Odraz

"Ranjena si."

17. poglavlje

Duboko uzdahnem i uspravim se kako bi izgledala samouvjerenije, pa se obratim Nikolini. "Znači istina je. Pričate o meni?" Okrenem pogled i prema Dejanu koji skreće svoj pogled samo kako se ne bi naši susreli. Sada je konačno vrijeme da saznam sve što ne znam. 

"Zašto misliš da se svijet vrti oko tebe?" Nikolinin izraz lica je ozbiljan, pa je samo malo nakosila glavu dok me i dalje promatra kao da sam joj plijen na neki način. 

"Na pitanje se ne odgovara pitanjem", suzim oči tako je pogledavši. Cijelo vrijeme pokušavam biti samouvjerena i hrabra, i za sada mi to dobro ide.

Nikolina se podsmjehne sigurno misleći kako sam bahata i lijeno zakoluta očima. "Zašto pričate o meni? O čemu?" Pomalo razočarano upitam na tren se počevši osjećajući stvarno kao neka lutkica, kao bijelo roblje oko kojeg dogovaraju razmjenu.

"Zašto jednostavno ne završimo ovo?" Nikolina okrene pogled prema onom čovjeku što je stajao uz nju, vjerovatno njen zaštitar, ako ne i potrčko. Tom muškarcu zatitra osmijeh u kutu usana, pa iz svog stražnjeg džepa brzinom munje izvadi pištolj i nategne ga kako bi pri prvom pritisku on opalio. Zateturala sam se unazad i vilica mi je pala na pod kad sam ugledala da je vršak pištolja uperio prema Dejanovoj slijepoočnici. 

Dejan je progutao knedlu i zatvorio oči dok je na Nikolininom licu cijelo vrijeme bio raširen osmijeh. 

"Nikolina", molećivo ju pogledam dok mi srce lupa sto na sat, i to iz dva razloga. Prvi razlog je taj što je taj njen potrčko uperio pištolj u Dejana, a drugi razlog je taj što i ja sama u svojoj ruci držim pištolj. Dejan je sigurno jednim djelom znao da ću se nekako i fizički umješati u ovu zbrku, no i dalje nemam nikakvih informacija zbog čega je došlo do ovoga.

"Ne znam o čemu se radi, ali ubiti nekoga je dno dna", obratim joj, a ona skine onaj vražji osmjeh s lica, "Mislim da nikome ne bi bilo žao Dejana." Odmjeri Dejana i onda opet naglo okrene pogled prema meni pa mi migne obrvama. 

"Osim tebi, ha?" Podrugljivo doda, a to je bio trenutak koji sam najmanje od svih očekivala - uperila sam pištolj prema njoj. Strah i jeza su mi prošli tijelom, a Dejan je raširio oči dok je i dalje tamo pod nišanom mirno stajao i ovisio o Nikolininoj volji. 

Nesigurno sam stavila prst na okidač i gledala je sve više nesigurna u samu sebe. Ne želim nikoga ubiti, to je jasno, samo želim smiriti situaciju makar i ovim potezom. 

"Ipak sam te malo podcijenila", Nikolina se podsmjehne kao da joj je svejedno što joj samo jednim potezom mogu oduzeti život. 

"Previše si me podcijenila, Nikolina. Misliš da s tobom nema šale, zapravo nema šale sa mnom", ozbiljno joj kažem dok ne skidam pogled s tih njenih praznih plavih očiju u kojima ne vidim trunke sažaljenja i ljubavi. 

"Reci tvom čovjeku da istog trena makne pištolj od Dejana, inače..."

"Inače, što? Ti ćeš mene upucati?" Podsmjehne se, a ja suzim oči dok mi srce još jače tuče. Šutim umjesto da joj dam odgovor, no ona ne odustaje. 

U meni bijes sve više ključa, ljuta sam i razočarana u isto vrijeme. Promatrala sam ju s gađenjem mašući glavom nadajući se da neću biti primorana pritisnuti okidač. 

I dalje sam je promatrala kako se smije, sve dok odjednom nije skrenula pogled i podignula bradu gledajući u njenog zaštitara. Sve mi se pred očima dogodilo u sekundi, njezin zaštitar je približio pištolj Dejanovoj sljepoočnici, a ja sam zbog te reakcije automatski pištolj okrenula prema njemu i pritisnula okidač. 

Sve je bilo gotovo u tom trenutku, vrijeme nisam mogla vratiti. Krik meni nepoznatog i nedužnog čovjeka je odjeknuo uskom i smrdljivom uličicom, a meni su se noge odsjekle. Pala sam na koljena uopće ne osjećajući bol u svom ramenu, već u cijeloj sebi zbog toga što sam napravila. Raširenih očiju i zaleđenog pogleda sam gledala u tog bespomoćnog čovjeka kako se grči od boli, kao da je riba na suhom. 

Dejan mi je poletio u zagrljaj, ali odgurnula sam ga od sebe. Nisam željela da grli ubojicu. 

Nisam obraćala pozornost na Nikolinu, ona je zgrožena situacijom otrčala što dalje. 

"Monika", Dejan je čučnuo ispred mene i svojim rukama obujmio moje lice, no ponovno sam ga odgurnula svom snagom. Onda me lijevo rame počelo pakleno boljeti, pa sam stisnula zube shvaćajući da to nije bol usporediva s boli čovjeka kojeg sam ubila. 

"Pusti me!" Zavrisnula sam i bacila pištolj iz ruke što dalje od sebe. 

Dejan je uzeo tu vražju napravu s poda kao i iz ruke čovjeka kojeg sam ubila, kojemu čak i ne znam ime. Uzdahnuo je i laganim koracima došao do mene. 

"Moram ići za Nikolinom da riješimo ovo", promrmlja dok stoji iznad mene. Ništa ne komentiram, samo gledam ravno jer ne znam kako da prihvatim to što sam napravila. "Slušaj", spusti se do mene i primi me za ruke koje su krvave zbog mog ramena. 

"Nazovi svoju mamu neka ti sredi ovo rame jer si ranjena, a ja ću se riješiti tijela", podignem pogled prema njemu i odmahnem glavom. 

"Nema šanse", odmahnem i rukama, no on ih ponovno primi. 

"Nema šanse da ti završiš u zatvoru zbog toga što si spasila moj život. K tome još si i ti ranjena", kaže i pruži mi platnenu maramicu iz svog džepa kako bi njome pritisnula ranu. 

"Što ako će me Nikolina prijaviti?" Nesigurno ga upitam dok se i dalje tresem. 

"Neće jer je i ona umješana u ovo", on je za razliku od mene siguran u sebe i promatra me nježnim pogledom zahvalan što sam ovime sebi uništivši život i savijest, njegov život spasila. "Zato, ostani ovdje i pozovi svoju mamu da ti sredi rame. Ja ću se riješiti tijela i pokušat ću pronaći Nikolinu kamo god da je otišla."

Duboko uzdahnem i kimnem glavom pomislivši da je možda to najpametnija ideja trenutno. Onda osjetim njegove usne na svom čelu i utješim se time da je on živ i zdrav. Da je on mrtav, mislim da bi se i ja ubila. 

...

Ljudi, novo poglavlje je tuuu! Uskoro vas očekuju nova poglavlja i to vrlo vrloo pikantna xD
Uživajte u ljetu uz moju priču i također budite odgovorni jer je korona i dalje među nama. 

xoxo