Ovo je stvarno neobično putovanje. Doslovno put u nepoznato. Ako i znam gdje idem – sigurno ne znam što tamo trebam tražiti. Nikad nisam bila u Češkoj. Za Kadan nikad nisam čula. Osim Praga nisam znala niti za jedan drugi grad u toj europskoj zemlji. Informacije prikupljene na Googleu korisne su za turiste, ali meni nisu od velike pomoći.
Vratiti se doma nije ni mudro ni korisno. Posebno u vrijeme policijske istrage. Dorian je u pravu, a i zna kako to iznutra funkcionira. Policija za eksploziju u mom laboratoriju, pogibiju prof. Blumenmeiera i ranjavanje još dvojice ljudi mora pokrenuti istragu. Kako kaže – po sili zakona. Kad već protiv mene nema nikakvih dokaza, onom istražitelju Remyju ne trebam dati priliku da me ispituje i iz mojih možda nespretnih odgovora izgradi klimavu optužnicu koja bi me do kraja suđenja držala iza rešetaka. Istragu neka vodi bez mene što je duže moguće. Poslušat ću Doriana i sljedeća četiri tjedna, koliko sam službeno na odmoru, držat ću se izvan njegovog dosega. Najbolje u inozemstvu, baš kako je rekao. Za tjeralicu preko Interpola nema osnova. Nitko mu to neće odobriti. U međuvremenu će forenzičari vjerojatno pronaći razlog eksplozije ili postaviti nekakvu drugačiju priču.
Prema Dorianovom savjetu – izbjegavaj plaćanje karticama kad god možeš i koristi se javnim prijevozom, teže će ti ući u trag – još u zračnoj luci Berlin podižem tisuću eura gotovine na bankomatu. To će mi biti dostatno za neko vrijeme. Ukrcavam se u vlak i za dva i pol sata stižem u Kadan. Svoju putnu torbu zaključavam u kolodvorskom ormariću i upućujem se prema samostanu.
Očito me sreća prati. Veća skupina britanskih turista upravo ulazi u turistički obilazak crkve i samostana. Diskretno im se približavam. Vodič krajnje rutinski priča lokalne legende. Pogledom prelazim zidove, slike, kipove. Tražim nešto, a ni sama ne znam što. Odvajam se od skupine i ulazim u kriptu. Vrata su otvorena što si tumačim da je kripta namijenjena obilasku. Drvena kasica na vrhu stepenica potvrđuje moju misao. Ubacujem nešto sitnih novčića i prolazim dalje. Zidovi su obloženi pločicama s imenima pokojnika, epitafima, godinama, simbolima i grbovima. Pogled mi privuku neki neobični grafemi. Neko starinsko pismo, meni potpuno nepoznato. Kao da ponovno osjetim poznate vibracije. Tu bi negdje mogao biti tektonski portal. Polako se krećem tim dijelom kripte. Da, tu je. Drevna sjećanja naprosto trepere. Newton me je ovamo poslao očito s nekim razlogom.
Nalazim se ponovno u Newtonovom laboratoriju, samo je sada sve u pokretu. Veliki znanstvenik mi je okrenut leđima i nešto radi za stolom kod prozora. Knjiga je otvorena i leži na stoliću pored kamina. Fokusiram se na otvorenu stranicu. Jako lijep rukopis, ali slova su mi potpuno nepoznata. Odnosno – to bi mogla biti ista slova kao i na nadgrobnoj ploči kripte. Ne znam to čitati i ništa ne uspijevam razumjeti. Pokušavam ostvariti komunikaciju sa Sir Isaacom, ali uzalud. Morat ću se nekako snaći. Sada barem imam nekakav putokaz.
Izlazim iz kripte i laganim turističkim hodom prilazim sakristiji. Vrata su otvorena. Ulazim i kucnem po vratima. U prostoriji nema nikoga. Na suprotnom zidu su još jedna vrata. Prilazim i otvaram ih. Izlazim u nadsvođeni prolaz prema samostanskoj zgradi. S lijeve strane je prekrasan vrt. Jedan stariji redovnik obrezuje ruže. Podiže pogled prema meni i upućuje mi očinski osmijeh. Zastajem. Imam osjećaj da sam uljez u njegovom prostoru. Rukom me poziva da mu priđem bliže smiješeći se jednako dobrodušno. Prilazim mu nesigurnim korakom i pozdravljam na engleskom.
