PETA DIMENZIJA

Povratak

Pozdravljamo se s vikarom i izlazimo iz crkvene biblioteke. Podne tek što je prošlo. Prelazimo preko križanja i ulazimo u Hyde Park. Šetnja mi godi. Danima sam se naginjala nad tu knjigu. Još malo i grba bi mi izrasla na leđima. I nebo se raduje sa mnom. Dan je sunčan, a sunce je još dosta visoko.

Šutimo. Razmišljam o misiji koja mi je povjerena. Problem je u tome što još uvijek ne shvaćam – što bi trebala biti moja misija? Na kraju mi je poručeno – sad si spremna spoznati svoju misiju. Dakle, nije mi ništa naređeno. Uostalom, tko bi mi tako nešto uopće naredio? I zašto bih se ja takvom naređenju trebala pokoriti. Sama trebam otkriti što mi je činiti. Ili ne? Nije mi rečeno da to učinim sama. Uostalom, ni do ovoga znanja nisam došla sama. Ali, od koga zatražiti pomoć? Pomislim na fra Josipa. On mi je stvarno pomogao. Ipak, nekako u sebi osjećam da od njega ne mogu očekivati ništa više. Dao mi je koliko je imao.

– Izgledaš zabrinuto– upita Dorian. – Što te muči? Mogu li ti kako pomoći?

– Već mi pomažeš – odgovaram. – Uz mene si. To mi puno znači.

Prebaci ruku preko mojih ramena. Naslonim glavu na njegovo rame. Godi mi blizina njegovog tijela. Osjećam kako je utisnuo poljubac u moju kosu. Još jedan osjećaj ugode. Odmaknem glavu od njegovog ramena. Gledam ga u oči. Za Boga miloga! Od šume ne vidim drvo!

– U stvari – svakim izgovorenim glasom sam sigurnija u to što govorim – ako mi tko sada može pomoći, to si jedino ti.

– Ako mogu znaš da hoću – spremno se ponudi.

– Moja logika znanstvenice sada nije dovoljna – pokušavam biti što jasnija. – Treba mi mozak istražitelja, a ne istraživača. Trebaš mi posložiti mozaik u kojemu nedostaje puno kockica. Trebaš mi naslutiti sliku puno prije nego ona bude vidljiva.

– Misliš da sam sposoban za tako nešto? – zvuči nepovjerljivo. Ipak, osjetim se ton ponosa u njegovom glasu.

– Točno si predvidio kako će se kretati istraga – nastavim. – U globalu si pogodio. Detalji su kasnije uglavnom to potvrdili. Predvidio si ponašanja vikara i bibliotekara. Za očekivati je da će takav način razmišljanja moći otkriti sliku koju tražim.

– A kakvu to sliku trebam otkriti? – sad je već znatiželjan.

– Zadnje što je zapisano u knjizi je da sam sada spremna spoznati svoju misiju i ispuniti je – duboko uzdahnem. – Iz knjige sam naučila tektonske vještine. Ali to su samo vještine. Kao vožnja bicikla ili skijanje. To su alati. Sad je pitanje – zašto to znam? Što s tim znanjem? U koju svrhu ga upotrijebiti? Odnosno, kako stoji u knjizi – koja je moja misija?

– Koje su misije imali tektoni koje si srela? – upita nakon kraćeg razmišljanja. – Možda će nam to pomoći spoznati tvoju.

– To baš nisu precizno rekli. Ivan je na kraju knjige poručio – Znanje koje mi je dano prenio sam tebi. To je bila moja misija. Prije toga, u Ninu je naglasio – Trebam te upoznati s opasnostima Dinamise.

– Poklapa se – ubaci se u trenutku. – To što te upoznavao s opasnostima poklapa se s prijenosom znanja.

– Dodao je još – Zato sam i napisao knjigu – kako bih ispunio svoju misiju. Izgleda da mu je misija bila prenijeti dalje tektonske vještine – zaključim.

– Tu mi nešto nedostaje – rekla bih da razmišlja glasno. – Ti si prvi tekton kojega je Ivan sreo iz svoje budućnosti, zar ne?

– Da – potvrdim. – Tako je rekao.

– Tko je onda prenio znanje Newtonu? – upita i pogleda me u oči.

– Knjiga – odgovorim nesigurno. – Imao je knjigu. Mislim da je Newtonova misija bila dočekati me kao tektona i objasniti mi dimenziju sjećanja. Tako bi to najkraće opisala.