Prvo što u svakom razgovoru prepoznamo je spol našeg sugovornika. Čak i kad ne vidimo osobu s kojom razgovaramo. Kad telefoniramo, na primjer. Samo u rijetkim slučajevima možemo biti dovedeni u zabludu i to samo kada je sugovornik dobro uvježban oponašati tuđe glasove. Dogodilo mi se to više puta, ali uvijek sam mogla odrediti spol sugovornika, pa barem i pogrešno. Zašto to sada ne mogu?
– Znaš li gdje si?
Osjetim pitanje, ali ga ne čujem. Pitanje naprosto vibrira u meni. Da ga čujem, rekla bih kako ga netko stalno ponavlja. Ali ne, ne čujem ga. Osjetim ga. Da li je to što mi se događa u glavi znak nekog ludila?
– Nisi luda. Samo si zbunjena.
Spoznaja da netko komunicira sa mnom na ovakav način, da mi čita misli, još me više zbuni. Ne znam kako bih reagirala.
– To je normalno kada prvi puta komuniciraš u tektonskom prolazu. Opusti se.
Odlučim poslušati svog tajanstvenog sugovornika. Tehnika smirivanja misli nikada brže nije djelovala.
– Odlično. Sada samo odgovori na moje pitanje. Znaš li gdje si?
Znam li gdje sam? Znam, naravno.
– U svom malom labosu. U istraživačkom centru ERF–a – osjećam kako misao izlazi iz mene.
– Ne baš – vesela i dobrodušna vibracija dopire do mene. – Tamo si bila dok nisi prošla kroz portal. Ali dobro je što si prihvatila razmjenu misli. Pomoći ću ti shvatiti gdje si. Poslije će sve biti puno lakše. Sad samo ostani opuštena. Ne razmišljaj o onome što doživljavaš. Samo prihvati da se to događa.
Prizor se mijenja. Ovo definitivno nije moj labos. Sve mi nekako sliči na muzej. Stilski namještaj, drveni i metalni mehanički instrumenti, svijećnjaci, police pune knjiga u starinskim tvrdim kožnim uvezima, vatra u kaminu i posude sa žarom u kutovima prostorije. Ali, sve izgleda kao slika, kao da je zamrznuto u vremenu. Nema pokreta. Čak ni vatra ne gori.
– U pravu si – potvrđujem primljenu misao. – Ovo nije moj laboratorij. Prije bih rekla da je neki starinski laboratorij.
Misli su mi uspješno zamijenile govor.
– Vjerujem da je ovo najbolji laboratorij na svijetu – dopire do mene. – Barem u mom vremenu. Nemam baš često priliku komunicirati s tektonima iz budućnosti. Priđi bliže. Ja sam u naslonjaču kod kamina.
Pogled fokusiram na kamin i gotovo istodobno mi se promijeni točka gledišta. U naslonjaču opušteno, ali potpuno nepomično, sjedi stariji muškarac obučen u elegantnu odjeću iz 18. stoljeća. Kosa mu je sijeda, duga i neobično bujna. Rekla bih da i nije kosa već nekakva perika. Oči su mu zaklopljene. Kao da spava.
– Iz budućnosti? – postavim pitanje koje to čak i nije. Više čuđenje. – Hoćeš li reći da sam došla u 18. stoljeće?
Moj sugovornik je i dalje potpuno nepomičan.
– Da – potvrdi. – Da budemo sasvim precizni, danas je petak 14. ožujka 1712. godine. Neka te ne zbunjuje što potpuno mirujem. Vjerojatno si već upoznata s time da miruješ u svom vremenu dok si u tektonskom portalu. Zbog toga će i moje tijelo potpuno mirovati. Kad prekinemo komunikaciju moći ćeš vidjeti kako se krećem. Pretpostavljam da si već razvila osnovne tektonske vještine čim si uspjela doći do mene.
Očito, naišla sam na nekoga tko će mi znati odgovoriti na moja pitanja.
– Ti si prva osoba s kojom komuniciram na ovaj način – sad komuniciram već znatno opuštenije. – Do sada sam se kretala kroz prostor i vrijeme, doduše samo u prošlost, ali još nikada nisam bila u tako dalekoj prošlosti. Sve mi se događalo u nekoliko dana i na prostoru moga grada. Vidjela sam i čula osobe koje sam srela, ali nisam komunicirala s njima. Sve do sad. I sve mi se ovo čini tako nestvarno. Na trenutke mislim kako sanjam. Luda nisam. Barem se nadam da je tako.
