Večer je. Vidim to kroz prozor hotelskog wellnessa. Godile su mi topla kupka i masaža. Tijelo mi je pucalo od duševne napetosti. Morala sam nekako prekinuti to stanje. Sad se osjećam puno, puno bolje. U procesu opuštanja tijela i duha odredila sam si sljedeći korak. Otići ću u Santiago. Tamo je Birgitta preuzela svitak na arapskom i grčkom iz kojega je primila tektonsko znanje. Mapa mi govori da tamo postoje portali. Možda sretnem nekog tektona. U svakom slučaju, nešto ću otkriti. A i intuicija mi govori kako bi bilo dobro tamo otići. Slijedom sličnog naputka Sir Isaaca Newtona otišla sam u Kadan. A to se pokazalo jako dobrim.
Ulazim u svoju sobu i bacam se na krevet. Mobitel pokazuje dva propuštena poziva od Doriana. Nazivam ga natrag. Diže slušalicu. Prilična je buka oko njega.
– Već sam se zabrinuo za tebe – jedva raspoznajem riječi. – Htio sam ti javiti da pratim svoje podstanare u Riad, Saudijska Arabija. Tamo ću ih predati njihovim vlastima i onda se vraćam kući.
– Gdje si to sad? – nadam se da me čuje. – Buka je i slabo te čujem...
– Upravo smo izašli iz helikoptera – urla u mikrofon mobitela. – Dovezli su nas u vojnu bazu. Ići ćemo vojnim zrakoplovom. Civilni let nije dovoljno siguran. Ovaj moj podstanar je neka velika faca, čim su mu pružili ovakvu zaštitu. Zahtijevao je od šefa da idem s njima. Čini mi se da nema povjerenja ni u koga drugog. Čak ni u svog veleposlanika. Šef se tome prvo čudio, pa je pitao svog šefa. Onda je stigla naredba da ih pratim. Bit ćemo tu u bazi preko noći. Sutra krećemo. Samo ne znam kad.
– Da – pokušavam unijeti malo humora – vojska ne objavljuje red letenja na svojim web stranicama.
– Što se kod tebe događa? – buka se stišava. Čujem kako hoda kroz nekakav hodnik.
– Imala sam ukupno tri susreta – nastojim ne biti preopširna. – Svi s istom osobom. Odlučila sam otići u Španjolsku. Grad se zove Santiago. Sutra ujutro ću otputovati. Popodne bih već trebala biti tamo. Još ne znam što ću tamo naći, ali imam osjećaj da je to potrebno.
– Nisi imala problema? – zvuči oprezno. – Nakon susreta...
– Ne, naprotiv – umirujem ga. – Nakon drugog susreta sila je naprosto nestala. Jednostavno je više nema. Ne znam koji je tome razlog, ali je tako. Čak je i Timu sasvim dobro. Više nema noćne more niti napade. Carla kaže da je ponovno onaj stari. U svakom smislu.
– To je dobro – oprez ne nestaje iz njegovog glasa. – Ipak se nemoj previše oslanjati na to. Za svaki slučaj ponovi cijelu proceduru. Onako kako su te učili. Kad te vidim sljedeći puta – želim te vidjeti živu i zdravu.
– Nedostaješ mi – izleti iz mene. – Voljela bih da smo zajedno. Kao u Londonu.
– I ja bih to volio – koraci su utihnuli. Ušao je u nekakav potpuno tih prostor. – Moram sada dalje. Javit ću ti se kad budem mogao. Čuvaj se.
– I ti – govorim u slušalicu dok se veza prekida.
* * *
Let od Stockholma do Madrida traje ravno četiri sata. Od tri do sedam popodne. Dovoljno vremena za još jednom presložiti sve detalje razgovora s Birgittom. Nikako ne mogu shvatiti kako sam je uspjela izgubiti. Još mi se nije dogodilo da se portal zatvori. Na mapi je i dalje prisutan. Da li u sjećanjima postoje osjećaji? Ako da, možda je uznemirio detalj iz njezine budućnosti? Još jedno pitanje koje će, barem za sada, ostati bez odgovora.
Uostalom. Razgovor s njom bio je tako živ. Iznosila je detalje iz privatnog života i svoje osjećaje. Nije vodila akademsku raspravu poput Newtona ili docirala poput Ivana. Ne, nisam nezahvalna. Uputili su me. Pomogli su mi shvatiti što mi se događa. Velika im hvala za to. Samo govorim o potpuno drugačijem pristupu. Ljudskom. Bolje rečeno – ženskom. Dok su muškarci govorili o znanosti i nekim općenitim ciljevima, ona je govorila o običnom životu. O ljubavi, obitelji i djeci.
