Poglavlje dvadeset i drugo

2.4K 113 65
                                    

Piščev POV.



To jutro je bivalo jedno od onih gdje duše nisu pronalazile svoj smiraj.

Muškarac u otkopčanoj bijeloj košulji je bezumno ležao na podu, oko njega tri prazne flaše nekog jakog pića i prazna kutija od cigara. Gledajući ga tako reklo bi se da je žalosno, što i jeste bilo, ali i jadno. Njega je ljubav uništila polako, ali sigurno. Nije shvaćao da je padao na ženu modrih zelenih očiju, nije razumio tu jačinu osjećanja koje je nosio sa sobom svaki put kada bi bio sa njom. Sve što je znao je bilo to da je nije želio izgubiti, a upravo se to desilo. Izgubio ju je ni ne znajući što je bio razlog.

Osjećao se jadno, bio je bijesan na samog sebe i na svakog. Izgubio je ženu koju je volio više od svega, a da nije bio ni kriv ni dužan. Kroz maglu mu prolaze događaji koje su se odvile nakon što je napustio njen stan, osim što je znao da se napio kao stoka. Danas je bio njegov let za Njujork, a želio je više od svega da ne ide. Znao je da je stvar zajebana, da je izgubio osobu koju voli, ali želio je da se nada, da se bori pa makar bilo uzaludno.

„Larise, jebem li ti sve." Pomrmlja kada mu zazvoni mobitel. Ni ne gledajući ko je javlja se.

Jesi spreman na let dragi?

„Kako divno da te ponovo čujem, taman da ispovraćam ovo što sam od sinoć držao u sebi." Odvrati mrzovoljno. Oči su ga peckale, glava ga boljela i osjećao je ogromnu težinu na sebi iako nije ništa bilo teško na njemu.

Znam da ti je drago. Danas očekujem da se nađemo kada dođeš u Njujork.

„Kako misliš da to izvedem za jedan dan?" Procijedi.

Nikad nisam sumnjala u tebe, dakle očekujem da ćeš biti u lokalu gdje Laris i ti često zalazite u 20h.

„Crkni kučko."

Vidimo se.

„Ubiću je." Pomrmlja ponovo nakon što baci mobitel nazad negdje na pod. Nije mu se dalo ustati i nastaviti živjeti, kamo li imati posla sa kučkom koja ga proganja već mjesec dana i stvara probleme. No, znajući da, ako se ne nađe sa njom Aurelija može nastradati, a to nipošto nije želio rizikovati.

Ustao se polako i krenuo prema kupatilo da se osvježi. Proklinjao je sebe i svoj bijedni život. Ares je polako shvaćao cijelokupnu situaciju. Izgubio je svoju Aureliju i time je shvatio koliko mu je zapravo stalo do nje, ali nije se obazirao sve do sada. Želio ju je kraj sebe, no prekasno. Znao je da su šanse idalje jako male da popravi stvari sa njom, ali želio se nadati.

Čitava noć provedena u plakanju joj nije nimalo olakšavalo situaciju. Poruke koje je dobivala taj dan joj ne izlaze iz glave i znala je da, ko god joj je slao te poruke, misli ozbiljno sa prijetnjama. Znala je da je Ares imao ozbiljnih probleme sa nekim psihopatom i znala je da ga može spasiti ako pristane na prijedlog. Poruka koju je dobila na dan kada se trebala naći sa njim joj je uzbrkalo sve misli.

Draga Aurelija, srećnica si što imaš tako divnog čovjeka uz sebe, ali da ti kažem nešto, on je mrtav čovjek ubrzo zbog svih problema što ima. Bolje bi ti bilo da ga se kloniš-po mogućnosti posvađaš. Sigurno ne želiš da dočekaš dan gdje dobivaš pozivnicu za njegovu vlastitu sahranu.

Isprva je mislila da se neko sa njom šali, ali naredne poruke su je samo više zabrinjavale. Osoba je znala tačnu njegovu adresu u Sarajevu i Njujorku, broj telefona, znao je što radi u Sarajevu, kad treba nazad, što radi i što je najgore osoba je znala gdje se trenutno nalaze.

Kralj sloma [✔]Where stories live. Discover now