– Sve što proživljavaš potpuno je normalno – smireno mi uzvrati. – Vremenom ćeš razvijati tektonsku vještinu i koristiti je za sve ono što smatraš potrebnim. Tek si napravila prve korake. Još moraš puno naučiti.
Istražujem prostor u kojemu se nalazim. Pozornost mi privuče neobična stranica otvorene knjige na stoliću pored fotelje. To nije tisak već bogato ukrašeni rukopis. Takvu knjigu nikad nisam držala u ruci. Vidjela sam ih samo izložene u muzejskim vitrinama. Da imam ruku rado bih je dotaknula.
– Lijepa knjiga – složi se sa mnom. – I stara. Čak i za moje pojmove. Nastala je u franjevačkom samostanu u Kadanu prije više od dvjesto godina. Možda će to biti sljedeća stanica tvog putovanja. No, ostavimo to za kasnije. Sada te trebam mnogo toga naučiti. Vjerujem da si spremna sve to spoznati. Nažalost, nitko od mojih posjetitelja iz budućnosti, nije me ponovno posjetio. Zato ti želim prenijeti što je moguće više znanja. Kako ni tebi ni meni vrijeme u tektonskom prolazu ne igra nikakvu ulogu, uspjeh će ovisiti o mojoj sposobnost prenošenja i tvojoj sposobnosti prihvaćanja novih znanja. Nažalost, um se zamara čak i ovdje.
Obuzima me osjećaj olakšanja. Konačno ću dobiti odgovore na svoja pitanja. Ovaj čovjek je živi dokaz, ako je uopće čovjek i ako je uopće živ, da sve što mi se događa ima logično, a onda nadam se i neko znanstveno objašnjenje.
– Što je tektonski portal odnosno prolaz? – odvažila sam se postaviti svoje prvo pitanje. – Spomenuo si ih već nekoliko puta.
– Svaki je portal u stvari ulaz u nešto – unutarnji glas mi govori kako je ispred mene izvrstan učitelj. – Tektonski portal je ulaz u tektonski prolaz. A tektonski prolaz vodi u petu dimenziju. Kad tekton pristupi portalu može putovati kroz pet dimenzija – tri dimenzije prostora, vrijeme i sjećanja. Pretpostavljam da ste u vremenu iz kojega dolaziš spoznali da u svemiru postoje više od tri dimenzije.
Njegov odgovor je zazvonio u mojoj svijesti.
– Znanost u mom vremenu govori o tri prostorne i jednoj vremenskoj dimenziji. Jednim imenom zovemo ih prostorvrijeme. U teoriji poznajemo neograničeni broj dimenzija. Možemo čak reći da ih koristimo u znanstvenom smislu – započnem svoje izlaganje.
– Odlično – prekine me – to mi je dovoljno. Raduje me da znanost napreduje. No, sada je važnije prenijeti moje znanje, nego ga obogatiti. Mada bih to vrlo rado htio.
– Nastavi, molim te – prihvatim njegovu misao.
Pružila mi se prilika saznati što mi se događa, što sam to otkrila i nemam je namjeru propustiti.
– Počnimo s nečim jednostavnim, a onda ćemo to pomalo proširivati – nastavlja. – Zamisli jednu kuglu. Ne krug već kuglu. Većina ljudi kada ih se zatraži zamisliti kuglu zamisle običan krug. Zanimljivo je kako su rijetki oni koji komuniciraju na više od dvije dimenzije, koji si barem pokušaju na neki način dočarati treću dimenziju. Već tu je prva blokada u ljudskim glavama. Većina ljudi razmišlja u dvije dimenzije. Jako malo ljudi razmišlja u tri dimenzije, a u više dimenzija jako rijetki.
Zastao je na trenutak. U glavi sam s lakoćom posložila ove misli. U potpunosti se slažem s time. Doduše, ovo bi moglo imati neke psihološke osobine, ali sad nije ni mjesto ni vrijeme za takve komplikacije.
– Dobro – osjetio je da sam shvatila njegovu poruku. – Kad napraviš presjek svoje zamišljene kuglu dobit ćeš krug. U drugom smjeru gledano rotacijom kruga po uzdužnoj osi dobijemo kuglu. Možeš li ovo zamisliti? Kugla je trodimenzionalna nadogradnja kruga. I obrnuto. Krug je pojednostavljenje kugle.
