Ležim u udobnoj postelji hotela u Izmiru i razmišljam o onome što sam danas vidjela i čula, bolje rečeno doživjela, u Marijinoj kući. Ivan je posljednji apostol. Jedini koji nije umoren, koji je umro u miru, prirodnom smrću. Svjedočila sam završetku njegovog rada na evanđelju i tome da je još za života bio poštovan. Ali i nešto više od toga.
Ivan je u Aleksandriji dobio svitak iz kojega je učio tektonsku vještinu. U tome mu je pomagala Marija Magdalena. To se uklapa u ono što je hodža rekao da je čovjek Knjige koji je sačuvao istinu. U Efezu je uspio napraviti portal, ali nije naučio otvoriti ga i koristiti se njime. Nije čak ni bio svjestan toga da ga je napravio. Zbog toga je bio frustriran. To me podsjetilo na Hypatijine riječi. Njezin otac je nju učio tektonskom znanju, ali sam nije bio tekton. Znao je da postoji put, ali se nikada nije njime kretao.
Ivan je još spomenuo, meni nepoznatom sugovorniku, kako je u Kani vidio istinu, što god to značilo. Učitelj kojega je spominjao mogao bi biti sam Isus. Nije to nigdje izrijekom spomenuo, ali nije nešto posebno teško zbrojiti dva i dva. Sutra bih mogla otputovati u Kanu. Ako je tamo vidio istinu tada bi trebao postojati i neki portal.
Na geografskoj karti na svom tabletu pronalazim čuvenu Kanu. Nalazi se u Izraelu nedaleko od Nazareta. U tektonskoj mapi tražim portal. Da, ima ga. Baš na području Kane. Odluka je pala. Putujem u Izrael.
Pokušavam zaspati, ali san mi ne dolazi na oči. Ako se, ponavljam ako se, sve to poklopi ovako kako pretpostavljam, sutra ću sresti samoga Isusa. Barem milijardu živih ljudi, uključivo mene, smatra se na ovaj ili onaj način njegovim sljedbenicima. Koliko bi ih se bilo stvarno spremno susresti s njime? Makar i u dimenziji sjećanja.
Mobitel zazvoni. Trgnem se iz razmišljanja ili možda čak sna. Dorian. Stigao je doma.
* * *
Slijećem u zračnu luku Tel Aviv. Cijelo prijepodne je prošlo na putovanju. Tri sata leta od Izmira preko Istanbula i još nešto više od sata čekanja na presjedanje. Već su dva sata popodne i jako je vruće. Taksi me odvozi u hotel.
Kako je obećao momak na recepciji, vozilo me čeka ispred hotela točno u četiri. Vozim se prema Nazaretu. Za tih stotinjak kilometara treba mi po izraelskim cestama nešto manje od dva sata. Prolazim Nazaret i nastavljam prema Kani. Ulazim u mjesto. Spuštam se prema centru. Očita je mješavina raznih kultura. Natpisi na latinici, hebrejskom i arapskom. Za svakog po nešto – nasmijem se svom komentaru. Portal je sad već sasvim blizu. Parkiram auto u glavnoj ulici i nastavljam pješice. Ulice su sve uže. Ovo je očito stariji dio mjesta. Provirujem u jedno dvorište kroz velika širom otvorena vrata. Crkva Vjenčanja – piše na turističkoj tabli pored ulaza. Mjesto na kojemu je prema predaji održana čuvena svadba. Ovdje je Isus učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino.
Suprotno mom očekivanju, portal nije u crkvi već u dvorišnoj zgradi lijevo.
Odvažim se. Primam za kvaku, otvaram i ulazim. U prostoriji nema nikoga. Tek nešto namještaja. Još dva koraka i ulazim u portal.
Iza sebe čujem žamor ljudi. Prostorija u kojoj se nalazim je mračna, puno manja i uža. Ulaz je nizak i tijesan. Iza mene je dvorište, koje sad izgleda sasvim drugačije. Bez ograde i vrata. Nije popločano. Vide se kamenje, zemlja i trava. Sunce je zašlo, ali još se dobro vidi. Pod šatorom su svatovi posjedali za stolove.
