Ponovno sam se našla u prostranoj sobi s raskošnim drvenim stolom. Osim svitaka na njemu se nalaze još nekakva pomagala i instrumenti. Zidovi su lijepo obojeni. Uz njih su postavljene police od crvenkastog drveta. Na prozorima se nalaze veliki zastori. Osvrćem se po prostoru. Sama sam u sobi. Ne može biti. Osjećam prisutnost tektona.
– Moje ime je Thea – odlučim pozdraviti mog domaćina. Možda ga to učini vidljivim. – Dolazim iz 21. stoljeća. Rado bih se srela s tobom.
– Odlično – osjećam radosnu misao – samo malo sad ćeš me vidjeti.
Prizor oko mene se naglo muti i mijenja. Lijepa vitka žena u dobi između trideset i četrdeset godina iskoračuje iz prostora u kojemu se nalazim. Udaljava se na dva koraka i okreće prema meni. Čujem zvuk njenih koraka i šuštanje odjeće. Obučena je u dugu laganu antičku haljinu. U tamnoj kuštravoj kosi nosi tanku dijademu. Pogleda me pravo u oči i nasmiješi se. Slika se zamrzne. Zvuk utihne.
– Moje ime je Hypatia – misao joj odiše plemenitošću. – Malo sam popravljala portal. Činilo mi se da si već dva puta pokušala ući.
– Pristupila sam portalu, ali nisam ulazila u prolaz – ovo je zanimljivo. – Trebala sam nešto drugo istražiti. Kako to misliš – popravljala portal?
– Sve što napraviš možeš i uništiti i popraviti – odgovori.
– To mi izgleda kao da je portal temeljen na mehanici – primijetim.
– Princip je mehanički – obrazlaže. – Mogli bi tako reći. Materijali od kojih se izvodi nisu. U stvari portal je nematerijalan, ali s mehaničkim principom. Znam da ti zvuči čudno, ali tako je. Kako si ti načinila svoj portal?
– Bilo je to sasvim slučajno – prisjetim se. – Radila sam eksperimente oko prijenosa energije.
– Kakve energije? – znatiželjno mi upadne u misao.
– Električne – odgovorim – to je energija koja se nalazi i u munjama. Ima je u stvari posvuda. U moje vrijeme je sami proizvodimo, prenosimo i čuvamo. To je dosta napredna tehnologija.
– Sigurno živiš u jako zanimljivom vremenu – misao joj odiše zainteresiranošću. – Tako bih to rado vidjela.
– U kojem smo stoljeću sada? – upitam.
– Godina je 413. po julijanskom kalendaru – osjeti se znatiželja u njezinim mislima. – Da li se taj način računanja vremena održao do tvog doba?
– Održao se – potvrdim. – Doduše mijenjao se nešto malo zbog greške u astronomskim proračunima u 16. stoljeću. Odnosno, promijenit će se, gledano iz tvog vremena za oko 1200 godina.
– Kolika je greška o kojoj govoriš? – naprosto upija moje misli.
– U trenutku kada je uveden novi kalendar napravljena je korekcija od deset dana – nastavim s temom koja je očito jako zanima. – Preciznije, izostavljeno je deset dana. Osim toga uvedena je prijestupna godina. To je svaka godina djeljiva s četiri, osim onih godina djeljivih sa sto, s tim da svaka godina djeljiva s 400 nije prijestupna. Prijestupna godina ima jedan dan više i taj se dodaje u veljači. Uz te korekcije vezano je i da godina počinje s prvim danom siječnja. Nazvan je gregorijanski kalendar prema papi Grguru koji ga je uveo.
– Papa astronom – gotovo se nasmijala. – Znači li to da je u tvom vremenu znanost konačno nadvladala utjecaj onih kršćanskih fanatika?
– Kojih kršćanskih fanatika? – upitam.
– Prošle godine je novi kršćanski biskup postao onaj fanatični Cyril – misli joj postaju mračnije. – Odmah je zatražio od svih svojih sljedbenika da pohađaju samo ona predavanja koja održavaju učitelji kršćani. To je izazvalo veliki otpor kako nas učitelja, tako i samih učenika. Na našoj akademiji može učiti i podučavati svatko. Vjera nikome nije bila bitna. Znanost ne poznaje vjeru kao autoritet. Cyril to ne želi prihvatiti jer je praktično nepismen i nastoji nametnuti svoj vjerski pogled na svijet kao jedini ispravan. Ne mislim doslovno nepismen. Jedino zna prepričavati kršćanske bajke – hodanje po vodi ili oživljavanje mrtvih. I nije problem u njemu koji tako misli i govori, već u onima koji tome vjeruju i to slijede. Njegovi pristaše sad su počeli i prijetiti. Dok u javnosti propovijedaju mir i ljubav prema bližnjemu svome, iza leđa drže mač i oganj kojima bi ubijali učitelje, rušili akademiju i zapalili knjižnicu. Cyril nije čovjek koji nešto gradi već onaj koji uništava. Ako po nečemu i bude zapamćen to neće biti ništa dobro.
