•8•

4.1K 126 37
                                    

"Danas si baš odsutna? Je li sve u redu?", upita me Leo, koji je kako kaže došao da me vidi. Baš na radnom mjestu, ne znam zašto ne dođe kući i spasi me barem nekoliko sati od Lucasa.
Da ne moram slušati njegove priče i provociranja.

"Ma sve je super, ne brini se ti!", namignem mu, dok nešto radim na računaru, u vezi novog slučaja.

"Smršala si! Promijenila si i boju lica, blijeda si! Sigurno je oke? Ne pravi ti probleme Lucas?", čim čujem njegovo ime nije mi dobro. Dobijem sto napada panike, od kojih nažalost ne mogu da umrem samo se gušim.

"Ne spominji ga barem ovdje! Ovdje jedino imam mira!", kažem istinu, koja se njemu očigledno ne sviđa.

Ne znam šta očekuje? Da se možda slažem sa čovjekom kojeg poznam malo više od sedam dana? Možda bih i mogla se složiti, da je netko normalan...no, to je Lucas i sa njim je normalno jednostavno nemoguće.

"Nešto ti radi? Gledaj, ako te slučajno muči reci mi. Vidjet će on...!", prekinem ga, jer ne želim probleme.

"Ne! Sve je super, navikavamo jedno na drugo!", kažem samo kako bi završili priču o njemu.

"Alerie, jesi slobodna?", na vrata uđe kolega Felix, koji radi već tri godina ovdje i puno mi pomaže.

"Izvoli, naravno!", kažem i dopustim da uđe u kancelariju.

"Idem ja onda, drago mi je da sam te vidio! Čuvaj se!", kaže Leo i pozdravi se sa mnom.

"Uskoro idem na godišnji, pa želim da završim neki spisak do tad! Tačnije dosadašnje slučajeve, riješene i neriješene.!", kaže dok pomno slušam, ali ne shvatam šta želi od mene.

"Dobro, kako ja mogu ti pomoći?", upitam ga.

"Pa...pitao sam ostale da mi pomognu, međutim svi su pretrpani poslom, znaš idu i plus praznici, pa zato! Želio sam te pitati, imaš li ti vremena?", upita me polahko, kao da se boji da kažem ne.

Je li to ja imam priliku da izbjegnem Lucasa večeras? Ili mi se samo čini.

"Kad? Naravno, ako želiš sad odmah možemo!", odmah se složim.

"Naravno, bit će mi zadovoljstvo!", kaže i nasmije se.

"Onda? Da počnemo?", upitam ga.

"Nisam mislio ovdje da radimo, ako želiš možemo kod mene kući!", kaže što ja naravno odbijem.

"Ako već ne možemo ovdje, onda idemo kod mene!", kažem jer ne želim ni s kim biti sama u kući. Pogotovo ne muškarac.

Dobro, nem potrebe da poredite Lucasa sa njim, Lucas je idiot i on vodi svoj život posebno i ja posebno, znam da taj ne bi ništa pokušao toliko loše. Ali, kad je u pitanju Felix, ne želim ni da se dovodim u takvu situaciju. Znam da je prijatan i drag, ali....sigurnost je prioritet.

Lucas, pov.

"Je li Alerie dobro? Nije se na tebe naljutila?", upita me Antonie dok treniramo.

"Ma dobro je, mada ona je ljuta na mene otkako me zna!", kažem istinu, jer tako i jeste.

"Baš se ne slažete?"

"Ma nikako! Čak i kad krenem da fino pričam, to završi inače na vrijeđanju, s njene strane naravno!", objasnim naš odnos, koji nije za pohvalu.

"Auu...bit će to dug period za oboje, ha?", postavi pitanje, koje često i sam sebi postavim.

"Znam, zato i želim da budem oke! Oboje smo žrtve svojih očeva, ali...ne može! Ne može ni riječ jednu da mi lijepo kaže! Izluđuje me!", požalim se.

• D O    L U D I L A • |l.hernandez|Where stories live. Discover now