140. deo

842 48 1
                                    

Pod nevidljivom maskom krio je nestrpljenje i nervozu ne znajući šta ću ga naredno pitati.
Vrteo je crnu brojanicu na levoj ruci. Zašto ovaj čovek nosi samo crno?
Duša mu nije crna... valjda... možda ga još nisam dovoljno upoznala da bih sudila o tome.
J: ,,Koji su tvoji hobiji?"
Zamislio se po tom pitanju.
M: ,,Izgleda da ih nemam. Posao mi je da te čuvam."
J: ,,Posao nije hobi."
Ponovo se zamislio.
M: ,,Volim da idem na streljaštvo."
Zgranula sam se sva.
Uprkos tome što mrzim vatrena oružja u fioci mog noćnog stočića se nalazi Glok 17 koji mi je dao tata za svaki slučaj.
J: ,,Zanimljivo. I ja umem da pucam ali nisam znala da neko može toliko da voli to zanimanje."
Nasmešio se.
M: ,,Oslobađa me stresa."
Pucnuo je prstima.
M: ,,Šta kažeš da odemo zajedno negde kako bih te naučio bolje?"
J: ,,Gde?"
Sumnjičavo sam ga pogledala.
M: ,,Ne znam. Negde u šumu gde nikome ne bismo smetali."
Prasnula sam u smeh.
J: ,,Molim?"
Zbunjenost je prekorila njegovo lice.
M: ,,To je dobra ideja."
J: ,,Ti i ja, sami u šumi, sa vatrenim oružjem gde nema apsolutno nikoga. Želiš li da me ubiješ?"
Zagledao se u mene. Lice mu je konačno poprimilo normalnu boju. Glasno se nasmejao.
M: ,,Vaiii, Laura, kakve fantazije ti imaš u toj svojoj glavi?"
J: ,,To nije fantazija, ne znam šta bi mogao da mi uradiš."
Uzdahnuo je.
Nagnuo se unapred.
M: ,,Moj posao je da te štitim a ne da te ubijem."
Naježila sam se koliko je hladnokrvno izgovorio tu rečenicu.
J: ,,Niko ovde ne može da mi garantuje da ćeš me štiti svojim životom."
M: ,,Ja ti garantujem."
Izvila sam obrvu.
J: ,,Dobro."
Sklonila sam pogled sa njega na vrt.
Ah, taj uređen i prelep cvetni vrt u kojem sam provela detinjstvo. Ništa se nije promenilo u njemu. Živa ograda posađena je tako da se čini kao pravi lavirint iz kog je teško izaći. Ruže, lale i orhideje nije zamenilo drugo cveće.
Dopada mi se to što uspomene i neke stvari ostaju večne dok se, na primer, ljudi menjaju.
Ugledala sam figuru svog oca na kraju lavirinta žive ograde. Ustala sam zbacivši s pleća toplo ćebe. Spustila sam se niz sedam stepenika koji su vodili u vrt. Zanemarila sam kišu koja je jako padala. Svaka kapljica koja bi me pokvasila davala mi je znak da je sve ovo stvarno. Potrčala sam prema tati.
Bol.
Zaustavila sam se nasred lavirinta shvativši da me je trnje bele ruže ogrebalo.
Tata me doziva. Čujem kako izgovara moje ime.
Zanemarila sam veliku krvavu ogrebotinu te sam potrčala napred.
Videla sam ga.
Videla sam da me tata gleda.
Kraj ovog prelepog lavirinta.
Ni sluha, ni duha mog oca.
Vidi se samo pogled na doline.
Dve suze su mi se spustile niz obraze. Stopile su se sa kišom koja mi je pokvasila lice.
Mark me je ogrnuo svojim duksom i stavio mi kapuljaču.
M: ,,Laura?"
Uhvatio me je za ramena.
M: ,,Laura?"
Ne. Nije me tata dozivao. Njega nije ni bilo ovde. Nikada ga neće više ni biti.

Savršeno nesavršeni (Završena)Where stories live. Discover now