Budi me miris kave. Ne otvaram oči. Samo udišem toplo isparavanje. Dorian je šalicu ostavio na noćnom ormariću tik uz moju glavu. Da užitak bude još veći.
– Idem na streljanu – primakne se i poljubi me u kosu. – Ključ ti je u vratima. Ponesi ga sa sobom. Nazvat ću te kad završim.
Čujem korake i zatvaranje vrata. Još malo se izležavam i uživam u mirisu kave. Pridignem se u krevetu uzmem šalicu i srknem prvi gutljaj. Dorian je definitivno pravi izbor. Zadržat ću ga ako ni zbog čega drugoga onda zbog ovakve kave.
Ulazim u svoj stan u kampusu. Slažem stvari u manju putnu torbu. Za tri dana bit će dovoljno. Pretražujem web stranicu zračne luke. Let je malo iza podneva. Mjesta još uvijek ima. Rezervirat ću kad se Dorian javi. Sigurno je sigurno. U međuvremenu nazvat ću Carlu.
– Haj – zvuči vedro. Carla je uvijek bila klasa optimist. – Timu je puno bolje. Baš kako si rekla. Mirno je spavao je cijelu noć. Možda je to i od lijekova, ali nema veze. Odmah bolje izgleda i bolje je volje.
– To je dobra vijest – radujem se s njom. – Nećemo se vidjeti do ponedjeljka. Letimo za Švedsku danas. Iznenada je nešto iskrsnulo.
– Tko to mi? – Carli ništa ne može promaknuti.
– Netko koga ne znaš – malo me zatekla. – Još uvijek. Predstavit ću ga kad se vratimo. Možemo svi skupa negdje na večeru. Da proslavimo Timov oporavak.
– Zvuči kao nešto ozbiljno – znatiželja je izjeda. – Kakav je?
– Vidjet ćeš uskoro – čujem zvono drugog poziva. – Evo, baš me zove. Čut ćemo se poslije.
– Čujemo se.
Prebacujem vezu na Dorianov poziv.
– Hej, kava ti je vrhunska – moram ga odmah pohvaliti. – Morat ćeš mi otkriti svoju tajnu.
– Morat ćeš preseliti k meni – nasmije se. Godi mu pohvala. – Trening će trajati jako dugo.
– U tom slučaju neću ni pokušati naučiti – ubacim se. – Ti ćeš je uvijek kuhati.
– Imam lošu vijest – ton mu se promijeni. – Moram ostati na poslu. Imamo kriznu situaciju u islamskom centru. I televizija prenosi. Mobilizirali su sve koji su bili raspoloživi, pa tako i mene. To bi moglo trajati do kasno u noć, a možda i duže. Ti odluči – hoćeš li ići sama ili sačekati da se ovo završi pa idemo zajedno.
– O, ne– nisam očekivala takvo iznenađenje. Daljinskim uključujem televizor. Listam kanale. A dan je baš dobro započeo. Ne znam. Razmišljam. Ako propustim let danas u podne, sljedeća sretna veza mi je tek sutra rano ujutro. – Evo, pronašla sam. Izgleda velika gužva.
– Kažu da su suniti napali šijite ili obrnuto – govori hladno. – Meni je to sve isto. Čuli su se pucnjevi. Ima ranjenih. Možda i mrtvih. Napadači drže taoce. Već su započeli pregovori. Sad moram ići. Trebam razgovarati s onima koji su uspjeli pobjeći.
– OK – odlučila sam. – Kad je tako najbolje da idem sama. Bit ćemo u vezi. Javit ću ti se iz zračne luke.
– Dočekat ću te s kavom – uspijeva mi izmamiti osmijeh.
– Držim te za riječ.
* * *
U zračnoj luci u Stockholmu ukrcavam se u vlak za Linkoping. Sunce je već zašlo i nemam priliku uživati u krajoliku. Pokušavam dobiti Doriana. Ne uspijevam. Telefon mu je nedostupan. Pokušat ću kasnije.
Moje prvo odredište je Odeshog. Prikupljam informacije na tabletu. To je malo mjesto s lukom uz jezero Vattern. Ovo bi moglo biti jako zanimljivo. Rok Runeston – kamena ploča s uklesanim runama. Starinsko pismo, slično glagoljici. To me podsjeća na knjigu koju je napisao Ivan iz Nina. Rune su, poput glagoljice, uklesane u kamen. Proučavam priču. Zaboravljena i ponovno otkrivena mitologija. Vrlo je zanimljiva. Spominje dvanaest kraljeva koji su pali na bojnom polju. To me opet asocira na priču iz Nina koja je govorila o sedam kraljeva krunjenih u toj crkvici. Uklapa se. Tu ću potražiti portal. Piše da je kamen s runama izložen kraj crkve u selu Rok. Koliko mogu procijeniti to je otprilike u zoni koju pokazuje tektonska mapa. Uz iskustvo koje sam stekla ne bi trebalo biti nekih problema.
Tražim hotel u Linkopingu. Pronalazim jedan odmah kraj željezničkog kolodvora. Visoke četiri zvjezdice. Izgleda dobro. Pokušavam rezervirati online. Ima mjesta. Odlično. Uzimam sobu na dvije noći. Dok stignem bit će kasno. Ujutro ću unajmiti auto i potražiti portal. Moram pronaći još jedan za obranu od Dinamise. Pronalazim još jedan vrlo blizu. Možda dvadesetak kilometara sjevernije. Savršeno.