Umornim staračkim korakom kreće prema meni. Oslanja se na jednostavni drveni štap. Odzdravlja mi na engleskom i pokazuje rukom prema jednoj vrtnoj klupici.
– Dobro nam došli, mlada damo. – njegov engleski je sasvim dobar, doduše s jakim slavenskim naglaskom – Da li vam se sviđa naša crkva?
– O, da, da – zahvaljujem osmijehom na riječi dobrodošlice. – No, ono što me stvarno oduševljava su ovaj vrt i ove prekrasne ruže! Ovakve su sigurno rasle u samom rajskom vrtu.
– I ruže se raduju ovakvom sunčanom danu – spremno prihvati stari redovnik polagano sjedajući na klupu. Rukom mi daje znak da mu se pridružim.
– Jeste li za čašu hlade vode? – upita me sipajući iz orošenog bokala.
– Da, vrlo rado – prihvaćam i spremno ispraznim čašu. Voda je toliko hladna da zubi trnu.
– O, pa vi ste stvarno žedni – uz osmijeh mi ponovno natoči čašu. Uzme svoju i otpije gutljaj. Zagleda se u moje oči svojim toplim pogledom, ne skidajući osmijeh s lica. – Moje oči su dovoljno stare da mogu prepoznati kako želite o nečemu razgovarati.
– Ne bih vam rado oduzimala vrijeme, no... – zastanem u traženju prave misli.
– Ne oduzimate, drago dijete – toplina glasa ulijeva povjerenje. – Vi mi ga ispunjavate. Moj život je posvećen ljudskim dušama. Tek kad nikoga nema bavim se ovim ružama. Recite slobodno što god želite, pitajte što god vas zanima. Rado ću vas saslušati i, ako moje skromno znanje dozvoli, odgovorit ću na vaša pitanja.
– Vidite, nešto tražim, a ni sama ne znam što – ne znam zašto sam to izgovorila. Imam neki osjećaj da ovog čovjeka, kojega prvi puta u životu srećem, poznajem cijeli život. – Ne znam čak ni kako bih objasnila zašto to tražim. Ipak čini mi se da sam ovdje našla nekakav trag. Ali ga ne razumijem. Možda bi mi mogli pomoći.
Kimnuo je glavom dajući mi do znanja kako me razumije i neka nastavim.
– Dolje u kripti vidjela sam nadgrobnu ploču ispisanu nekim meni nepoznatim pismom – zastanem na trenutak i promotrim reakciju starog redovnika. Samo je trepnuo i nastavio me gledati jednako dobrodušnim pogledom. – To pismo sam već jednom prije vidjela i sigurna sam da se radi o istom. Možete li mi nešto više reći o tome?
Ponovno je kimnuo glavom i blago oborio pogled, kao da prikuplja sjećanja.
– U kripti su sahranjeni svi samostanski predstojnici i crkveni velikodostojnici koji su ovdje umrli – započne polako mirnim glasom. – Onaj za kojega vi pitate umro je u našem samostanu jako davno. Bio je visoki svećenik, možda čak i biskup. Nažalost vrlo je malo podataka ostalo iza njega. Bila su to vremena kada je ovaj dio Europe bio u ratnim sukobima. Usmena predaja govori kako je bio jako mudar i kako je uvijek znao tko govori istinu, a tko ne. Nije bio iz ovih zemalja, već iz jedne daleke biskupije na moru. Došao je u nekim čudnim okolnostima, na putu prema sjeveru. Razbolio se i ostao. Od kako je ušao u samostanske zidove, više ih nije napuštao niti je primao posjete. Napisao je nekoliko knjiga na svom jeziku i tom pismu o kojemu govorite. Te knjige više nisu ovdje. Nitko ih nije znao čitati, ali predaja kaže da su bile jako lijepo pisane i oslikane, pa su ih naši gvardijani nakon njegove smrti iskoristili kao prigodne darove poznatim sveučilištima. Nije poznato ni da li je još koja sačuvana. Njegova posljednja želja bila je da mu grob bude obilježen upravo onako kako jeste. I tako je učinjeno. Zbog toga mu niti ime ne znamo. Izgubili smo ga u vremenu. Ostala je samo ova priča – govorio je odsutno pogleda uperenog negdje iza mene. Ponovno me je pogledao u oči, opet se blago smiješeći. Čekao je moju reakciju.
