Sjećam se... O, Bože, sjećam se kao da se jučer desilo! A tako bih voljela da sam doživjela amneziju!
Bilo je to prije nekih tri godine...
Zove mama mog muža i pita ga bi li napravio malenu uslugicu njenim susjedima. Obzirom da su oni stariji bračni par, od oko 80 godina, pritom vrlo simpatični i dragi ljudi, moj muž kaže "da", prije nego je čuo o čemu se radi.
Razgovaraju oni i razgovaraju. Muž me pogledava i kima glavom, pa kad poklopi, kaže mi da se spremim, da idemo obaviti neki biznis.
Inzistiram ja čuti o čemu se radi, ali nije ni on siguran, jer je mama rekla da ćemo dogovoriti sa susjedom Josipom.
I jebi ga, sjedamo mi u auto i gas!
Parkiramo, a Jole i njegova žena već čekaju u dvorištu.
- Milo moje, čuo sam ja da si ti onaj narkoman! - on će odmah Srkiju.
Ovaj zastane, malo zatrepće, jebi ga, zakašnjela reakcija. Iznenadio ga čovjek.
- Stric Josip, nisam ja narkoman! - vrisne.
- Ju, Jole, ne kaže se tako! Diler! On je diler! - njegova ga žena Kata ispravlja i udari po ruci.
- E, diler si ti! - potvrdi Jole.
- Kakav diler, u pičku ma... ma... maminu! - muca Srki.
- Oni što kupi aute, pa proda, pa podvali malo, i to! Znaš, kad prodaješ muda za bubrege! Diler!
- Punice! Šta vi to pričate o meni? - Srki se okreće prema mojoj mami, a ona se presavija od smijeha.
- Stric Josip, on vam preprodaje aute. - pokušam rasvijetliti situaciju. - Recite, što vam treba?
- Ja imam auto! TAM! Ko iz tvornice je! Kabina, zelena boja, gume su dobre, kočnice ko nove, '83 godište.
- Uuu, vjerujem da je ko nov. - frkne Srki. - Ti i ja smo se u jajima mućkali, kad je proizveden taj auto. - tiho mi kaže, pa se oboje nacerimo.
- I...! - podiže Jole prst u zrak kako bi nam privukao pažnju. - Kata je dala oglas u novine, pa nas je zvao neki gospo'n iz Istre da ga dopeljemo. A ja već slabo vidim, pa ako bi mi ti to vozio u Istru. Platit' ću ja tebi to.
Sjetim se ja da sam kao malena viđala susjeda u nekom zelenom čudu, ali ne mogu si to sad predočiti točno.
- Kamo u Istru? - osjetim da je Srkiju već dosta.
- Labin! Blizu ti je to! Odmah kad prođeš Učku.
- Aha. Dobro da ste mi rekli. Ja mislio da je iza Učke Italija. - našali se Srki.
- A ne! Za Istru ti ne treba putovnica. Samo onaj tiket prije rampe. - polako mu Jole objašnjava. - To uzmeš, a onda platiš kad se opet pojave te kućice. To nam sve država uzima. Plaćamo i zrak! - odmahuje glavom. - Kad sam ja bio...
- Znam, stric Josip, znam! Idemo mi to vidjeti!
I odu oni, Kata maršira za njima, a mama i ja čekamo. Izbjegava mama moj pogled, grize usnu, a brada joj se trese sve u šesnaest.
- Mama! Ima li to drvena ili gumena kola?
I jebi ga. Kad saspe paljbu smijeha, ne može do riječi.
Rrrrn rnnnn! Rrrrrrnnnnn brm brm brm brmmmm! Rrrrrnnnnnn! Kako čujem zvuk, tako se neki čađav oblak nadvije nad nama.
Mama će mi crknuti od smijeha, a ja od brige. Gledam u svoje japankice i proklinjem što nisam obula gumene čizmetine, jer garant ću gurati to čudo negdje po Istri. Ako i dođemo do Istre!
