• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•20•

"Inače pokucaj prije nego što uđeš!", ponovim mu sto puta istu stvar, ali uzalud. Theo je navikao da upada u moju sobu, pa evo i kuću.

"Izvini brate, ali navika. Zaboravio sam na Alerie!", kaže tiho dok idemo prema dnevnom.

"Odakle ti? Nisam te očekivao u ovo doba godine!", iskreno mu kažem, jer april je i u ovo vrijeme je uglavnom u Madridu.

"Uzeo sam malo pauze, nisam te vidio dugo vremena. A i nisam mogao više čekati da upoznam Alerie!", taman što završi ona uđe u dnevni.

Pozdravi se sa njim i pogleda u mene sa nekim napetim izrazom lica. Sigurno se pita, šta Theo misli nakon što nas je vidio u zagrljaju. Tačnije moje ruke su bile oko nje, ali i to je opet razlog da nešto posumnja.
Namignem joj i napravim izraz lica kao da je sve uredu, a ona sa malim olakšanjem sjedne naspram nas.

"Čuo sam šta se desilo Alerie, žao mi je. Brz oporavak. Nadam se da si sad bolje!", Theo brižno razgovara sa njom što me naravno prijatno iznenadilo. Inače je budala i ne gleda šta kome govori, ali izgleda da je ovaj put malo pažljiviji. Sviđa mi se ovo kako god.

"Hvala ti. Dobro sam, sad je sve uredu, još neko vrijeme odmaram, a onda sigurno na posao.", objasni mu dok je gleda sa osmijehom.

Dobro, ovoliko gledanje mi se ne sviđa.

"Samo nek si dobro, posao će doći naknadno! Ja da sam na tvom mjestu više nikad se ne bih vratio na taj posao!"

"Kad si u ovakvom poslu moraš biti spreman na ovo. Svaki dan očekuješ da se nešto desi, bez obzira da li želimo!", tako je lijepo pričala da uopšte nisam želio da Theo išta kaže. Bio bih zahvalan kad bi ona pričala, a on šutio. Ali poznavajući njega - to je nemoguće.

"Bitno je da si sad dobro, ubuduće se pazi. Izbjegavaj smjene kad se tako nešto desi...!", nasmije se njegovoj teoriji, znajući da je to nemoguće. Ne možeš znati kad će nešto da se desi.

"Najgore što ona nije bila u to vrijeme na poslu, nego kod kuće!", ne izdržim da ne kažem, jer kad se sjetim da ju je onaj majmun pozvao takoreći u smrt, poludim.

"Lucas!", pokušava me zaustaviti, ali nema šanse. O ovome ću da pričam dan-noć.

"Zar nisu imali nekog drugog, pobogu?", upita ono što sam i ja više puta pitao.

"Pa...!", prekinem je, jer znam da će početi braniti onu bagru od nesposobne ekipe, ali i Felixa.

"Nisu, naravno njen kolega ju je nazvao i rekao da odmah dođe. Vidiš ti, koliko on na nju misli!", kažem ljutito, a Theo me pogleda zbunjen mojom reakcijom.

"Dobro, smiri se. Živa je!", kaže pogubljeno.

"Sad da, ali šta sutra ili za nekoliko mjeseci. Opet će da je zove, a ona će opet da ode!", nastavljam ljutito govoriti, dok Theo i dalje sve posmatra nejasno.

"Uredu je Lucas. Zaustavimo se na ovome!", Alerie tiho doda želeći da se ovdje zaustavimo.

"Naravno zaustavit ćemo se. Ali još jednom ako se ovo desi, on zna šta ću mu uraditi, ono što sam mu i one noći rekao!", završimo tiho, ali ipak su me čuli.

"Prijetio si mu?", upita me, a ja prešutim na ovo.

"Brate, mislim da pretjeruješ. Pa posao je to...!", prekinem ga ne želeći da slušam gluposti.

"Posao je posao, znam ali on nema pravo da je zove dok je ona kući. Njena smjena je gotova, nek se sam snalazi i riješava probleme!", objasnim mu glasnije, a ona ustane.

"Theo, drago mi je da smo se upoznali. Nadam se da ćeš češće da dolaziš!", kaže mu i krene izaći.

"Gdje ideš?", upitam je, a ona samo otpuhne i pogleda me.