– Vjerujete li da bi mogli saznati njegovo ime kad bi našli nekoga tko poznaje to pismo? – upitam očajnički tražeći neko uporište.
– Vrlo vjerojatno – smireno odgovori. – Moje je znanje u tom smislu skromno. Možda bi netko od moje subraće i mogao nešto više o tome reći. Nažalost, sada su se svi razišli kao rakova djeca i tek ću ih sresti na večernjoj misi. Mogu se raspitati za večerom, pa ako sutra dođete možda nešto više saznate.
– To je jako ljubazno od vas – spremno prihvatih. – Vjerojatno osjećate da mi je to važno, mada ni sama ne znam zašto.
Ponovno je šutke kimnuo glavom.
– Da li ste sami uzgojili ove prekrasne ruže? – upitam kako bih prekinula šutnju.
– O, ne. Moj doprinos ljepoti ovoga vrta je vrlo skroman. Brinem se o njemu proteklih nekoliko godina i nastojim sačuvati ovu ljepotu da barem bude u istom stanju kada ga preuzme netko od mlađe braće – reče glasom punim ljubavi. Zagleda se prema cvijeću.
Sljedećih pola sata polako je pričao o prethodnim vrtlarima i njihovim kreacijama. Umoran od priče spustio je pogled prema podu i napola zatvorio oči. Bilo mi je vrijeme krenuti.
– Hvala na vašem vremenu i trudu i ugodnom razgovoru. Doći ću sutra prije podne – oprostim se i najavim istodobno. Ostavim starog redovnika u miru njegovog vrta i kroz crkvu izađem na trg.
Prema Dorianovim uputama trebala bih pronaći nekakav smještaj gdje mi neće postavljati suvišna pitanja. Opet, trebam biti sigurna i ne povlačiti se po kojekakvim jeftinim svratištima. Vratim se u kolodvorsku zgradu i na informacijama se raspitam za pristojan i miran privatni smještaj. Istaknem kako ne bih rado odsjela u hotelu jer želim bolje doživjeti ovaj grad. Djevojka s druge strane pulta telefonski dogovori boravak za jednu noć i na poleđini turističkog prospekta ispiše adresu i ime osobe kojoj se trebam javiti. Cijenu noćenja platit ću direktno vlasniku. U prizemlju te zgrade, još napomene, nalazi se sasvim solidan i ne pretjerano skup restoran u kojemu mogu i večerati i doručkovati. Zahvalim se i uputim prema garderobnim ormarićima po svoju prtljagu.
Od kolodvora do mog prenoćišta bilo je nekoliko minuta hoda. Odlučim se prošetati. Torba nije pretjerano teška i ima kotačiće, a dan je lijep. Uostalom, bolje je ne skretati pozornost taksista – još jedan Dorianov tip – kod njih se najlakše dođe do informacija. Sve pamte i rado pričaju.
Moja domaćica ne govori engleski. Očekivala je moj dolazak. Rutinski otključava manji stan preko puta svoga. Stan je uređen skromno. Namještaj, zavjese i tepih ne idu baš skupa. Ali sve je besprijekorno čisto i uredno. Shvaćam da je cijena smještaja petnaest eura. U ruku joj stavljam dvije novčanice po deset i zatvaram joj šaku.
– Zadržite ostatak – govorim iako ne vjerujem da razumije što govorim. Shvatila je poruku i ne upitavši za dokumente nestala iza svojih vrata. Odlično. Bolje nego što sam očekivala. Osvježit ću se, presvući i nešto pojesti u restoranu. Već sam prije odlučila ne izlaziti u grad već se odmoriti za ono što mi donosi sutra.
Dogovorila sam se čuti s Dorianom tek sutra točno u pet poslije podne po lokalnom vremenu. Dao mi je telefonski broj u nekom njemu poznatom kafiću za kojega je siguran da nije prisluškivan. Moje je nazvati s neke sigurne lokacije, najbolje s nekog starijeg analognog telefona ako ga negdje nađem. Takve više nitko ne prisluškuje, napomenuo je. Danas se sve digitalizira, pa i špijunaža. Do sutra u dogovoreno vrijeme možda će imati i neke nove informacije.
* * *
Jutro je donijelo još jedan sunčan dan. Silazim u restoran. Naručujem veliku kavu i pecivo s čokoladom. Ogromno je. Ako ga i uspijem pojesti cijeloga – ostatak dana ne trebam ništa drugo jesti.