* * *
Unajmljujem moćni Volvo terenac. Volim velike automobile. Pregledni su i sigurni. Uz to, primijetila sam da se drugi vozači manje naguravaju. Posebno u gradskoj vožnji. Veličina ulijeva poštovanje. Prema navigatoru do Roka imam nešto manje od 60 kilometara. Većim dijelom se vozim po autocesti. Odvajam se kod mjesta Vaderstad. Na kružnom toku se sad odvajam lijevo. Krajolik je vrlo lijep. Puno vegetacije. Proljeće je tek uzelo maha. Za nekoliko tjedana sve će ovo blistati u zelenilu. Izlazim na ravnicu. S lijeve strane je golf klub, s desne niz suvremenih vjetrenjača. Ovaj kraj obiluje takvim vjetrenjačama. Još malo i stižem.
Smeđi turistički putokazi s oznakom Rokstenen usmjeravaju me prvo desno onda lijevo. Još jedan kilometar. Ugledam toranj crkve. Sad mi navigacija više nije potrebna. Ovako je najbolje. Nadstrešnica ispod koje je izložena kamena ploča vidljiva je s ceste. Lijepo su uredili parkiralište i nekoliko drvenih turističkih objekata. Izlazim iz automobila. Puše hladan vjetar. Do kamena dolazim preko travnjaka. Koncentriram se na prisutnost portala. Ništa ne osjećam. Trebao bi biti tu negdje. Obilazim kamen sa svih strana. Hodam polako prema crkvi. Oko crkve je uređeno mjesno groblje. Lijepo i jednostavno. Nadgrobni spomenici uzdignuti su iznad travnjaka. Ne, nema portala.
U mislima otvaram tektonsku mapu. Portal je u blizini, ali ne u toliko blizini. Nekako je više zapadno. Vraćam se do auta. Uzimam tablet i uspoređujem s prizorom iz tektonske mape. Nalazim se na pogrešnom mjestu. Blizu je, ali nije tu. Očito sam olako donosila zaključke. Portal se nalazi nekoliko kilometara zapadnije na prostoru samostana Alvastra. Dobro. Nisam izgubila puno vremena. Ovo mi je usput. A i vidjela sam nešto zanimljivo. Rune u kamenu iz osmog stoljeća. Opreza radi tražim i precizniju lokaciju drugog portala. Nalazim ga s lakoćom u gradu Vadstena u krugu samostanske crkve sv. Birgitte. Crkveni prostori, iskustvo me uči, u većini slučajeva su dostupni. Onaj u Ninu baš i nije bio, ali to je stvarno izuzetak.
Vozim prema Alvastri. Nakon nekoliko kilometara dolazim do križanja. Ulaz u Alvastru je lijevo, a putokaz za Vadstenu pokazuje 22 kilometra. To je dvadesetak minuta tamo, isto toliko nazad. I recimo još dvadesetak minuta da pronađem portal. Za najviše sat bih bila natrag. Sat pokazuje 9:20. To je sve u redu. Skrećem desno.
Turistički putokaz na ulazu u Vadstenu me usmjerava prema samostanu. Lijevo vidim crkveni toranj. Vozim manjom ulicom prema njemu. To nije crkva. To je utvrda s opkopom uz samo jezero. Prekrasno izgleda. Veliko parkiralište i popratni objekti ukazuju da je turistički vrlo atraktivno. Tako i izgleda. Zaustavljam se na parkingu. Ne, to nije moje odredište. Još vrlo malo na sjever. Vozim kroz male ulice i konačno se probijam do samostana. Parkiram i izlazim iz vozila. Ulazim u samostansku crkvu i prilazim oltaru.
S desne strane nalazi se sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Birgitte Švedske, utemeljiteljice samostana. Prilazim zaštitnoj ogradi. Sad sam već sasvim blizu. Lagano se nagnem prema naprijed i osjetim ulaz u portal.
Crkva je u izgradnji. Radnici nose opeke i grede. Središnja figura prizora je žena u redovničkoj halji, potpuno pokrivene kose. Kraj nje stoji visoki muškarac u kožnom ogrtaču i kožnoj kapi. Gledaju nacrt koji muškarac drži u ruci. Dovoljno za sada. Izlazim iz portala i crkve.
Ulazim u vozilo i vraćam se prema Alvastri. Odstupnica je osigurana, kako bi rekli vojničkim jezikom. Nakon dvadesetak minuta vožnje ponovno sam na ulazu u Alvastru. Vozim laganom uzbrdicom uz rub šume. Evo, stigla sam. Na parkiralištu je već nekoliko vozila. Izlazim i ogledam se oko sebe. Ispred mene je ogromna gospodarska zgrada uz koje su odložene velike okrugle bale sijena. Desno od zgrade su ruševine samostana. Laganim hodom prilazim najbližem zidu. Nekoliko metara naprijed ugledam kameni ulaz u podrumski prostor. Prilazim mu. Koncentriram se na lokaciju portala. Nije ovdje.
Hodam dalje. Iza zida ugledam ruševine većeg objekta, vjerojatno samostanske crkve. Prolazim kroz održavane starine do samostanskog vrta. Vidim prolaz koji vodi u srušenu crkvu. Zaustavljam se u središtu glavnog broda. Desni je brod potpuno srušen. Od lijevog broda ostalo je još nekoliko svodova. Portal je negdje u tom dijelu. Prolazim ispod svodova lijevog crkvenog broda. Još samo malo.
Umjesto očekivane hladnoće ulaska u portal osjećam ugodnu toplinu. Crkva je neoštećena. Ogledam se. Izgleda jednostavno i lijepo. Svjetlo koje ulazi kroz okna čini prostor bogatijim.
– Dobro došla u Alvastru – osjetim vibracije u mojim mislima. – Godina je 1344. od rođenja Gospodina. Radujem se našem susretu.
– Hvala – uzvratim. – I meni je drago. Moje je ime Dorothea. Živim u 21. stoljeću. Došla sam zamoliti za pomoć.
– Ja sam Birgitta – topla misao se ponovno pojavi. – Dođi k meni. Uđi u kapelicu na kraju broda i vidjet ćeš me.