– Ne, nije papa bio astronom – vraćam se na njezino pitanje. – Samo je postupio po uputama dvojice velikih astronoma svoga doba. Poslušao je znanstvenike. Do njegovog doba ne bi baš mogli reći da je postojala ljubav između vrha kršćanske crkve i znanstvenika. Mada su mnogi znanstvenici bili svećenici. Najviše zato što su znanje mogli steći samo kao svećenici. Ovaj papa je to počeo mijenjati. I da, otprilike u to vrijeme nastupilo je Veliko doba.
– Tek tada – misao odaje razočaranje. Prostor se ispuni lošim vibracijama. Osjećam da se prolaz zatvara.
– Da li si ti astronom? – postavljam prvo pitanje koje mi je palo na pamet u nadi da će održati prolaz otvorenim.
– Predajem astronomiju na filozofskoj školi ovdje u Aleksandriji – slika se osvježi. Održala sam komunikaciju. – A predajem još matematiku, geometriju i samu filozofiju. Danas su mi baš došli novi učenici iz Atene i Konstantinopola. Prešli su veliki put. Nisam ih imala srca odbiti. Dvorana je postala tijesna. Od sutra ćemo imati predavanja na forumu, osim kad bude loše vrijeme. Tamo će biti dovoljno prostora.
Pažnju privlače metalne naprave na stolu. Osjetila je moju misao. Misaona veza se prekida. Vidim je kako hoda oko stola, uklanja svitke i u ruke uzme jednu napravu. Slika se ponovno zamrzava.
– Ovo je astrolab – objašnjava. – Naslijedila sam ga od svoga oca Theona koji ga je izradio. U stvari on ga je samo poboljšao i učinio preciznijim. Pomoću njega određujemo i predviđamo položaje Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda, izvodimo mjerenja. Vrlo je koristan. Koristite li ga i vi u tvom vremenu?
– Više ne – odgovorim. – Ali znam što je astrolab. Iz te naprave razvijena je jedna druga, sekstant, koja je služila za navigaciju brodovima na dugim putovanjima. U moje vrijeme koriste se vama još neotkrivene tehnologije. A koja ti je ova druga naprava. Sliči mi na abakus.
Ponovno se prekida prijenos misli. Vidim je kako odlaže astrolab i ispod svitaka stvarno vadi abakus. Fokusiram se na njega. Gledam ga iz neposredne blizine. To je ista ona naprava koju je imala Khadija. Nema nikakve sumnje. Čak su i grčki brojevi urezani na obodu.
– Abakus te posebno privlači– osjetim njezinu misao. – Sad ću ti reći zašto. Njime sam izradila izračune za stvaranje portala. U ove brojeve na rubovima ugrađujem sve tektonsko znanje. To je njegova prava vrijednost. Ne zlato i srebro od kojega je napravljen i ne ovo drago kamenje.
– Kako to postigneš? – upitam. – Već sam se sretala s nekim tekstovima u kojima je bilo skriveno znanje. Uvijek je bio skriveno iza brojeva.
– Ja se koristim čistom matematikom – objašnjava. – Ne znam koju tehniku koriste drugi. Ovu sam sama razvila. Postavljam posebne odnose perlica na pojedinim štapovima prema broju koji je urezan u vrhu. Izračun je dosta kompliciran. Moj otac, koji je bio vrhunski matematičar, taj je izračun nazivao matematičkom molitvom. Nije ga mogao shvatiti u cjelini pa ga je učio napamet. Ali to tako ne funkcionira. Potrebno je ne samo znati napraviti izračun već ga i osjetiti. Kad osjetim da postoji odnos perli i broja onda je poruka koju sam izračunom prenijela ugrađena u abakus. Još malo moram raditi na njemu. Uskoro ću biti gotova s tim poslom. A kad završim, koristit ću ga i za obuku novih tektona.
– Ti obučavaš tektone? – ovo mi je najveće iznenađenje od kako sam otkrila portal.