Za Newtona kažu da se nikada nije ženio. Neki čak tvrde da nikad nije bio blizak sa ženom. Da je umro kao djevac. Genij koji je iznjedrio velika znanstvena otkrića, nije sebi priuštio malo ljubavi i obiteljske topline. Ista stvar je i s Ivanom. Iz jednog samostana u drugi. Cijeli život posvetio je vjeri i crkvi. Ma kakva osobna žrtva! Bog to ni od koga ne traži. To je nedostatak hrabrosti za nešto što je tako jednostavno i prirodno – običan ljudski život. Birgitta je ostvarila i jedno i drugo. I život i društveni uspjeh.
– Zakopčajte svoje sigurnosne pojaseve – ugodni glas prekida me u razmišljanju. Možda i drijemežu. – Za nekoliko minuta sletjet ćemo u zračnu luku Madrid.
Slijećemo točno na vrijeme. Odlično. Za prekrcavanje na let za Santiago imam nešto manje od sata. Zatim me čeka još jedan sat leta. Dakle, stići ću tamo iza devet. Rezervirala sam hotel na dvije noći još dok sam bila u Linkopingu, tako da ne moram u sred noći obilaziti recepcije. Uključujem mobitel. Nema poruke od Doriana. Ukucavam svoju. Samo jedna riječ: Madrid. To će mu biti dovoljno. Minutu kasnije stiže odgovor: Još sam u bazi. Divno. Možda ću se i vratiti prije nego krene.
Ulazim u hotelsku sobu. Velika je. Cijeli vanjski zid je u staklu. Sa sedmog kata pogled na osvijetljeni grad je impresivan. Postelja je ogromna. Nazivam room service i naručujem laganu večeru – mesnu salatu i čašu crnog vina. Ostavljam napojnicu na stolu i potapam se u kadu. Večeram umotana u meki hotelski ogrtač s pogledom na grad. Ispijam posljednji gutljaj vina i utrpavam se u krevet. Previše sam umorna da bih razmišljala o bilo čemu.
* * *
Na tektonskoj mapi lako pronalazim portal ovdje u Santiagu. Uspoređujem ga s mapom na tabletu. Ovo je zanimljivo. Mogu ga dosta precizno locirati u prostoru arhiva katedrale. Arhiv je otvoren za turiste. Zadovoljno isključim tablet.
Sat kasnije ulazim u portal.
Pokušavam ostvariti kontakt s tektonom. Nema odziva. Portal je prazan. Sudeći prema prizoru vratila sam se barem petsto godina u prošlost. U svakom slučaju prije izuma tiskarskog stroja. Za velikim drvenim stolovima redovnici u tišini prepisuju iz svitaka na pergamente. Prolazim između stolova i zavirujem u svitke i rukopise. Ništa što bi me posebno zainteresiralo. Ženski glas mi privuče pažnju. Na drugoj je strani velike prostorije. Fokusiram se na taj dio. Ispred mene je Birgitta. Prilazi joj redovnik i nešto tiho govore. Birgitta zadovoljno potvrđuje glavom i ponovno se nagne nad stol. Redovnik odlazi. Koncentriram se na rašireni svitak. Crteži listova i cvjetova u sredini svitka. S lijeve stranice je arapski tekst. S desne grčki. Arapske grafeme prepoznajem čisto vizualno, ali ih ne znam čitati. Grčka slova prepoznajem u potpunosti, ali ne razumijem jezik. Sadržaj će mi ostati nepoznat. Birgitta prstom prelazi preko teksta na grčkom i zaustavlja se nad meni nepoznatim znakom. Oči joj se stakle. Koncentrira se na nešto. Minutu–dvije kasnije prst zaustavlja na drugom sličnom znaku. Pa na trećem, pa na četvrtom. Vidim još nekoliko sličnih znakova. Birgittin prst se zaustavlja na svakom od njih, preskačući ostatak teksta.
Neki od njih nalik su na rimske brojeve. Da li su to brojevi? Ne sjećam se da sam se srela s grčkim brojevima. Alfabet smo učili u školi i koristili na fakultetu. Ali koristili smo rimske i arapske brojeve. Nikad nismo spominjali grčke. One na kojima je računao sam Pitagora. Birgitta je, izgleda, upravo shvatila tektonsku poruku iza grčkih brojeva, na isti način kako sam ja to prihvatila iz glagoljskih. Znači – zato sam došla u Santiago. Svjedočiti trenutku kada je Birgitta počela primati tektonsko znanje.