Usmjerim misli u prolaz bez vrata na kraju broda. U maloj prostoriji ugledam ispod raspela ženu u redovničkoj haljini. Klečala je ruku sklopljenih preko klecala. Glava joj je pognuta tako da joj vidim tek mali dio lica. Plamen svijeća ispod raspela miruje, isto kao što je mirovao plamen u kaminu Isaaca Newtona.
– Da. To sam ja – osjetim novu misao.
– Nisam očekivala ženu – priznam. – Do sada sam srela dva tektona. Oba su bila muškarci.
– Misliš li da ovdje u sjećanjima spol igra neku ulogu? – upita me.
– Nisam na to nikada pomislila – iskreno odgovorim. – Ne znam zašto sam opet očekivala susret s muškarcem.
– Znači da ni u tvom vremenu još nije shvaćena moja životna objava – misao je pomalo odavala razočaranje.
– Ne znam na što misliš – odgovorim.
– Nećemo sada o tome – odlučno mijenja temu. – Došla si zamoliti za pomoć, zar ne? Mnogima sam pomogla. Pomoći ću i tebi.
– Moj dobar prijatelj je nastradao kod otvaranja portala – spremno prihvaćam. – On nije tekton i ne zna ništa o nama i našim vještinama...
– To nije moguće – prekine me. – Samo tektoni mogu otvarati portale. Vjerojatno je u pitanju nešto drugo. Neka nagla bolest, možda.
– Da je neka bolest to bi već otkrili ili barem naslutili – ostajem dosljedna u svojoj tvrdnji. – Medicina u mom dobu je jako napredna. Tim je doduše imao fizičke povrede, ali one su sve sanirane. Ono što njega muči događa se samo dok spava ili je u komi. U svakom slučaju kad nije budan. Potpuno smo sigurni da njegovo sadašnje duhovno stanje nema nikakve veze s njegovim fizičkim stanjem.
– Možda je stvarno bio pod utjecajem Dinamise – pokoleba se. – Moguće da mu je spiritus napadnut, da je na neki način ranjen. Ipak, ako nije tekton nikako nije mogao otvoriti portal.
– U moje doba postoji tehnologija kojom je moguće otkriti prostor portala – nastavim. – To je baš moje otkriće. Tada kad sam radila na tome, naravno, nisam znala što sam otkrila. Postojanje portala i prolaza tek su mi kasnije objasnili tektoni koje sam srela. Nažalost, moj prijatelj Tim, našao se u prostoru portala kada je pokrenut taj proces. Vidio je crne i zelene sjene, osjećao hladnoću. Ponavljao je riječi "život" i "zeleni vjetar". Uspjela sam ga smiriti tako što sam mu predložila da se prekriži svaki puta kad osjeti napade sjena. To je ublažilo napade, ali ih nije sasvim otklonilo.
– To si jako dobro učinila – osjećam zadovoljstvo u njezinim mislima. – Ne zovemo Gospodina uzalud Spasiteljem. Molitva će mu svakako pomoći.
– Otvorila sam i zatvorila taj portal i još jedan i tako oslabila Dinamisu – nastavljam. – Tim za sada nema napade. Ali još uvijek je pod velikom dozom lijekova za smirenje. Pokušavajući mu pomoći spoznala sam da trebam doći ovamo. Možeš li pomoći mom prijatelju?
– Ne mogu – osjećam odlučan i razočaravajući odgovor. – Ja ne mogu doprijeti u tvoje vrijeme. Ali ti možeš. Koristi se baš ovim portalom i vjerom u svoje sposobnosti. Otvori ga kad se u hladnoći izmjenjuju crne i zelene sjene i oslabit ćeš uništavajuću silu u portalu koji je uzrok muke tvoga prijatelja. Sad idi. Dinamisa jača. Kad se ponovno sretnemo bit ćeš spremna.
– Spremna na što? – upitam dok se portal zatvara.
Hladnoća me strese. Dinamisa naglo jača. Moram brzo u Vadstenu oslabiti njegovu snagu. Žurnim korakom odlazim do vozila.
* * *
Ponovno sam pred sarkofagom sv. Birgitte. Nagnem se preko ogradice i uronim glavu u portal.
Redovnica koju sam promatrala prije sata sada hoda prema izlazu crkve u izgradnji. Slijedim je tih nekoliko koraka i premještam se tako da joj mogu vidjeti lice. Upravo u tom trenutku ona se okrene prema crkvi, duboko pokloni i prekriži. Zatim se okrene prema meni. Ima svijetlo plave oči i svijetlu put. Mogla bih se okladiti da je ispod redovničkog vela i marame plava kosa. Nekakav osjećaj mi govori da gleda u mene. U dva koraka mi se približi i prođe kroz prostor iz kojega sam je gledala. Koncentriram se na prostor u Alvastri kako sam naučila iz knjige. Osjećam nagomilanu nihilističku silu i njezine silnice kako kreću prema meni. Sad je pravi trenutak. Izlazim iz portala.
Između crkve i jezera je manji restoran. Vrijeme je ručka, a trebam i razmisliti o svemu ovome. Uzimam mobitel i biram Dorianov broj. Zvoni. Konačno.
– Halo – čujem poznati glas s druge strane i jak šum.
– Doriane! – tišina. Ne odgovara. – Ja sam. Thea. Da li me čuješ?
– Sačekaj trenutak – čujem korake i otvaranje vrata. – Sad bi trebalo biti bolje. Izašao sam u dvorište. U prostoriji je bio loš signal.
– Što se događa? – pitam. – Jesi li još u akciji? Ili je sve završilo?
– Tek je pravo počelo – umorno odgovara. – Cijelu noć su trajali pregovori. Nekoliko talaca je pušteno. Upravo razgovaramo s njima. Jako su uplašeni. Ima ih koji uopće ne govore engleski. Zar ne pratiš vijesti?
