo tek na početku velikog prijateljstva.
– Dijelim tvoje mišljenje – potvrdim. – Uskoro ćemo se sresti na nekom dužem razgovoru. Sad moram povezati ostale.
Sjetim se da me je Dorian u Aleksandriji izbacivao u vis kako bih pronašla portal. Sad sam na čvrstoj platformi, četiri metra u zraku. Upravo se spremam susresti Hypatiju.
– Evo opet moje mlade znanstvenice – dobrodošlica odzvanja u mislima. – Ono se eliptičnim putanjama planeta je bilo dobro. Proračuni koje sam izvela potvrđuju takvu pretpostavku.
– Ne trebaš mi se za to zahvaljivati – odgovaram. – To bi sama vrlo brzo zaključila. I dalje sam tvoj dužnik zato što si me uputila izgrađivati i popravljati portale i prolaze.
– Tektonska vještina koja se uči kod nas još uvijek nije cjelovita – brzo se nadoveže. – Još uvijek radim na stvaranju poveznica između prolaza. U teoriji takva je poveznica moguća. U praksi je tek treba ostvariti.
– Što bi time dobila? – nije mi jasno na što cilja.
– Dobila bi da tektoni mogu direktno međusobno komunicirati bez putovanja do portala – spremno odgovori. – Kako bi bilo da se time malo time pozabaviš?
– Zanimljiva ideja – potvrdim. – Baš bih i mogla. U stvari kad malo bolje razmislim – to ne bi trebalo biti pretjerano zahtjevno.
– Nekome poput tebe ne bi trebalo – gotovo se osjeti smijeh.
– Čim to riješim odmah ti se javim. Bit će to brzo – veselo uzvratim i napustim portal.
Ova žena je pravi motor. Toliko pouzdanja u znanje i toliko ideja i spremnosti na rad nigdje nisam srela. Baš mi je dala dobar zadatak. U prolazu prema portalu za Kanu provjeravam prisutnost Dinamise. Očekivano – nema je.
– Ponovno se srećemo – misao odiše mirom. Jeshua sjedi pored usnulih učenika. – Dobro došla.
– Hvala na dobrodošlici – uzvratim pozdrav. – Upravo završavam povezivanje prolaza kad sam dobila jednu zanimljivu ideju. Možda mi možeš pomoći u tome.
– Ako mogu sigurno hoću – odgovori. – O čemu se radi?
– Kad smo se prošli puta sreli – nastojim biti slikovita – objasnio si mi povezivanje portala u Kani i na Maslinskoj gori. Zanima me kako bih mogla povezati prolaze koje si ti napravio s onime kojega sam ja napravila. Dakle, kako povezati prolaze dva različita tektona?
– Nisam nikada pomislio na takvu mogućnost – zamisli se. – Umjesto postupka za portal pokušaj koristiti postupak za prolaz. To bi načelno trebalo biti isto. Možda ćeš trebati nešto doraditi, ojačati prolaz.
– Dao si mi odličnu ideju – misao mi se kristalizira u glavi. – Idem sad. Ako je to što mislim učiniti dobro, srest ćemo se jako brzo.
Ulazim u osmi portal kojega sam izradila za sebe. Otvaram novi prolaz. Povezujem ga sa središnjim portalom. Još jednom provjeravam prisutnost Dinamise. Nema je ni u tragovima. Odlično. Koristim formule za izradu prolaza iz središnjeg prema svakom pojedinom portalu. Veze mi izgledaju čvrste i stabilne. Provjeravam ih još jednom. Sve je u redu.
Postavljam se u svoj prolaz. Uranjam u njega. Koncentriram se na središnji portal. Uspijevam. Gledam u dvoranu u sadašnjem vremenu iz sredine. Vidim sebe na platformi dizalice u poziciji svog portala uz zidu dvorane. Dinamisa nije prisutna. Otvaram središnji prolaz.
* * *
Mnoštvo misli ispunjava prostor. Točno onako kako sam predvidjela. Vidim svih sedam tektona koje sam susrela na svojim izletima u prošlost kako nalaze pored mene u prostoru mog novog velikog laboratorija.
– Moje dame i gospodo tektoni – obraćam im se svima. – Dobro došli u 21. stoljeće. Od sada na ovom mjestu možete vidjeti cijelu moju prošlost jednako kao i ja vašu. U tom smislu sada smo potpuno jednaki. Možete komunicirati jedni s drugima, isto kako sam i ja sa svakim od vas. Možete doći sve do ruba prostorvremena, u svoju budućnost, sve do moje sadašnjosti. Ako je moja misija bila povezati nas i premostiti vrijeme onda sam u tome uspjela zahvaljujući vašem znanju i iskustvu koje ste sačuvali i nesebično podijelili sa mnom. Od sada u tektonski svijet, uz portale i prolaze uvodimo novi pojam - tektonsku mrežu.
Erupcija misaonog oduševljenja ispuni sve prolaze. Nas osam tektona kojih više ne dijeli već povezuje dvije tisuće godina razvoja znanja nalazi se uživo na jednom mjestu. Jedni drugima vidljivi smo kao mirne slike. Zato su nam misli vrlo žive. Razmjenjujemo znanja i iskustva, vodimo jedni druge kroz sjećanja, otkrivamo prošlost onakvu kakva je trajno zapisana u dimenziji sjećanja. Sve nam je jednako zanimljivo. I događaji iz zajedničke prošlosti i oni iz nečije budućnosti. Bez ikakvih predrasuda prihvaćamo znanje iz dimenzije sjećanja kao savršene činjenice. Točno onakve kakve jesu.
Mentalni umor naprosto me izbacuje iz portala. Sjećam se kako mi je Sir Isaac rekao kod našeg prvog susreta - um se zamara čak i ovdje. Spuštam dizalicu i isključujem napon u zavojnicama. Danas sam napravila veliki posao. Ali sad sam suviše umorna da bih mogla sagledati sve mogućnosti koje mi pruža.
Zatvaram moj veliki labos. Polako hodam prema stambenom dijelu kampusa. Ne razmišljam. Nemam snage za to. Samo hodam. Sunce je još visoko. Na klupi uz fontanu vidim Doriana kako se zadubio u čitanje. Prilazim bez riječi i sjedam uz njega. Odlaže knjigu i prebacuje ruku preko mog ramena. Utrpavam svoju glavu na njegova prsa. Slušam kako mu kuca srce. Zatvaram oči. Mogla bih ovako zaspati.
*****
Upravo ste pročitali zadnje poglavlje. Ako vam se svidjelo - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Bilo bi mi jako drago pročitati vaš prvi dojam o ovoj knjizi. Za to slobodno iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala na vremenu kojime ste nagradili Petu dimenziju :)
Tata Tomy :)
*****