– Kakav je plan za danas? – pitam samu sebe. Otići ću do svećenika, čuti što mi ima reći i vratiti se u stan. Domaćica nije ništa rekla do kada trebam izaći, pa pretpostavljam da će me do podneva pustiti na miru. Onda ću odlučiti – ostajem li još jednu noć ili idem negdje dalje.
Oblačim traperice i jednostavnu tamnu majicu. Obuvam tenisice. Kosu podvezujem u rep i stavljam sunčane naočale. Presložim stvari u svom malom ruksaku koji mi zamjenjuje ručnu torbicu. To bi trebalo biti dovoljno svakodnevno i ne privlačiti previše pažnje. Izlazim iz zgrade i bez žurbe hodam prema samostanu.
– Budi neupadljiva, ali se ne skrivaj. Oni koji se pokušavaju sakriti u pravilu su najvidljiviji iskusnom oku. Koristi prometne ulice i uklopi se među ostale prolaznike. Ne sklapaj prijateljstva i pokušaj ne sretati istu osobu dva puta – gotovo čujem Dorianov glas.
Crkvena vrata su već otvorena. Skupina turista na trgu pred crkvom sluša vodiča. Prolazim bočnim brodom do sakristije. Vrata su zatvorena. Primim se za kvaku ali ne mogu ući. Zaključano. Morat ću sačekati dok ne otvore. Polako razgledavam crkvu kao pravi turist. Na bočnom oltaru ugledam zanimljivu pozadinu slike nekog sveca. Neobična mala kamena crkva na zelenom brežuljku i more u daljini. Do crkve kroz ravnicu vodi crni put. Još jedna neobičnost. Putove uglavnom slikaju svijetlom bojom. Nastavljam obilazak. Ne nalazim ništa više što bi mi izgledalo posebno zanimljivo. Dolazim do stepeništa koje vodi u kriptu. Pogledam još jednom prema vratima sakristije. I dalje su zatvorena. Silazim u kriptu. Prilazim nadgrobnoj ploči s tajanstvenim znakovima. Kraj ploče je mali svijećnjak i upaljena svijeća. Ova je gorjela cijelu noć, još je jako malo ostalo. Jučer je nije bilo. Vadim mobitel i pravim nekoliko snimaka. Pomislim da bi mi bljeskalica mogla uzrokovati probleme. Isključujem bljeskalicu i pravim još nekoliko snimaka. Još malo proučavam nadgrobnu ploču. Obilazim i druge ploče, ali sve ostale izgledaju sasvim uobičajeno. Izlazim iz kripte i ponovno se vraćam do bočnog oltara sa zanimljivom slikom. Nema nikoga u blizini. Slikam mobitelom bez bljeskalice. Osim mene u crkvi nema nikoga. Uključujem bljeskalicu. Slikam još nekoliko puta. Bit će dovoljno. Ponovno prilazim vratima sakristije i pritisnem kvaku. I dalje je zaključano. Izlazim iz crkve. Obilazim oko zidova i pokušavam pronaći još neki ulaz u dvorište. I vrata na ulazu u bočnu zgradu su zaključana.
Odlazim do kafića na drugoj strani trga. Naručujem kavu i sjedam na terasu. Netko će se već pojaviti pa ću uskočiti. Sunce je dovoljno zagrijalo zrak da se može sjediti na terasi. Pola sata kasnije ponovno ulazim u crkvu i prilazim vratima sakristije. Zaključano.
– Doriane, upomoć – zapomažem u sebi. Odlučim vratiti se u stan i pokušati još jednom poslije podne, otprilike u isto vrijeme kao i jučer. Na izlazu iz crkve srećem časnu sestru.
– Sad ili nikad – pomislim i prilazim časnoj.
– Dobar dan – obratim joj se na engleskom. – Jučer sam razgovarala s jednim starijim redovnikom. Možete li mu reći da bi se rado ponovno s njime srela?
Njezin pogled jasno govori da me ne razumije. Ipak, osjetila je da nisam turistkinja koja se raspituje za ljepote crkve. Prima me pod ruku i vodi oko crkve do ulaza u bočnu zgradu. Nešto govori na svom jeziku. Razumijem je manje nego ona mene. Otključava vrata i uvodi me unutra. Pokazuje mi je na kožni trosjed u predvorju i penje se uz stepenice. Sjedam i pogledom obilazim zidove predvorja. Jednostavno i primjereno. Raspelo, nekoliko slika svetaca i vaza s cvijećem. Na stepeništu čujem hitre muške korake. Trenutak kasnije ugledam vitkog redovnika, ne starijeg od trideset godina. Pogleda me je ravno u oči i ljubazno oslovi.