– Zadnje sam vidjela sinoć – odgovorim. – Tad je stanje bilo bez promjena. Cijelo prijepodne sam u akciji. Nećemo sad o tome. Malo je kompliciranje nego što sam očekivala.
– Evo me opet zovu. Moram ići. Čut ćemo se kasnije – govori mi. – Javit ću ti se čim budem uhvatio malo više vremena.
– Čuvaj se – govorim u slušalicu. Nisam sigurna da li me je čuo.
Odlažem telefon i ispijam vodu. Nije mi pričao o svom poslu. Jedino je spomenuo onog ucjenjivača kojega sam nokautirala pred njegovim stanom. Nikad ga nisam vidjela s oružjem niti sam primijetila da ga nosi sa sobom. Još nekoliko minuta prelistavam sjećanja na zajedničke trenutke. Vadim tablet i pokušavam saznati nešto više o Alvastri. Dosta štura natuknica. Cistercitski samostan izgrađen u prvoj polovici 12. stoljeća. Porušen u vrijeme protestantske reformacije. Proširujem pretraživanje s imenom Birgitta. Pogodak. U samostanu je boravila sv. Birgitta Švedska. Ona na čijem sam grobu maloprije bila.
Birgitta Švedska rođena je u Finstadu kod Upsale 1303. godine. Umrla je u Rimu 1373. godine. Ona je ujedno najslavnija nordijska svetica, važna za kulturnu povijest Švedske i Europe. Pobožno odgojena, mlada se udala za plemićkog sina Ulfa Gudmarssona, kome je rodila četiri sina i četiri kćeri, između kojih i svetu Katarinu Švedsku. Neko je vrijeme s mužem živjela i na kraljevskome dvoru, a zatim se uputila, opet s mužem, na dugotrajno hodočašće svetom Jakovu u Compostellu u Španjolsku. Na povratku u domovinu muž se povukao u cistercitski samostan Alvastra, gdje je i umro 1344. godine.
Muževljeva smrt za Birgittu je bila prekretnica: tek je tada razvila svoju svestranu aktivnost. Sama se nastanila u samostanu Alvastra, gdje se posvetila strogom duhovnom životu. Svoja viđenja i objave opisivala je materinskim jezikom, što su kasnije njezini duhovni vođe preveli na latinski. Tu je izgradila plan za osnutak Reda presvetog Spasitelja. U tu joj je svrhu kralj Magnus Eriksson 1346. godine darovao posjed Vadstena.
Radi uspješnijega djelovanja 1349. godine preselila se u Rim, gdje se do smrti bavila duhovnim, socijalnim, književnim, pa i političkim radom. Nastojala je svim svojim sposobnostima, kao i sveta Katarina Sijenska, dokrajčiti avinjonsko sužanjstvo konačnim Papinim povratkom u Vječni Grad. S tom nakanom hodočastila je u talijanska svetišta od Asiza do Monte Gargana i Cassina. Pri završetku života poduzela je i hodočašće u Svetu Zemlju. Vratila se u Rim gdje i umire sljedeće godine. Već 1374. godine njezina djeca posmrtne ostatke svoje majke prenose u Švedsku u njezin prvi samostan, koji je 1369. godine osnovala u Vadsteni i u kojemu je prva opatica bila njezina kći sveta Katarina.
Glavna Birgittina djela su: „Objave" u osam knjiga, „Anđeoski govor" i „Pravilo reda svetog Spasitelja" kojega je Crkva odobrila još za njezina života. Na uspomenu 85 prvih Isusovih suputnika (72 učenika + 12 apostola + sveti Pavao) Birgitta je odredila: njezini samostani moraju biti dvojni, trebaju imati jednu kuću za 60 redovnica i drugu kuću za 25 redovnika sa zajedničkom crkvom u sredini. Od redovnika trinaestorica su svećenici, nad kojima je generalni ispovjednik. Cijelim samostanom upravlja opatica kao Blažena Djevica Marija među učenicima Gospodnjim.
Ovo je jako zanimljivo. Spominju se zapisi njezinih viđenja i objava. I meni je spomenula svoje objave. Rekla je – znači da ni u tvom vremenu još nije shvaćena moja životna objava. Nastavljam pretraživati. Pronalazim objave sv. Birgitte. Stotinjak stranica. Provodim popodne u čitanju. Ne doduše detaljnom, dijelom preskačem. Tražim objavu koju je svetica označila kao životnu. Ne nalazim ništa što bih tako označila. Većim dijelom opisuju muku i smrt Isusovu. To definitivno nije moje područje. O tome su kvalitetniji sud od mene donijeli ugledni teolozi. Nešto u svemu tome propuštam. Odlažem tablet. Pogledam kroz prozor. Sunce je već zašlo. Večer je vedra. Vrijeme mi je krenuti natrag u hotel. Rukom pozovem konobaricu i univerzalnim pokretima prstiju pokazujem kako želim platiti račun.
– Mislila sam da ćete ostati duže – veselo će na dobrom engleskom. – Još sat–dva i bit će jako atraktivno, posebno za vas strance.
– A što će se događati? – upitam više pristojnosti radi. Pružam joj novčanice. – Neka lokalna manifestacija?
– Mislila sam da znate i da ste baš zbog toga ovdje – malo je iznenađena. Brzo se pribere i nastavi – Polarno svjetlo – Aurora Borealis. Jako ju je atraktivno gledati preko vode jezera. Kada je vedro, kao što će biti noćas, nebo naprosto treperi zelenom zavjesom.
– Zelenom zavjesom – ponovim njezine zadnje riječi. Nemir mi ispuni tijelo. – Nikada nisam vidjela polarno svjetlo u živo. Samo na ekranu. Uživo, mora da je spektakularno.
– Onda sačekajte još malo – predloži mi. – Kod nas se ne vidi često, ali ovih noći je vidljivo.
