PETA DIMENZIJA

Sjene

Izlazim iz labosa. Spuštam se na prvi kat i ulazim kod tajnice. Još sam pod dojmom spoznaja dobivenih osobno od Isaaca Newtona. Cijeli svemir mi se vrti u glavi. Kaos u kojemu ima nekog reda.

– Dr. Eden – začuđen glas tajnice vraća me u stvarnost. – Niste na brifingu?

– Oh, Anna – osvrnem se po prostoriji. Same smo. – Od danas sam na godišnjem odmoru četiri tjedna. Došla sam po neke osobne stvari i predati formalni zahtjev za odmorom.

– Ah, da. Još u srijedu mi je to najavio dr. Grant. Mogli ste samo poslati mailom – nastavi brbljati Anna.

U srijedu? A meni je to rekao tek u četvrtak. Još jedna potvrda da je sve to neka prljava igra.

– Čujem da ste gadno naljutili prof. Blumenmeiera – nagne se preko stola i tiho govori. – Neka. I trebali ste. Grozan je. Nitko ga ne voli. Sve nas gleda s visoka. Čak i vas istraživače. Sam Bog zna tko ga ovdje drži toliko dugo. Znate li da mu je skoro osamdeset. Svakim danom sve je gori i gori.

Priča kao navijena. Ne mogu je više pratiti. Glava mi je prepunjena drugim mislima. Odlažem dokument na njen stol. Uzimam olovku iz njezine ruke i potpisujem ga pred njom.

– Hvala, Anna – poklopim njezinu ruku svojom. – Sad moram ići. Vidimo se za četiri tjedna.

Podignem ruku u znak pozdrava i ne slušajući nastavak njezinog brbljanja izlazim iz sobe.

* * *

Kako sam se dovezla do bolnice ostat će mi trajna rupa u sjećanju. Ne sjećam se ni da sam sjela u auto, ni kuda sam vozila, čak ni da li sam stala na nekom crvenom svjetlu semafora. Ničega.

– Izvolite – glas medicinske sestre na bolničkom info pultu me spušta na planetu Zemlju. – Kako vam mogu pomoći?

Saznajem da su Carla i Tim premješteni jučer, u nedjelju, s intenzivne njege u luksuzni dvosobni bolnički apartman. Oporavak ide dobro i za utorak ili srijedu je predviđen njihov odlazak iz bolnice. Zato sam i došla. Pozdraviti se jer se nećemo vidjeti nekoliko tjedana.

– Thea! – radosno usklikne Tim kad sam provirila kroz vrata i priđe mi. Viši je za glavu od mene. Zagrli me i odigne od poda.

– Hej – smijem se. – Ti si se već sasvim dobro oporavio. Vrijeme je da te izbace odavde.

Carla prilazi s velikim osmijehom. Još jedan zagrljaj.

– Kako ti se čini naš novi dom – prima me za ruku i pokazuje prostorije. – Bilo je natezanja da nam dodjele zajednički apartman. Htjeli su nas smjestiti odvojeno. Na kraju su popustili jer smo zaprijetili da ćemo otići u drugu bolnicu. Jedino ih nismo mogli nagovoriti da nam spoje postelje.

Smijemo se. To je dobar znak. Već su sasvim dobro. Ili barem puno bolje.

– Zašto vas još drže? – pitam tobože ozbiljno. – Ja bih vas s toliko energije poslala ne natrag na Institut već negdje u rudnik.

– Ne znam i nije me briga – Carla pogleda u Tima. Na trenutak mi se učini kako je uplašena. Ali samo jedan trenutak. Možda je to bila samo sjena. Osmijeh je ponovno na njenom licu dok svoju ruku savija Timu oko pojasa. – Dok smo zajedno dobro je.

Od kako ih znam, a znam ih od kako sam došla na Institut, oni su strastveni par. Netko je za njih dvoje jednom rekao kako su prohodali još u gimnaziji. Zatim su cijelo vrijeme faksa bili jedno s drugim i da sada, eto, čak rade u istoj sobi. Zajedno su bili i kada su nastradali. Zajedno se i oporavljaju. Sretnici.

– Nije baš neka klasa, ali je sasvim pitka – Carla mi donosi kavu iz automata. – Pila si ti i gore. Sjećaš se kad se pokvario aparat u kantini Instituta. Cijeli dan smo nalijevali kavu iz taloga i svaki puta se čudili koliko je loša. Sve dok se Tim nije sjetio otvoriti aparat i promijeniti filtar.