– Dobar dan. Ja sam otac Peter. Časna sestra me je zamolila da razgovaram s vama. Kako vam mogu pomoći? – govorio je tečan engleski s blagim stranim naglaskom.
– Hvala vam – odgovorila sam. – Jučer sam u samostanskom vrtu razgovarala s jednim starijim redovnikom i dogovorili smo se da ga danas ponovno posjetim. Možete li ga zamoliti da me primi?
– To je bio otac Albert – lice redovnika postalo je tužno. – Nažalost, jučer mu je pozlilo te smo ga otpremili u bolnicu. Tijekom noći je umro. Upravo pripremamo njegov sprovod.
– O, tako mi je žao – preplavio me val tuge i razočaranja. Zaustih da još nešto kažem, ali riječi se nisu dale izgovoriti.
– Vi ste posljednja osoba koja je s njime razgovarala. Vidio sam vas jučer kroz prozor biblioteke kako ste s ocem Albertom sjedili u vrtu. Nakon što ste otišli još je neko vrijeme bio tamo, pa se odšetao u kriptu. Bit će da mu je bilo naporno sići niz stepenice. Časna ga je našla bez svijesti. Imao je srčanih problema i prije. Tužno je, ali ne i neočekivano. Uživao je u svojim ružama i sigurno je umro sretan – prekrižio se i sklopio ruke.
– Pogrebni obred započet će prekosutra u 14.00 sati ovdje u crkvi – izrekao je to istodobno kao obavijest i kao poziv.
– Hvala – tiho izgovorim. Moram to istjerati do kraja.
– Znam da sad nije pravi trenutak, ali danas sam namjeravala otputovati – nastojim uliti svu svoju pristojnost u ove rečenice. – Otac Albert mi nije mogao dati odgovor na pitanje oko jedne nadgrobne ploče u kripti, pa je rekao kako će za večerom pitati zna li netko više nešto o tome. Možda mi vi možete pomoći. To mi je dosta važno.
– Vrlo rado – svećenik uslužno zakorači prema meni. – O kojoj je ploči riječ?
– Jedina ploča koja nije pisana latinicom, već meni nekim nepoznatim pismom – brzo izgovorim s neskrivenim olakšanjem.
– Nisam znao da imamo takvu – reče podignuvši obrve. – Pokažite mi. Idemo do kripte. Toliko vremena imam. Pođite za mnom.
Priđe starinskim bočnim vratima, otključa ih i uvede me u crkvu. Uđem i zatvorim vrata za sobom. Otac Peter klekne jednom nogom, prekriži se i uputi prema stepeništu kripte. Isto učinim i ja. Na sredini kripte zastane i okrene se prema meni. Uputim se prema nadgrobnoj ploči i zastanem pred njom. Redovnik pogleda ploču, rukom pređe preko uklesanih znakova i okrene se prema meni.
– Ne znam što ovdje piše – odgovori s tonom iznenađenja u glasu. – Nisam na ovo nikada obratio pozornost.
– Otac Albert je rekao kako je tu pokopan visoki svećenik ili biskup iz neke daleke zemlje kraj mora – pokušala sam pomoći.
– Moguće – kimnuo je glavom u znak slaganja. – Ako bolje pogledate ove ploče vidjet ćete dosta stranih imena. Visoko svećenstvo je često odlazilo u daleke krajeve. Ovo mi se čak ne čini ni europskim pismom. Nije grčki, a nije niti ćirilica. Izgleda dosta složenije, što znači da je jako staro. Nažalost, ne mogu vam pomoći. Sumnjam da bi i netko od moje subraće ovdje znao nešto više. Mi smo mala redovnička zajednica. Sad nas je četvero. Bilo nas je pet sve do jučer. Nitko od nas nije iz Kadana. Vjerojatno bi u samostanskoj biblioteci mogli pronaći to što tražite. Ako imate volje, a uz to razumijete latinski i njemački, biblioteka vam je na raspolaganju. Gvardijan bi vam to sigurno odobrio, no on će biti ovdje tek u vrijeme večere. Nažalost, ni ja niti druga subraća sada nemamo vremena za takvo istraživanje. Posebno ne uz pripreme za sprovod.