– Da – potvrdi. – Naravno. Samo tako je moguće održati kontinuitet. Moj otac je obučio mene iako sam nije tekton. Njegov odnos prema vjeri mu je ograničio otvaranje portalu. Ali prenio mi je načela i uputio me kako ne samo otvoriti postojeći već i izraditi vlastiti portal. Njegov učitelj bio je tekton. To se na našoj akademiji radi od kako je osnovana. Doduše to je misija koja se otkriva samo dostojnima. Nije za, recimo tako, širu javnost.
– I koliko sada imaš... – tražim pravi izraz – ...takvih učenika?
– Jedan je već blizu razine na kojoj može prihvatiti postojanje Dinamise – uzvrati. – Trojica su u fazi filozofskog prihvaćanja ravnoteže vjere i znanja. Ostali još uče matematiku, geometriju i astronomiju. Njih imam sedamnaest. Oni su – recimo tako – odabrani. Od nekoliko stotina učenika na akademiji.
– Nevjerojatno – ovo me naprosto šokira. – I svi će oni postati tektoni?
– Pa naravno – prostor se zaljulja tako veselo da sam skoro čula smijeh – da neće! Nitko od njih još uvijek ne zna da uopće postoji tektonska vještina. Ako dvojicu ili trojicu dovedem do toga – bit će to veliki uspjeh. Ako od njih samo jedan postane tekton – bit ću više nego zadovoljna! Ja sam jedina koju je moj otac uspio obučiti. A imao je nekoliko stotina učenika. Znalo se dogoditi da prođe nekoliko generacija bez jednog jedinog tektona. Bez obzira na to znanje je sačuvano i prenošeno dalje.
Ova spoznaja me oduševljava. Aleksandrija je sustavno obučavala tektone na svojoj Akademiji. Iz generacije u generaciju. Stotinama godina. Kulminacija antičke civilizacije dogodila se baš ovdje u Aleksandriji. Fascinantno.
– Prema onome što sam od tebe saznala – nastavi zadovoljavati svoju znatiželju – zaključujem da si i ti znanstvenica. Čime se ti baviš?
– U moje vrijeme takva znanost se zove fizika – moram pažljivo birati izraze. – Prije je bila poznata kao prirodna filozofija, ali ne znam da li se u tvoje vrijeme koristio taj izraz. Recimo ono što je radio Arhimed prije tvog vremena, a s time si sigurno upoznata, u moje vrijeme se zove fizika. Moja specijalnost je električna energija. Spomenula sam ti munje. Ali električne energije imaš i drugdje. Ako natrljaš jantar ili neki drugi sličan materijal dobit ćeš na njegovoj površini silu koja je slaba ali može privući pero ili dlaku. To je ista energija kao i energija u munjama. Samo je puno slabija. Mehanika i optika su ti poznate. Imamo i disciplinu koja se zove astrofizika. Njezino područje je kretanje planeta i zvijezda, općenito odnosi među tijelima u svemiru. Zahvaljujući astrofizici sad imamo odgovore na gotovo sva pitanja koja se tiču položaja zemlje u svemiru.
– U svim mojim izračunima kretanja planeta stalno mi se provlači jedna greška – požali se. – Nešto se događa na kružnim putanjama što im utječe na pretpostavljene položaje. Da li taj problem imate matematički riješen ili se samo vodite iskustvenim podacima?
– To ćeš sama otkriti – utješim je – kad uzmeš za pretpostavku da se planeti ne kreću po kružnim, već po eliptičnim putanjama. U jedno žarište stavi sunce. Drugo je promjenjivo. Vidjet ćeš da nije komplicirano.
– Zanimljivo – intenzivno razmišlja o tom. – Morat ću se time više pozabaviti.
Susret se približio kraju. Osjetile smo to i ona i ja.
– Sad ću te ostaviti. Vraćam se u svoje doba. Hvala na razmjeni mišljenja – pozdravljam se.
– Hvala i tebi. Dala si mi puno tema za razmišljanje – odgovori.
Slika se raspline. Sigurno doskočim na tlo. Odlazimo prema autu. Vozimo se prema Kairu. Svatko zadubljen u svoje misli. Khadija je dobro ocijenila. Kršćanstvo je činilo velike greške narušavajući ravnotežu vjere i znanja. Hypatia je osjetila zlo koje će donijeti Cyril. Nisam joj to htjela spomenuti. Mada je sve to prošlost i mada ne mogu mijenjati tijek povijesti. Ako to i sazna jednom – neka ne bude od mene. Razaranjem njezine akademije počinje tisuću godina čekanja civiliziranog svijeta da se kršćanstvo pripremi za Veliko doba.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****