–Da, naravno – spremno prihvatim – upravo se tako i u mom vremenu objašnjava studentima. Usuđujem se reći da je to nešto elementarno. Doduše, trodimenzionalna nadogradnja kruga mogu biti i druga tijela, recimo valjak. Ali to nije sada bitno. Shvaćam što mi želiš prenijeti.
– Idemo sada još jedan korak u tom smjeru prema daljem pojednostavljenju – zadovoljan mojom reakcijom nastavlja objašnjavati. – Uzmimo sada krug. Već smo se složili da je to pojednostavljena kugla. Presjek kruga je dužina. I promjer kruga je dužina. I to najveća. Rotacijom dužine oko njezinog središta dobijemo krug. Središte promjera kruga je točka. To je ujedno centar kruga i centar kugle.
Napravio je stanku u izlaganju kako bih dobila vremena za razumijevanje njegovog izlaganja.
– To je potpuno poznato svakome tko poznaje osnove geometrije – potvrdim svome sugovorniku da u potpunosti pratim misao.
– Dobro – osjetim zadovoljstvo s njegove strane. – Raduje me što shvaćaš dinamičku povezanost točke, dužine, kruga i na kraju kugle. Od točke prema kugli i obrnuto. Sad postaje zanimljivo. Dakle, imamo točku na koju djelujemo nekom silom. Točka će se, u nedostatku otpora, kretati u smjeru sile po pravcu. U nekom vremenskom trenutku to će biti dužina. Ako sila kojom djelujemo na točku ima dvodimenzionalni smjer, dužina koja je nastala u nekom vremenskom trenutku, a istodobno je rotirala oko ishodišne točke stvara jedan krug. I na kraju ako naša sila ima trodimenzionalni smjer, dužina koja rotira stvara krug, krug koji rotira po promjeru stvara kuglu. U tom procesu, jer to u stvari i jeste proces, naša će točka biti „razvučena" u površinu kugle. Dakle, povećanjem promjera rotirajućeg kruga dobijemo kuglu koja se širi.
U mislima si to s lakoćom vizualiziram.
– Osjećam da ti je ovo jasno – pozitivne vibracije naslućuju na skori zaključak. – Možeš li zamisliti da je svemir kugla koja se stalno širi?
– Naravno– spremno prihvatim. – To su osnove astrofizike.
– Možeš li sve to zamisliti kao proces koji je počeo iz jedne točke i postao kugla koja se stalno širi? – misao mu doseže vrhunac. – Možeš li zamisliti taj početak?
Ovo pitanje mi se na trenutak učinilo smiješnim. No, teorija Velikog praska nastala je tek u 20. stoljeću. Znanje mog sugovornika je daleko skromnije, mada je očito iznimno obrazovan je tek, čak i za današnje pojmove.
– Mogu i to s lakoćom – za mene u tome nema ništa dramatično. – U mom vremenu, u 21. stoljeću, to je opće prihvaćena teorija Velikog praska. Znanstvenici su izračunali da se Veliki prasak dogodio prije gotovo 14 milijardi godina i da se svemir od tada stalno širi. To su prihvatili čak i najugledniji suvremeni teolozi. To je onaj trenutak u kojemu je Bog rekao – Fiat lux.
Neka vrsta pozitivnih vibracija ispunila je prostor.
– Pa to je izvrsno. Znanost je stvarno napredovala. Ovo me jako raduje – oduševljenje mog sugovornika bilo je iskreno. – I baš je zanimljiv izraz – Veliki prasak. No, dobro. U ovom trenutku važno je da oboje znamo o čemu govorimo. Dakle u trenutku Velikog praska, kako ga nazivaš, počelo je postojati vrijeme. Barem u ovom smislu u kojemu ga shvaćamo. Dok nije bilo svjetla, sama si rekla – fiat lux – nije bilo niti prostora niti vremena, ali je potpuno pogrešno pomišljati da nije bilo – ničega. Stanje prije početka, prije svjetla zovemo – tama. U punini značenja tame jako je dobar izraz – nihil – od latinskog – ništa.
Nova stanka. Očekuje moju reakciju. Osjećam da je ovo kritičan trenutak i da želi biti siguran kako njegova poruka biva u potpunosti prihvaćena.
– U moje doba nema jedinstvenog mišljenja znanstvenika na pitanje što je bilo prije Velikog praska – mirno objašnjavam. – Postoje različite teorije, ali niti jedna nema dovoljno dokaza da bi je uzimali kao zasnovanu na znanosti.