Latinskog poznam koliko je potrebno za tehnički studij, ali ne dovoljno. Njemačkog tek nekoliko riječi. U školi sam učila francuski i španjolski, no baš se nisam često služila s njima.
– Ako bih mogla još malo iskoristiti vašu dobrotu – uhvatila sam se ove ideje kao slamke spasa – vidjela sam jednu sliku u crkvi koja bi mi mogla biti putokaz. Možda mi je možete protumačiti.
Rukom nehotice pokažem prema vratima.
– Vrlo rado – uslužno je ispruži ruku prema vratima dajući mi znak da krenem prva.
– Evo, to je ta slika – izgovorim kada smo stali pred bočni oltar.
– To je sveti Nikola – odgovori redovnik s blagim osmijehom.
– Zaštitnik djece – nastavi, pa malo zastane i promijeni ton u glasu – putnika i djevojaka – što i meni izmami osmijeh – pomoraca, trgovaca, studenata... Činio je čudesa, smirivao more poput Isusa – vjerojatno zato se na slici vidi more.
– Prepoznajete li crkvu na slici? Ne izgleda li neobično? – upitam gledajući u sliku.
– Ne prepoznajem – kratko odgovori. – Priznajem da je do sada nisam posebno ni zagledao. Zbilja imate oštro oko. Dosta je neobičnog oblika – gotovo bizantskog. Moguće da je motiv negdje iz istočnih krajeva. Sv. Nikola je ipak bio biskup u Miri u Maloj Aziji.
– A da li vam je poznat autor slike? – još jedno pitanje na koje vjerojatno neću dobiti odgovor.
– Ne znam autora, ali bih je okvirno datirao u 17–18. stoljeće. Vidio sam dosta sličnih – ponovno se nasmiješi. Slike su, kao i knjige, često bile darivane između vladara i crkvenih velikodostojnika. Ponekad su umjetnici koje je neki biskup zbrinuo u znak zahvalnosti ukrašavali crkve. Tako je vjerojatno i s ovom slikom. Oltari se vremenom mijenjaju, uglavnom kada se rade veće rekonstrukcije. Nije to ništa neuobičajeno.
Iscrpila sam sva svoja pitanja. Još više zadržavati redovnika već bi ulazilo u zonu nepoštivanja.
– Hvala vam, oče – izgovorim i pružim mu ruku. – Bili ste više nego ljubazni i susretljivi. Nadam se da vam nisam oduzela previše vremena. Imate sigurno i drugog posla...
– Nema na čemu – prihvati moju ruku i prekine moju rečenicu. Ruka mu je bila topla i djelovala je umirujuće. – Ako se predomislite i odlučite ostati u Kadanu još nekoliko dana, zamolit ću gvardijana da me privremeno oslobodi nekih dužnosti kako bih pripomogao vašem istraživanju.
– Opet ste jako ljubazni – stisnem jače ruku i opustim je. Opusti i on svoju i lagano se nakloni. – Danas sam svakako namjeravala otputovati. No, ako mi se pruži prilika, ponovno ću doći i podsjetiti vas na ove riječi.
– Uvijek ćete biti dobrodošli – uzvratio je još jednom se naklonivši.
Napravim dva koraka unatrag, mahnem posljednji put u znak pozdrava i krenem prema izlazu iz crkve. Dok sam izlazila još sam jednom pogledala prema redovniku. Gledao je u sliku.
* * *
Polako prolazim trgom. Biram ulicu kojom još nisam prošla, a koja, prema mojoj procjeni, vodi prema stanu. Izlazim na jedan manji trg. Skupina turista okupirala je restoransku terasu. Izvrsno! Ima još jedan slobodan stol. Sjedam i na mobitelu pregledavam snimljene slike. Zanimljivo, na svim slikama nadgrobne ploče naslućuje se svjetliji krug, bolje rečeno kugla. Kao u eksperimentu. Snimala sam iz različitih kutova, ali jedva vidljiva kugla kao da uvijek lebdi na istom mjestu. To je definitivno dokaz postojanja tektonskog portala. Uostalom, osjetila sam ga.
Mlada konobarica prilazi stolu. Popit ću kavu i vodu. Promatram snimak slike sv. Nikole na bočnom oltaru. Nema ništa što ranije nisam primijetila.