Rekla je – tijekom prevođenja sam otkrila tektonske poruke. Pratim njezino učenje. Očekujem da će nešto reći ili učiniti što bi mi bilo znakovito. Ništa se ne događa. Ustaje od stola i izlazi iz dvorane. Svitak ostaje otvoren na stolu. Nastavit će raditi na tome. Odlučim malo više otići u prošlost. Koncentriram se na dan prije. Birgitta nije u dvorani, ali je svitak manje premotan. Vratim se za još jedan dan, pa još jedan. Konačno sam na prvom danu. Još malo šetnje u vremenu i dolazim do trenutka kada joj redovnik donosi svitak. Pokušavam uhvatiti njegove riječi. Redovnik poznaje arapski. Čak bi se po njegovoj tamnijoj puti, kuštravoj kosi i fizionomiji lica moglo reći da je porijeklom iz sjeverne Afrike. Pokazuje prstom u prvi redak netom otvorenog svitka i čita s arapskog.
– Kitab al Shifa – premjesti prst nešto niže i nastavi – Abu Ali al Ḥusain ibn Abd Allah ibn Sina.
Birgitta uzima svitak i počinje ga proučavati. Čita grčki dio teksta. Pokušavam otkriti još nešto. Lutam kroz vrijeme. Osim povremenih konzultacija s redovnicima oko značenja pojedinih riječi Birgitta šuti dok radi. Nekoliko dana kasnije uzima svitak i svoje zabilješke i odlazi.
Izlazim iz portala. Ne osjećam prisutnost Dinamise. Isto se dogodilo i u Alvastri. Sve nakon prizora s polarnim svjetlom. Kako mi to sad izgleda daleko, a bilo je prije samo dva dana. Neću tražiti drugi portal. Ovdje ne osjećam opasnost. Ionako nisam kontaktirala nikoga. Ivanove upute u tom smislu nisu bile dovoljno precizne.
Još neko vrijeme obilazim katedralu. U njoj je pokopan sv. Jakov, jedan od Isusovih učenika. Odustajem od obilaska njegove grobnice. Čekala bih u dugačkom redu više od sata. Toliko motivirana baš i nisam. Izlazim iz katedrale. Jedan restoran na tom velikom trgu mi se čini ugodnim mjestom za ručak. Provjeravam mobitel. Nema poruke. Upisujem svoju: Obilazak završen. Sutra se vraćam.
U stvari, još nisam sigurna hoću li sutra stvarno natrag. Nadam se da ću ga time navesti na neku reakciju. Čekam još neko vrijeme, ali odgovora nema. Završavam s ručkom. Mobitel se konačno oglasi. Poruka glasi: USS Enterprise. Perzijski zaljev. Nazovi me kad stigneš.
Dva klika preko ekrana i veza je uspostavljena. Čujem veseli glas.
– Hej, ljepotane – nisam mogla izdržati. – Tako ti završio na nosaču aviona u Perzijskom zaljevu. A ja mislila kako hodam s nekim drotom za kvartovske kokošare i slične vucibatine.
– Priznajem da je mene ovo iznenadilo više nego tebe – veselo će se druge strane linije. – No, na svu sreću sve će brzo završiti. Saleh je posebno radostan, ali još uvijek uplašen.
– To je onaj što govori malo engleskog? – ubacim se.
– Ne – ispravi me. – To je glavonja. Ovaj drugi je Hamza. Dama je Arwa. Ona ne govori puno. Hamza bi najradije prešutio sve ove dane, ali mu Saleh ne da mira. Dobri su to ljudi. Samo jako uplašeni. Jedva čekaju da se vrate doma. Kažu da će jedino tamo biti sigurni nakon što se rastanu sa mnom.
– Sve mi je to malo čudno – komentiram. – Ne vidim razlog da im glumiš tjelohranitelja sve do njihove kuće.
– Postoji dobar razlog – sad zvuči sasvim ozbiljno. – Oni su neka vrsta vjerskog plemstva. Nisam to baš najbolje shvatio. Govore o tisuću godina tradicije. Teroristi koji su ih napali u islamskom centru kod nas bile su iz protivničkog tabora. Nije isključeno da su povezani s vlastima i našim i svojim. Taj mi je dio posebno nejasan. Zbog toga su nepovjerljivi prema svima. Ne znam zašto, ali mene doživljavaju kao osobu od najvećeg povjerenja.
–Znači nisam jedina – oboje se glasno nasmijemo.
