Ništa. Bijes, tuga, strah, sreća, ljubav - nema ničega. Sjediš na krevetu i buljiš u zid koji je prazan kao i ti. Osjećao bi se tužnim, ali ne možeš se sjetiti kako je osjećati tugu. Znaš da te ovo inače boli, no sada ne osjećaš bol.
Pokušavaš se nositi sa činjenicom kako je ovo stvarnost, kako si sada, službeno, jedna od osoba koja stvarno ne osjeća ni jednu emociju. To su sati, tjedni, mjeseci - nikada ne znaš kada ćeš se probuditi i shvatiti da ne osjećaš ništa osim praznine.
Dižeš se, staneš pred ogledalo. Razmišljaš kako trenuci kada se ne prepoznaješ postaju sve češći. Tko si ti?
Shvaćaš kako ti čak gramatika i pravopis, tvoj vlastiti materinji jezik, postaju sve straniji.
Sve češće zaboravljaš što si radio tijekom dana, čak i kada ti se čini kao da je od zadnjega trenutka kojeg se sjećaš prošla jedna sekunda.
O s. je. Ćaš. s e. K a o d. A N e. st a. J e š.
Osjećaš se kao da si n e s. Tv a r aN.
Kao da
Si
Posvuda
Ali nigdje istovremeno.
Prolazi ti misao glavom, kako je teško gledati osobu koju voliš kako s vremenom nestaje. Kako joj nestaje njezin pogled.
I zatim shvatiš - ti si ta osoba koju si volio cijelo vrijeme. Shvatiš kako je
prekasno voljeti se
sada kada više ni ne znaš tko si.