– Dobar dan još jednom. Već sam počeo gubiti nadu da ću vas pronaći – iznenadio me je poznati glas. Ispred mene stoji otac Peter. – Mislim da sam otkrio nešto što bi vam moglo biti zanimljivo. Slobodno sjednem do vas?
– Da, naravno, izvolite – još uvijek sam iznenađena. Redovnik sjeda do mene i pokazuje na sliku na ekranu mog mobitela.
– Dobro je da ste je snimili. Dok ste odlazili pažnju mi je privukao rub aureola sveca. Pogledajte ga malo bolje. Povećajte koliko god možete – ubrzano govori.
Uvećavam glavu sveca. Uistinu, na rubu aureola nalaze se nekakvi sitni znakovi. Stvarno treba jako pažljivo gledati jer se na prvi pogled uklapaju u uljene pukotine.
– Izgledaju mi kao znakovi na nadgrobnoj ploči – nastavlja redovnik s očitim olakšanjem u glasu. – Mislio sam da bi vam to moglo biti zanimljivo. Osjećao bih krivnju da vam to nisam pokazao.
– Da, stvarno. Dobro ste to uočili. Ja vjerojatno ne bih nikada – odgovaram još uvijek iznenađenim tonom. – Dozvolite mi da vam barem jednim pićem izrazim zahvalnost.
– Smatrajte da sam to već popio – odbija moju ponudu, blago se naklonivši. – Za manje od sata je služba Božja, a u tom vremenu suzdržavamo se od hrane i pića. Uostalom, vrijeme mi je ići i pripremiti se. U svakom slučaju želim vam sretan put i javite se svakako kad opet dođete u Kadan.
– Hoću, vrlo rado – odgovaram s osmijehom. – Velika hvala na vašoj pomoći i susretljivosti. Zbilja ste me zadužili.
– Onda doviđenja – govori dok odlazi od mog stola. Još jednom se okreće i maše dok zalazi za ugao ulice.
Gledam u misteriozne znakove. Što s njima? Kako ih dešifrirati? Postoji li na ovom svijetu netko tko ih uopće poznaje?
– Pitat ću Google – kažem sama sebi. Otvaram pretraživanje slika i pridružujem sliku nadgrobne ploče. Jedan klik na povećalo i pojavljuje mi se pojam ancient history. Ukucavam ancient scripts. Kliknem na povećalo. Dobivam mnoštvo sličnih pisama. Ne mogu pronaći ništa podudarno. Uz riječi ancient scripts dodajem st. Nicholas. Kliknem na povećalo. Listam slike. Pogodak!
Slika crkvice identične onoj sa slike na bočnom oltaru. Kliknem na nju i otvara mi se stranica The Church of St Nicholas. To je ta crkva – nema više nikakve sumnje. U zaglavlju web stranice su slični znakovi. To je pismo koje tražim. Sad sam sasvim sigurna. Gdje je to?
Web stranica pripada Turističkoj zajednici grada Nina u Hrvatskoj. Čitam članak pored slike.
Prepoznatljiv simbol Nina je crkva sv. Nikole koja se nalazi u polju Prahulje. Vrlo je važna za vladare iz hrvatske dinastije i za ninsku i hrvatsku povijest. U Ninu se, prema narodnoj, predaji krunilo sedam kraljeva, a svaki je okrunjeni vladar s pratnjom dojahao do crkve sv. Nikole i upravo tu se predstavio narodu s uvijek istim simboličnim ritualom – mačem bi s tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta. Crkvica je izgrađena na zemljanom humku koji se uzdiže iznad prostranog polja i upravo na ovom mjestu možete doživjeti nezaboravne zalaske sunca. U humku se nalaze još neistraženi prapovijesni grobovi. Crkva je dugačka 5,90 m, široka 5,70 m, visoka 6 m (unutarnje mjere), dok su zidovi debljine 50 cm. Zbog opasnosti od Turaka na crkvicu se u 16. – 17. st. nadograđuje obrambeno krunište s osam zubaca koje je služilo kao izvidnica. Crkvica sv. Nikole je jedini sačuvani primjerak ranoromaničke arhitekture takvog oblika u Dalmaciji, a datira od kraja 11. i početka 12. st.
No, krasno. Još jedno meni potpuno nepoznato mjesto i još manje poznata zemlja. Proučavam kako otputovati u Nin. Najbolje mi je krenuti odmah. Ostavljam dva eura na stolu i odlazim u stan po svoje stvari.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****