– Da – prihvaćam. – Zašto ne? Ionako nikuda ne žurim.
– Našim gostima preporučujemo čaj s domaćim grogom – nasmije se. – Noću je hladno, a nešto vas treba ugrijati.
– I ova ideja vam je dobra – sad se i ja nasmijem.
Okreće se i odlazi prema šanku. U redu. Pričekat ću još malo. Ponovno prelistavam Birgittine objave. Uspoređujem ih s njezinom biografijom. Prvu je objavu imala još kao dijete. Sa samo deset godina. Udala se jako mlada. Kad je imala tek četrnaest godina. Muž joj je bio blag i bogobojazan. Rodila je osmero djece. Vodila je veliko domaćinstvo i pomagala mnogima. Ne mogu sebe zamisliti u takvim okolnostima. Već samo za ovo zaslužila je svaku počast.
Iz ovih misli trgne me zvuk telefonskog poziva. Dorian.
– Haj – radujem se pozivu. – Je li sve prošlo u redu?
– Da, koliko je to bilo moguće – odgovara. – Tek sam sad došao doma. Doveo sam si podstanare. Jednu obitelj iz islamskog centra. Bit će kod mene koji dan dok ne prođe opasnost. Nisu mi baš jasni odnosi unutar tih skupina, ali su prilično krvavi.
– Koliko ih je? – pitam.
– Troje ih je, svi iz Arabije – objašnjava. – Najstariji je nešto oko pedeset godina. On im je važna osoba, nešto kao svećenik, koliko sam shvatio. Izgleda da je baš on bio meta napada. Uz njega su mu žena i njezin brat. Brat jedini govori engleski. I to sasvim dobro. U toj gužvi su izgubili svoje stvari, novac i dokumente. Dobro da nisu izgubili i glave.
– Jadni ljudi – pomislim kako bih se osjećala da sama proživljavam nešto slično. – Zašto su kod tebe? Zar nije organiziran nekakav prihvat?
– Njihovo veleposlanstvo je daleko, a istraga još traje – govori tiho. – Najgore je što se dio napadača izvukao i mogli bi ih ponovno napasti. Ovdje su najsigurniji dok im se ne izrade dokumenti da mogu otići doma. U stvari, čuvam ih inkognito.
– Imate li dosta mjesta? – nastavljam s pitanjima.
– Svoju sobu sam ustupio supružnicima – smireno će. – Brat će spavati u drugoj sobi, a ja na trosjedu u dnevnoj. Bit će nam dobro. Malo kompliciraju s hranom, ali ne prigovaraju. Nisu gladni ni žedni. Kako je kod tebe?
– Odsjela sam u hotelu u Linkopingu. – nastojim skratiti priču. – Pronašla sam portal i već imala jedan susret. To je bilo dosta lako i vrlo ugodno. Imat ću još jedan, ali se za njega moram spremiti. Sad nešto proučavam. Ukratko – nešto se događa.
– Znaš li kada se vraćaš? – pita očito zainteresiran.
– Uzela sam hotel do sutra – odgovaram. – Možda produžim boravak. Još ne znam. Javit ću ti se kad saznam nešto više.
– Idem sad – čujem glasove u pozadini. – Zovu me. Čuvaj se.
– I ti – veza se prekine.
Dorainov glas mi odzvanja u mislima. Od kako smo zajedno uvijek smo se smijali dok razgovaramo. Sad nismo. Nismo se, doduše, ni posvađali. Ipak, čuli smo se. Nazvao me je. Znači da mu je stalo. S njime bih mogla provesti ostatak života. Imati djecu. Koliko djece? Sjetim se da ih je Birgitta imala čak osmero. Četiri curice i četiri dečka. To je pravi smisao života. Uživati u pogledu na djecu koju svojom ljubavlju, trudom i znanjem uvodiš u život.
Kao da mi je munja bljesnula u mislima. Za Boga miloga! To je njezina životna objava. Sve mi se odjednom posložilo. Sve njezine objave, ma koliko vrijedne bile za svakog vjernika, potpuno su nebitne. To što je na svijet donijela osmero djece, što ih je odgajala i uvela u život, što su postali vrijedne i dobre osobe – to je njezina životna objava!
Pitala je – misliš li da u sjećanjima spol igra neku ulogu? Ne, naravno. Potpuno je nebitno. Zašto bi onda bilo bitno ovdje – u sadašnjosti. U njezinom ustroju samostana u kojemu su i žene i muškarci vodeća uloga pripada – ženi. Upravo zato da u pogrešno ustrojenom svijetu istakne potpuno ravnopravnu ulogu žene. Poštovanje joj je ukazao i sam papa. I to ne jedan, već četvorica. Peti ju je proglasio svetom. U ona vremena, veće počasti nije mogla dobiti. Živjela je potpuni život jedne žene i otišla u trajno sjećanje. Tko god da joj je dao dar tektona – učinio je to s razlogom. Zato je Tim ponavljao riječ – život. Ona je primjer života.
– Dođite – iz razmišljanja me trgne glas konobarice. – Evo, sad se polarno svjetlo sasvim lijepo vidi. Slobodno uzmite ovu deku i ogrnite se njome. Vjetar koji puše uz jezero je neugodno hladan u ovo doba godine.
Povede me na terasu na obali jezera. Priključim se ostalima koji su stajali uz jezero. Prizor je prekrasan. Jako lijep i vrlo dinamičan. Iznad horizonta u smjeru sjevera tamno nebo je prošarano zelenkastim svjetlom. Kao da treperi zavjesa. Zeleni zastor prelazi preko neba. Svaki puta izgleda drugačije. Pogled spuštam na površinu jezera. Odraz polarnog svjetla gubi se u vjetrom uzburkanoj vodi. Nema tako pravilne i lijepe oblike. Izgleda kao da se smjenjuju crne i zelene sjene.
