•31•

2.8K 85 25
                                    

Alerie,pov.•

Danas sam saznala kako me otac pratio, tačnije njegovi ljudi. Jako me naljutio, ne mogu da shvatim njegovo ponašanje. Kako može da se tako ponaša, odakle pravo da nakon svega mi to radi od života? Odrasla sam osoba i ako volim nekog onda ću da volim i živim sa tom osobom. Ta osoba je Lucas i tako će ostati, neće mi to raditi od života i praviti od mene nezrelo derište.

Nakon razgovora sa Leom, legla sam želeći se odmoriti i poslušati njegove riječi, a to je kako trebam sačekati neko vrijeme i tek onda razgovarati. Toliko me naljutio, da sam poželjela podnijeti papire kako bih se odrekla njega i svega što ima veze sa njim. Možda zvuči ludo, ali zaista je tako. Ne mogu podnijeti da mi se uvijek miješa u život.

"Lucas?", ustala sam zbunjeno, ugledavši Lucasa kako ulazi u dnevni.

"Tu si...", prišao je i sjeo pored mene, onako pomalo tužan i slomljen.

"Nešto se desilo?", upitam ga pa se uspravim pored njega.

"Ne, jesi ti dobro? Jesu ti nalazi stigli?", upita me i pogleda nakratko.

"Aham, sve je uredu. Super sam...", osmjehne se i pogled prebaci na TV.

"Ali ti nisi dobro, šta se desilo?", upitam ga i približim se još malo.

"Ne, sve je super. ", nastavlja da priča, ali mu ne vjerujem.

"Nisi me poželio ?", upitam ga, a on se osmjehne i pogleda u mene.

"Naravno da jesam..", slatko kaže pa ga pomilujem po licu.

"Ne čini mi se tako...", kažem tiho, a on me zagrli.

"Naravno da jesam, samo me put izmorio.", ovaj njegov kiseli osmijeh mi je jako poznat, svaki put kad nešto nije uredu, a ne želi reći ovako se smiješi.

"Kad si stigaoo? Nisam te čula!", vidim da je presvučen i istuširan. Očigledno da je došao davno.

"Skoro, bila si sa Leom ovdje. Nisam vas želio prekidati.", kaže i odmah promijeni izraz lica. Tačnije vrati se onaj izraz lica kao kad je tek ušao u sobu. Tužan i slomljen.

"Aha!", tiho dodam i ustanem. Očigledno da je previše umoran.

Brzo sam otišla do sobe i donijela prekrivač i deku. Sjedio je i dalje zamišljen na sofi, gledajući ispred sebe u neku imaginarnu tačku.

"Hajde, lezi...", kažem i namjestim gdje će da legne.

"Nisi se morala mučiti, otišao bih gore..", kaže i stane ispred mene.

"Neka, spavaj ovdje. Da te gledam dok spavaš!", nasmijem se tiho kao i on, pa odluči da legne.

(...)

•Lucas, pov.•

Ne znam šta da mislim kad je ovako gledam. Čista je suprotnost od onoga što sam čuo na ulazu. Ali to međutim ne mijenja činjenicu da će uskoro tražiti možda da ode od mene. Ne znam kako ću prezivjeti to. Bojim se da ću pasti na koljena bez nje. Ni za koga se nisam vezao kao za nju. U životu mi niko nije trebao kao ona, niko mi nije bitniji od nje. Nikad niti će.

• D O    L U D I L A • |l.hernandez|Where stories live. Discover now