U prostoriju ulazi mladić. U jednoj ruci drži uljanu svjetiljku, a u drugoj zemljani krčag. Prilazi posudama u kraju prostorije. Odlaže svjetiljku. S jedne posude odiže drveni poklopac i zahvaća krčagom. Primakne krčag usnama i otpije gutljaj. Zadovoljno kimne glavom, vrati poklopac i izlazi. Odmah za njim ulazi drugi. Prostorija je tijesna. Nema baš mjesta za dvojicu. Fokusiram se na dvorište. Za stolom je okupljeno društvo. Pogledom tražim Isusa. Mora biti ovdje!
Vidim ga kako stoji kraj ulaza u malu prostorije iz koje sam izašla s jednom starijom ženom i nešto joj objašnjava. To može biti samo njegova majka Marija. Primaknem im se. Prilazi im jedan mladić, gotovo dječak.
– Napravio si čudo – mladić izgovori u pola glasa, ushićen i uplašen istodobno. – Sluge kažu da si vodu pretvorio u vino.
– Ivane – obrati mu se Isus. – Pokazao sam ti što je istina, ali nisi shvatio. Još moraš puno učiti.
Istina! Ovo je trenutak za kojim tragam. Vratim se u trenutak dok Isus još sjedi za stolom. Muškarci su na jednoj strani stola, žene na drugoj. Vidim kako Isusu s leđa prilazi majka Marija.
– Nemaju više vina – govori mu na uho. Lijevo od Isusa sjedi Ivan. Čuo je što govori. Isus ustaje i odlazi do ulaza u malu prostoriju. Ivan ga prati pogledom. Otvara vrata i ispruži ruku u visini glave. To je taj trenutak – pomislim. Primaknem se i pratim njegove misli. Imaju savršenu matematičku logiku. Gotovo mogu vidjeti brojeve kako kruže u prostoru. Osjećam kako nastaje portal. Ulazi u njega.
Slijedim ga. Vraćamo se nekoliko sati u prošlost. Još je dan. U prostoriji stariji muškarac odvaja šest posuda s lijeve strane zida na desnu. Ostale pokriva daskama i preko njih prebacuje prazne vreće. Odmakne se i zadovoljno otrese prašinu s haljine.
– Ne vide se – glasno izgovori. – U mraku se tek neće vidjeti.
– Dobro si se toga dosjetio – odgovori ženski glas iza njega. – Ionako će se svi napiti i samo će ga prolijevati. Šteta tako dobrog vina. Onoliko koliko si odvojio će im biti dosta. Ima tamo dobrih petnaest mjera.
Zadovoljno izlaze.
Prizor se vraća na trenutak kad Isus ulazi u prostoriju. Gleda u prazne posude s desne strane. Pozove slugu.
– Napuni ove prazne posude vodom – zapovijedi mu. Izađe u dvorište kako bi sluga imao prostora.
– Jesi li vidio – govori mu mati. – Kad su samo uspjeli popiti toliko vino?
– Bit će sve dobro – odgovori joj. – Još nije vrijeme da ljudima kažem istinu. Sad je svadba i neka se vesele. Sluga će posude napuniti vodom. Do jutra bi se stvrdnuo talog i teško bi ih oprali. A vina će biti dosta. Ne brini.
Kad je sluga završio s poslom Isus ponovno uđe u prostoriju. Odmakne vreće s lijeve strane zida. Prebaci daske na posude s desne strane i na njih nabaci vreće. Odigne poklopac s jedne i pomiriše. Zadovoljno izlazi.
– Zagrabite sada i nosite na stol – zapovijedi slugama. Sluge jedan po jedan ulaze, uzimaju vino u zemljane krčage i izlaze.
Za stolom se obnovi žamor. Svi su na trenutak utihnuli. Zagledaju se prema Isusu. Sluge s mješavinom straha i poštovanja pogledavaju njegovom smjeru.
– Oni nikada neće spoznati istinu – Isus govori Ivanu. – Ti hoćeš. Samo je još uvijek nisi spreman primiti. Budi strpljiv i uči. Doći će taj dan kada ćeš i ti ovo znati učiniti.
Izlazim iz portala. Izlazim iz prostorije. U dvorištu me susreće nasmijana žena. Govori mi nešto na arapskom.
– Oprostite – odmahujem otvorenim dlanovima. – Pogriješila sam. Nisam znala da nije dozvoljeno ući. Žao mi je.