Na trenutak izgubim dah. Birgitta mi je poručila da portal otvorim "kada se u hladnoći smjenjuju crne i zelene sjene". Tim je govorio o crnim i zelenim sjenama. Ja sam ih doživjela u onom portalu. Izgledale su upravo kao odraz polarnog svjetla u uzburkanom jezeru.
U misli mi se vraća još jedna Birgittina misao – kad se vratiš bit ćeš spremna. Moram odmah u Alvastru. Okrenem se i sudarim s konobaricom.
– Moram ići – pogledam je u oči. Sigurno misli da sam poludjela. – Da vam platim.
Brzim korakom dođem do stola, pokupim svoje stvari, tutnem joj u ruku novčanicu i izjurim prema autu. Nekoliko minuta kasnije već vozim cestom prema Alvastri. Više gledam polarno svjetlo u retrovizoru nego cestu. Kao da ga tako čuvam. Da bude uz mene kad otvorim portal. Stižem na parkiralište kod ruševina samostana. Otvaram pretinac kod suvozača i tražim baterijsku svjetiljku. Nije tamo. Sjećam se da ju je spominjao momak iz agencije koji mi je iznajmio vozilo. Otvaram prtljažni prostor. Tu je – u bočnoj pregradi uz kutiju prve pomoći. Uključujem je i prilazim ostacima crkve. Skrećem u lijevi brod i ulazim u portal. U mislima mi je žena, majka, svetica...
– Još jednom dobrodošla – misao joj radosno treperi. – Sad si potpuno spremna.
– Tim – to mi je sad najvažnije. – Kako mogu pomoći Timu?
– Vještinu imaš – osjetim odgovor. – Ostalo ovisi o tebi.
Koncentriram se na portal u kojemu je Tim stradao. Ponovno isti osjećaj hladnoće. Na to sam potpuno spremna. Sa svih strana prilaze mi crne i zelene sjene. Nemaju stalni oblik. Mijenjaju se veličinom i intenzitetom. U mislima ih poistovjećujem s polarnim svjetlom. Što više poprimaju takve oblike to više popušta osjećaj hladnoće. Sve dok se na trenutak sve ne umire i potom nestanu. Više ne osjećam hladnoću. Oko mene su samo tama i mir.
Zatim postaje svjetlije i toplije. Uspjela sam. Nitko mi to ne treba potvrditi. Znam da jesam.
– Dođi k meni – poziva me.
Slijedim njezin poziv i izlazim iz crkve u kojoj jedino svjetlo daju svijeće. Noć je. Prolazim lijepo održavanim vrtom do samostanske zgrade. Zatičem je u njezinoj redovničkoj sobici. Pogodila sam da joj je kosa plava. Sad nema redovnički veo. Sjedi za stolom s perom u ruci i napola ispisanim pergamentom. Gleda prema vratima na kojima se nalazim. Da imam tijelo rekla bih kako me gleda pravo u oči.
– Shvatila si moju životnu objavu – potvrđuje. – Da nisi, ne bi se ponovno srele. Zaslužila si odgovore na svoja pitanja.
– Koja je moja misija? – upitam.
– To ćeš sama otkriti – podsjeti me. – Tvoja budućnost mi je potpuna nepoznanica, jednako kao i tebi.
– A koja je bila tvoja misija? – brzo se snađem.
– Već si sama zaključila veći dio – mirno nastavi. – Društvena uloga muškaraca i žena središnji je dio razvoja sustava vrijednosti. Moja je misija ukazivati to, ne samo u mom vremenu, već i nakon njega. Ti si to shvatila, što potvrđuje da je moja misija ispunjena. Shvatit će i drugi. Vremena ima. Kraj je još daleko. Mada bih rado da taj razvoj ide brže, da ga se manje koči.
– Što koči razvoj? – osjećam potrebu znati.
– U prvom redu neznanje – odgovara. – Nitko ne bi trebao znati manje od svojih roditelja. Cilj svakog oca i majke je učiniti svoju djecu boljima od sebe samih: znati više, moći više, htjeti više i voljeti više. Nije pritom grijeh roditelja ako ne ostvare taj cilj. Grijeh je kada ga zanemare, kada ne ulažu napore kako bi ga ostvarili. Najgore je kada odustanu, kada ga niti ne pokušaju ostvariti. Znanje će, kad jednom ovlada svijetom, donijeti velike spoznaje. Poput toga da su muškarci i žene dva jednako vrijedna i potrebna dijela jednog bića.
– Možda će te obradovati to što je u mom vremenu društveni položaj žena značajno ojačao – iskoristim kratku stanku za svoju primjedbu. – Gotovo da nema područja života u kojemu nisu, barem deklarativno, izjednačene s muškarcima. Stanje još uvijek nije idealno, ali je napredak u odnosu na tvoje doba uistinu ogroman.
– To me svakako raduje – osjetim dobre vibracije u njenim mislima. – S druge strane, takav napredak je prirodna posljedica razvoja sustava vrijednosti.
– Sustav vrijednosti, kojega si spomenula, naglo se početo mijenjati u 20. stoljeću – potvrdim. – Doduše, postoje jaki otpori nekim promjenama, ali većina ljudi vjeruje kako su to promjene na bolje.
– Baš je vjera druga velika prepreka razvoju sustava vrijednosti – iznenadi me novom tvrdnjom. – Vjera bez znanja je pogubna. Onaj tko ne zna dovoljno prirodno slijedi onoga tko zna više. Vjeruje mu. To je dobro kad vođa zna dovoljno. Nije dobro kad vođa ne zna dovoljno, jer tada sljedbenik ne slijedi znanje, već samo slijedi vođu. Oni koji su u svom vremenu vjeru izdigli iznad znanja počinili su grešku koju sad ispravljamo. Usporili su cijeli proces za barem tisuću godina.
– Tko su oni? – osjećam nemir u svojim mislima.