– Odgovore na pitanja koja znanost još ne poznaje daje teologija. Samo treba imati vjere – nastavlja moj sugovornik. – Ali sad nećemo o odnosima vjere i znanosti. Vratimo se ništavilu, tami.
Ponovno zastaje dajući mi vremena za prihvaćanje misli. Očito ima velikog iskustva u podučavanju drugih.
– Postoji izreka Creatio ex nihilo za novi početak stvoren od Boga iz ničega – svečani ton ispunjava njegovu misao. – Bog je stvorio prostor svemira i njegovo vrijeme. To je ključno. Svemir ima svoj vremenski početak i kraj. Na kraju vremena nestaje i prostor svemira. Vraćamo se u tamu, u ništavilo. Tama je odsustvo svjetla, odsustvo kretanja, odsustvo prostora i vremena. Ali ne i odsustvo Boga. Bog će, kad nestanu svjetlo, prostor i vrijeme, kad nastane ništa – nihil, djelovati svojom Božanskom silom i ponovno stvoriti novi početak. Možeš li to razumjeti?
Napravio je stanku novim pitanjem.
– Mogu – odgovorim. – Iako je ovo više tema vjere nego znanosti, ovo mi je potpuno prihvatljivo, čak i potpuno logično.
– Izvrsno – nadoveže se. – Brže i bolje prihvaćaš znanje od svih svojih prethodnika koje sam imao čast susresti. Možeš, pretpostavljam, zamisliti da svemir nastaje Božjom intervencijom iz tame, iz nihila, širi se i traje u svom vremenu i potom se sažima i nestaje na kraju svog vremena i tako iz jedne vječnosti u novu vječnost.
– Da, i ovo mi je savršeno jasno i logično – spremno dočekam.
– Sad konačno dolazimo do tektonskih prolaza – osjetim veselo podrhtavanje u mislima. – Stvaranje iz tame, Creatio ex nihilo, događa se na početku. Time je stvaranje završeno. Ne postoji više početna točka na koju bi djelovala Božja sila. Ono što je stvoreno širi se tako što gradi svoj prostor i vrijeme. Tu je važno spoznati da prostor i vrijeme nastaju istodobno. Vrijeme nastaje u prostoru i obrnuto – prostor nastaje u vremenu. No, kako je u trenutku stvaranja korištena neka ograničena količina Božje sile, tako je nakon stvaranja iz tame nastala, recimo to tako, i ograničena količina Božjeg djela. Već time je određeno do kuda i do kada će se prostor i vrijeme širiti.
Ponovno zastaje. Prihvaćam i ovu misao i u njoj ne nalazim ništa sporno. U redu, možemo prihvatiti ili ne prihvatiti teološku komponentu početne sile, ali njezino postojanje nije upitno.
– U svom širenju svemir sa sobom nosi svu materiju i energiju koja je postojala u trenutku stvaranja – nastavlja mi obrazlagati. – Između točke u kojoj se dogodio početak i sadašnjeg svemira koji se od te točke sve više udaljava nalazi se područje kroz koje su prostor i vrijeme prošli u svom širenju. U tom području nema ničega što bi mogli nazvati materijalnim. Ovo ti je, nadam se, prihvatljivo.
– Meni osobno da – potvrdim. – Istini za volju, u moje doba oko ovoga nije postignuta suglasnost znanstvenika. Zdrav razum govori da bi to tako trebalo biti. Svemir se stalno širi i istodobno udaljava od točke u kojoj se dogodio Veliki prasak. Za to postoje znanstveni dokazi.
Ponovno nastane stanka. Ovoga puta trenutak koncentracije je na mom sugovorniku.
– U tom području bez ičega materijalnoga ipak nešto ostaje. Nešto čisto duhovno – osjetim kako se veliki trenutak približio. – To su sjećanja. I zato ga nazivamo dimenzijom sjećanja. Ti i ja smo sada upravo u tom području.
Ovo me je iznenadilo. Priznajem. Ipak, ostajem prisebna i koncentrirana na dalje spoznaje.
– Oni koji ovladaju potrebnom vještinom mogu stvarati i prepoznavati prolaze u svom prostoru i vremenu i kroz njih doći u dimenziju sjećanja – prihvaćam nove misli kao činjenice. Jednostavno ih prihvaćam. – To su tektonski prolazi za koje si pitala. Točke u stvarnom prostoru i vremenu u kojima ulaziš u tektonski prolaz zovemo tektonskim portalima. Osobe koje steknu potrebnu vještinu za prepoznavanje i korištenje tektonskih portala i prolaza zovemo tektonima. Ti i ja smo tektoni.