– Što si ti otkrila kad se vraćaš doma?– prebacuje temu na moje područje.
– Ništa što bi me vodilo dalje – slegnem ramenima kao da me gleda. – Našla sam jedan tekst na arapskom, ali od toga nikakve koristi. Moram naći nekoga tko će mi prevesti tih nekoliko riječi koje sam čula.
– To možemo odmah riješiti – prekine me. – Hamza će ti prevesti.
Doziva Hamzu i objašnjava mu da mi treba prevesti nekoliko riječi.
– Dobar dan – čujem uplašeni glas. – Ja sam Hamza.
– Drago mi je – uzvratim. – Moje ime je Thea. Zamolila bih vas da mi prevedete ove riječi. Moguće da ću nešto pogrešno izgovoriti. Pokušajte to shvatiti.
– Slušam – odgovori jednako uplašeno.
– Kitab al Shifa –to je pisalo u prvom retku teksta kojega sam držala u ruci. Tako mi je pročitano. A u drugom retku je – Abu Ali al Ḥusain ibn Abd Allah ibn Sina.
– Kitab al Shifa – ponovi za mnom. To je Knjiga zdravlja. To je jedna od najpoznatijih medicinskih knjiga iz srednjeg vijeka. Ovo drugo Abu Ali al Ḥusain ibn Abd Allah ibn Sina je ime autora knjige. Poznatiji je pod kraćim imenom – ibn Sina. Kod vas na zapadu je poznat kao Avicena. Mi smatramo da je bio najveći liječnik i filozof svoga doba.
Dakle, to je prevodila Birgitta. Naravno. Muž joj je bio bolestan i tražila je pomoć. Dali su joj najbolje što su imali.
– Čini mi se da ste dobro upućeni u to – ugodno sam iznenađena s njegovim poznavanjem teme.
– To mi je struka – jednostavno odgovori. – I ja sam liječnik. Upravo specijaliziram kirurgiju. Ibn Sina je bio vrhunski kirurg. Uzor je u cijelom islamskom dijelu svijeta. Pa čak i kod vas kršćana.
– Hvala Vam još jednom – nastojim biti što ljubaznija. – Puno ste mi pomogli.
– Nema na čemu – odgovori. – Do slušanja.
– Evo – čujem ponovno Doriana. – Jedan problem riješen. Sad još samo da skoknem do Riada, pa i ja idem doma. Već sam zaradio poprilično slobodnih dana. I namjeravam ih iskoristiti s tobom.
– Onda se vidimo za koji dan – potvrdim maznim glasom. – Trebat ćemo sve to nadoknaditi.
– Tako će i biti – veselo komentira. – Vidimo se.
Naručujem kavu uz desert i uključujem tablet. Ukucavam u Google: Avicena. Čitam brojne i detaljne zapise. Da, da.... To je sad sasvim druga priča. Ovakav čovjek je mogao biti tekton. Kad bolje razmislim – morao je biti. Ono što je Newton u fizici to je Avicena u medicini. Osim što je bio liječnik, bio je i filozof. Smatraju ga glavnim predstavnikom arapskog aristotelizma. Studirao je još teologiju, fiziku, matematiku i logiku. Bavio se i proučavanjem astronomije, astrologije, kemije i geologije. Njegova najpoznatija knjiga je Kanon medicine koja je bila osnovna literatura na većini srednjovjekovnih sveučilišta. Uz nju je poznata i Knjiga zdravlja, baš ona koju je prevodila Birgitta.
Evo još nešto što bi moglo biti jako zanimljivo. Napisao je i djelo Matematički i filozofski proračuni. To mi naprosto zvuči kao ulaznica u tektonski svijet. Poznata je njegova misao kako je zadatak filozofije da dokaže i osvijetli istine koje je Alah objavio, te da um ne može dokazati sve istine.
U svjetlu ovoga što sam upravo saznala umjesto doma na zapad odlučujem ići dalje na istok. Moje sljedeće odredište bit će, kako stvari stoje, grad Hamadan u Iranu. Mjesto u kojemu je napisao svoja najvažnija djela i u kojemu je sahranjen.
Baterija tableta javlja da je na izmaku snaga. Prekopavam po torbici. Punjač mi je ostao u hotelu. Pogledam kroz prozor. Vani je mrak. Vrijeme se urotilo protiv mene. Samo leti. Sjela sam ručati, a već je vrijeme večeri. Kako je samo proletjelo.
Uzimam mobitel i ponovno zovem Doriana. Ne javlja se.
Šaljem poruku: Mijenjam plan. Sutra putujem u Iran. Javi se.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****