Prima me za ruku i povlači unutra. Ulazim za njom. S komode uzima malu kamenu posudu i govori na lošem engleskom
– Isus pravi vino od vode – gura mi posudu u ruku. – Tri dolara.
Shvaćam poantu. Danas je sve dobro dok trgujemo. Nasmijem se. Dajem joj novčanicu od pet eura.
– Nemam dolara – govorim joj. – Ovo bi trebalo biti dosta. OK?
– OK! OK! – govori s osmjehom od uha do uha. Izlazim u dvorište s posudicom u ruci. Odlazim prema autu. Još sam pod dojmom svega što sam vidjela. Sad bi mi prijala kava. Nadaleko od mjesta gdje sam parkirala ugledam terasu kafića. Sjedam i ispijam popodnevnu dozu.
Isus je u Kani načinio portal kako bi otkrio istinu. Domaćin je sakrio dio vina namijenjenog svadbi. Čovjek možda i nije imao loše namjere. Ljudi kad se napiju izgube kontrolu nad sobom i svašta rade. Prosipaju i razbijaju. Možda je samo htio imati manje problema. Manje vina manje problema. A možda je htio i nešto sitno ugrabiti ispod stola. Nebitno. Marija, Isusova mati, je znala da vina ima u izobilju. Nije pravila skandal. Nije htjela povrijediti ni domaćina ni mladence. Samo je to rekla svom sinu u kojega je imala povjerenja.
Kad je vidio da su posude prazne ni Isus nije htio upropastiti svadbu. Izradio je portal i otkrio gdje je vino skriveno. To naravno nije mogao objasniti neukim i polupijanim svatima kojima je sad samo još malo vina bilo na umu. Tek je svom učeniku Ivanu rekao da je otkrio istinu i obećao ga naučiti raditi portal.
Ivan je, ono što je kao dječak doživio, zapisao tek kao starac. Pedeset ili šezdeset godina poslije. On je jedini od evanđelista koji spominje svadbu u Kani i čudo koje je tamo doživio. Svoje zapise nije pisao na materinskom aramejskom jeziku već na stranom, grčkom. Sasvim je vjerojatno da je ponešto i pogrešno preveo.
Ali ono što je bilo pravo čudo ostalo je nepoznato. Kakav tektonski portal? Tko bi to tada razumio? A pretvaranje vina u vode, koje bi pijanim svatovima bilo jednako nevjerojatno i neshvatljivo, barem ima ugodan rezultat. Vino svi vole. Nije važno kako je došlo na stol. Kad ga ima ljudi su zadovoljni i raspoloženi.
Prebirem po mislima kako je stvarao portal. Hypatia je govorila o tome. Rekla je da se portal može popraviti. Analiziram svaki detalj postupka izrade kojemu sam svjedočila u toj maloj prostoriji prije dvije tisuće godina. Sve mi je jasno. Posebno onaj matematički dio. Uz dužno poštovanje prema velikim umovima iz prošlosti, njihovo poznavanje matematike, fizike i drugih znanosti koliko god ono veličanstveno bilo u njihovo vrijeme, nije ni do koljena onome čime ja raspolažem. Doduše ni onda, kao ni sada, znanje samo po sebi nije značilo ništa kada čovjek kojemu je povjereno nije u stanju koristiti se njime. Nema razloga, baš nikakvog razloga, da ponovno ne uđem u taj portal, prepravim ga i otvorim prolaz. U tom prolazu trebao bi biti Isus osobno.
Kupit ću sve posude koje se nalaze u prostoriji, ako me ona žena bilo što pita. Trebam samo malo vremena.
Platim kavu i uputim se ponovno u smjeru Crkve Vjenčanja. Ulazim u dvorište. Vrata prostorije su otvorena. Žena nije ni u dvorištu ni u prostoriji. Nije to ni tako loše. Prilazim portalu i pružam ruku. U mislima izvodim postupak kojemu sam danas svjedočila. Matematički odnosi se naprosto kovitlaju ispred mene. Osjećam kako vladam pravilnostima u prostoru i vremenu. Uviđam razlike i mogućnosti. Otvaram novu dimenziju i dolazim do prolaza. Uranjam. Osjećam ugodnu toplinu. Ako je tako nešto uopće moguće osjetiti u mislima.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****