Zastao je s obrazlaganjem. Daje mi vremena to prihvatiti. Ovo je sada cjelovita misao. Govori puno i otvara mnoga nova pitanja.
– U moje vrijeme – osjećam kako čeka moju reakciju – dokazani su oblici poput crnih i bijelih rupa, crvotočina i drugih devijacija mase, energije i prostorvremena. No, to su sve znanja iz 20. stoljeća, dakle nešto što je barem dvjesto godina ispred tebe, s dužnim poštovanjem. To u 18. stoljeću jednostavno nije bilo poznato. I u mom vremenu to je tema za vrlo ograničen broj znanstvenika, ma koliko se oni trudili raširiti ova znanja. Običnim ljudima, pa čak i većini s visokom naobrazbom, ona su nejasna i potpuno nebitna.
– Uistinu sam impresioniran tvojom učenošću – ponovno osjećam pozitivne vibracije. – Nisu mi poznati pojmovi o kojima govoriš. Ali, ni tebi nije bio poznat pojam tektonskog prolaza, pa očito to nisu isti oblici. Tektonske prolaze poznaje tek nekoliko osoba koje su vremenski jako udaljene i nikada nisu imale prilike razgovarati licem u lice. Usuđujem se ustvrditi da za prolaze znaju samo odabrani.
Gotovo se osjetio svečani ton u bezglasnoj rečenici.
– Ako dozvoliš, u moje doba poznajemo zakon očuvanja mase prema kojemu su masa i energija u zatvorenom sustavu konstantni. Mogu samo promijeniti oblik iz mase u energiju i obrnuto. To je matematički neporecivo – učinilo mi se potrebnim istaknuti ovu činjenicu. – Ali i taj je zakon otkriven barem stotinjak godina nakon tvog vremena. Sve ovo što si do sada izložio u potpunosti se uklapa u taj zakon.
– Zanimljivo i logično – nakon kraće stanke prihvatio je moj sugovornik. – To objašnjava kako, kada prostor i vrijeme širenjem postanu "tanki", nastaju područja koja preuzima tama. Kako prostor i vrijeme sve dalje odmiču područja tame postaju sve veća dok njihov negativni prostor ne postane jednak stvorenom prostoru. U tom trenutku dostignuta je granica stvorenog svemira, njegova kulminacija. Nakon toga nastupa sažimanje. Područja tame dominiraju, preuzimaju svjetlo, prostor i vrijeme dok ne nastupi kraj. Zato možeš ići samo u prošlost, ne i u budućnost. Sjećanja su prošlost. Budućnost se još nije dogodila. Ona je ispred u prostoru i vremenu koji će tek nastati.
Nastupila je duža stanka. Svatko se udubio u svoje misli. Tu se, dakle, nalazim. U području iza prostorvremena, tamo gdje više nema ni prostora ni vremena.
– Mislim da shvaćam dimenziju sjećanja – polagano ispuštam misao iz sebe. – Ako sam te dobro razumjela, prostorvrijeme se stalno širi poput mjehura u kojega upuhujemo zrak. Pritom prostorvrijeme čini samo masa stijenke toga mjehura. Ono što bi u takvom mjehuru bio zrak to su u stvari sjećanja.
– Izvanredno! – gotovo sam čula usklik. – Ni ja ne bih ovo bolje objasnio. Uistinu si shvatila suštinu dimenzije sjećanja. Moje poslanje je sada ispunjeno u potpunosti. Moje znanje je preneseno osobi koja ga je dostojna posjedovati. Koristi ga dobro. Vrlo brzo ćeš otkriti što trebaš činiti s ovim znanjem, kako ga proširiti, prenijeti, upravljati njime. Moji prethodni posjetitelji iz budućnosti nisu to shvatili na ovakav način. Možda zbog toga nisu ponovno došli. Sad osjećam potpuno olakšanje i sada osjećam svoj mir. Imam neki dobar osjećaj da ćemo se ponovno sresti.
Neki unutarnji nemir mi je nagovijestio da se naša konverzacija približila samom kraju.
– Oprosti – ne znam otkud mi sad ovo – smijem li znati tvoje ime?
– Naravno – spremno dočeka. – Ja sam Sir Isaac Newton.
*****
Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.
Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.
Hvala :)
Tata Tomy :)
*****