– Nije važno tko su – mirno će Birgitta. – Ionako ih već dugo nema. Ono što je važno je vratiti ravnotežu između znanja i vjere. Pritom ne mislim da su znanje i vjera nekakvi protivnici koji trebaju imati iste omjere. Naprotiv. Znanje i vjera su saveznici. Vjera treba dopunjavati znanje. Davati odgovore na ono što još ne znamo. A kad nešto znamo – vjera nam za to više nije potrebna.
– Nisam sigurna na što misliš kad kažeš – vjera – pokušavam razbistriti misao. – Na trenutak mi se čini da misliš na vjeru u Boga, a onda pak na vjeru u čovjeka.
– Vjera je samo jedna pretpostavljena čvrsta točka našeg sustava vrijednosti kojoj je temelj nedostatak znanja – misao joj postaje jasnija. – Mi smo je podijelili na vjeru u Boga, vjeru u čovjeka, vjeru u sebe i u tko zna što sve ne. Uvijek vjeruješ u nešto što ne znaš. Niti jedan vjernik ne zna da postoji Bog. On u Boga vjeruje. Ako ikada sazna da postoji Bog izgubit će vjeru. Više neće biti vjernik.
– Znači – pokušavam sabrati konačnu misao – kad imamo sustav vrijednosti u kojemu znanje popunjava praznine ispunjene vjerom – radimo dobro. I suprotno, kada sustav vrijednosti vjeri daje prednost nad znanjem – radimo loše.
– Izbaci dobro i loše iz svoje misli – nadopuni me s puno pažnje. – Pokušaj poimati to kao put po kojem se krećeš.
– Trebamo stvarati... – zastanem na trenutak. Osjećam pozitivne vibracije. – ...sustav vrijednosti u kojemu znanje preuzima prostor ispunjen vjerom.
– Shvatila si misao – radost gotovo zatitra oko mene. – Dobro ili loše su samo osobne ocjene posljedica nekog djelovanja. Ono što je nekome dobro – drugome je možda loše. Takve ocjene su prolazne. Traju samo onoliko koliko okolnosti u kojima su izrečene. Kad se okolnosti promijene ono što je dobro možda bude proglašeno lošim. Međutim, činjenica da se nešto dogodilo ostaje nepromijenjena.
Zamislim se nad tim. Već sam se puno puta susrela sa sličnim provokativnim mislima. Ne postoji dobro i zlo – postoji samo uspoređivanje jednog stanja s drugim. S one strane dobra i zla. Postoji samo moć... Ova misao je cjelovita. Ne treba joj ništa niti dodavati niti oduzimati.
Iz tog razmišljanja trgne me osjećaj da više nisam u portalu. Koliko sam vremena ovdje stajala? Vrijeme je otići do drugog portala u Vadsteni zaustaviti nihilističku silu. Žurnim korakom odlazim do auta, sjedam u njega i krećem. Dvadesetak minuta kasnije dolazim pred crkvu. Vrata su otvorena. Ulazim i prilazim sarkofagu. Moji koraci odjekuju u crkvi. Uranjam se u portal. Vidim samo mirno zvjezdano nebo i polarnu svjetlost. Očekujem napade sjena ili nešto slično što bi pokazalo razorne napore Dinamise. Koncentriram se na Alvastru. Ništa. Sve je potpuno mirno. Nemoguće. Gdje je nestala sila?
Zvono otkucava jedanaest puta. Već je kasno. Najbolje mi je vratiti se u hotel i sutra odmorna odlučiti što i kako dalje. Sjedam u auto i slijedim putokaz Linkoping.
* * *
Završavam s doručkom. Moram se odlučiti – vratiti se doma ili ostati. Ili otići nekamo drugdje. Što sam dobila ovim putovanjem? Ako je sve prošlo u redu – pomogla sam Timu. Već samo zato vrijedilo je potegnuti u Švedsku. To mi je najlakše provjeriti. Nazivam Carlu. Javlja se. Dobre je volje. Samo što ne pjeva u slušalicu.
– Timu je odlično – ne čeka moje glavno pitanje. – Opet je onaj stari. Nema nikakvih problema i spava kao beba. Sinoć nije uzeo sredstvo za spavanje.
– I mirno je spavao cijelu noć? – raduje me dobra vijest.
– Pa, sad – tiho će u slušalicu. – Bio je vrlo živahan prije spavanja. Znaš na što mislim.
– O, zato si tako vesela – komentiram. – Onda mu je već stvarno puno bolje. A sudeći prema tvom glasu i tebi je tako nešto dobro došlo.
Slatko se smijemo takvom razvoju događanja. Još nekoliko rečenica i pozdravljamo se. Ako mi je misija bila pomoći Timu i Carli, onda je uspjela. Barem tako sada izgleda. Ipak, ne izgleda. Nekako mi se ne uklapa misao da mi je takav dar bio potreban samo za to. Mora biti još nešto. Mora.
Preslušavam u sebi razgovor s Birgitiom. Ključna njezina misao je: kad nešto znamo – vjera nam za to više nije potrebna. I to od osobe koja je jedan od stupova zapadnog kršćanstva. Od nje bih trebala još učiti. Izlazim iz blagovaonice i prilazim recepciji.
– Produžila bih boravak do sutra – pokažem djelatniku hotelske recepcije svoj ključ s brojem sobe.
– Smatrajte to riješenim – uslužno odgovara.
– I zadržala bih unajmljeno vozilo – sjetim se. – Je li to u redu?
– Osobno ću to ugovoriti – potvrdno kimne glavom.
* * *
Ulazim u samostanske ruševine dok crkveno zvono udara jedanaest puta. Isto kao i sinoć kad sam odlazila. Prolazim ispod svodova i ulazim u portal.
– Ponovno se srećemo – osjetim misao dobrodošlice. – Samo si se izgubila u svojim mislima.
– Razmišljala sam o tvojim porukama – ne gubim vrijeme. – Imam potrebu saznati više. Kako si ti otkrila tektonske prolaze?
– Iz medicinskih zapisa koje sam donijela iz Santiaga – spremno prihvati moje pitanje. – U tamošnjem samostanu prevođena su i prepisivana djela arapskih liječnika i znanstvenika. Njihova znanost, filozofija i posebno medicina bile su stoljećima naprednije od europske. Za potrebe našeg samostana otkupila sam nekoliko prijepisa knjiga i još dva velika neprevedena zapisa na arapskom i grčkom jeziku. Preuzela sam obvezu prevesti ih na latinski te im poslati originale i po jedan prijepis natrag.
– Čudi me da su ti ih uopće dali – nisam mogla zaustaviti misao.
– Imali su jako puno takvih tekstova i gotovo su molili za pomoć svakoga tko je znao arapski ili grčki – mirno nastavi. – Meni je grčki bio poznat, a s nama je putovao i jedan redovnik koji je dvadeset godina živio u Jeruzalemu i poznavao je ne samo grčki već i arapski i hebrejski. Računala sam i na njegovu pomoć. Kad smo se vratili moj muž je već bio jako bolestan. Još u Santiagu sam počela prevoditi grčki dio jednog teksta. Govorio je o pripravi lijekova za groznicu. Izradili smo te pripravke i oni su ublažili bolove mom mužu. Pomogli mu izdržati put natrag u Švedsku. Tijekom prevođenja sam otkrila tektonske poruke. Primila sam znanje nakon što sam slijedila brojeve u arapskom dijelu svitka. Kasnije sam shvatila da je još trebalo imati i duhovno stanje poniznosti prema primljenom znanju odnosno prema Bogu. Jer to je od početka tijesno povezano.
Misaoni tok zastane. Čeka na neku moju reakciju. U mislima si slažem kadrove toga filma, onako kako je to moglo izgledati kada se događalo. I ona je pratila brojeve na pismu kojega ne poznaje, isto kao i ja. Samo što je ona živjela u samostanu u okruženju poniznosti, a mene je tome učio fra Josip kroz poruku u glagoljskom pismu. Sve se lijepo posložilo.
– Da li si svome mužu rekla što si otkrila? – pomislim na Doriana.
– Da – očekivala sam takav odgovor. – Rekla sam mu. Nije me sasvim shvatio, ali mi je vjerovao. Nažalost, brzo je umro. Dugo sam se molila za spas njegove duše. Bio je jako dobar muž i jako dobar čovjek.
– Voljela si ga? – morala sam to pitati.
– Kad sam se udala za njega bila sam jako mlada – sjećanja joj zatitraju. – Djevojke ne biraju svoje muževe. Udaju se za one koje im izaberu roditelji. Mogu se samo moliti da imaju sreće ili da izdrže dok se ne naviknu na njih, da im se Bog na neki način smiluje. Bojala sam se braka. Gledala sam nesreću drugih žena. Moje su molitve bile prihvaćene. Ulf je bio nježan i vrlo pažljiv od prvog dana kad su nas upoznali. Ne znam da je ijedan muž bio takav prema svojoj ženi, kakav je Ulf bio prema meni. Kako je vrijeme odmicalo sve sam ga više poštivala i voljela. Sretna sam što sam mu rodila osmero djece. Bila sam sretna žena i majka. Moj muž mi nije bio gospodar kao drugi muževi svojim ženama. Bio mi je i suradnik i savjetnik i prijatelj i ljubavnik. Nije mi naređivao. Dogovarali smo se i izgrađivali obitelji dom zajedno. A kada su djeca odrasla odlučili smo se zahvaliti Bogu za takav dar. Zato smo i došli u ovaj samostan i pristupili Redu.
– Red Presvetog Spasitelja – sjetim se što sam pročitala u Birigitinoj biografiji.
– To nisam spomenula u našem susretu – misli joj se snažno uznemire. – To nikome nisam spomenula. To nitko ne može znati. Čak ni moja kći Katarina.
– Nisam te željela povrijediti – uzvratim. – Sjeti se da sam iz, barem za tebe, daleke budućnosti. Pročitala sam za taj Red u tvojoj biografiji.
– Spominješ nešto što će se dogoditi nakon ovog vremena – uznemirenost polako popušta. – O tome nemam nikakvih spoznaja. Nisam još srela nikoga iz svoje budućnosti.
– Oprosti – zbunjena sam. – Nisam razmišljala o posljedicama. Ako ti prenesem nešto iz tvoje budućnosti, to ne može baš ništa promijeniti. Ti si u dimenziji sjećanja. Što se imalo dogoditi u mojoj prošlosti i tvojoj budućnosti – već se dogodilo. Samo ti to sada ne znaš. Želiš li saznati?
Uznemirenost nestane. Osjećam mir. Izgleda da sam je potaknula na razmišljanje.
– Bit će mi neobično spoznati što je zapisano da se dogodilo u mojoj budućnosti – konačno otvori misao. – Ako uzmemo u obzir kako je pisana dosadašnja povijest ne smijemo isključiti ni mogućnost da je i u mojoj biografiji nešto pogrešno.
– Točno – spremno prihvatim. – Povijest je u pravilu pisana vrlo subjektivno i odražava interese onoga tko ju je pisao. Ipak, činjenice možemo razlikovati od tumačenja. Možda da ti odgovorim s da i ne na neka pitanja koja te zanimaju. Tu nema komentara.
– To je dobra zamisao – osjetim pozitivnu vibraciju. – Hoće li mi Papa odobriti Red Presvetog Spasitelja?
– Da – spremno odgovorim. Radosne vibracije ispune prostor.
– Hvala ti – osjetim puninu mira u njezinim mislima. – To mi puno znači. Hvala ti.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****