Imamo nas 🔚

14.

Luka

 – Tako si prokleto zla da nemam riječi! Hoću da se izgubiš iz mog stana što prije! – uzmem Ninu i njene stvari u torbi i krenem van.

– Kuda ćeš s njom?

– Ostavit ću je kod mame ili ću je povesti sa sobom! Zapravo jebe ti se živo. Sigurno je neću ostaviti s tobom.–

– Zvat ću policiju!

– I što ćeš im reći? Otac je odveo dijete kod bake ili poveo ga je sa sobom na zabavu? Ma začepi više! Nije me briga što ćeš raditi. Samo hoću da do sutra nestaneš odavde.

– Ni u ludilu! Neću plaćati hotel i biti odvojena od djeteta.

– Pa nećeš ni živjeti na mojoj grbači i uništavati mi život! – iznesem Ninu i zalupim vratima. –Ne brini ljubavi – ljubim joj glavicu i stežem uz sebe. – Neću dozvoliti da te dirne njena zloba. Ti i ja ćemo popraviti ovo sve i bit ćemo sretni. Obećavam ti da hoćemo. Što dalje od nje. Što dalje...

Nadia

– Draga, jesi sigurna da je sve ok? – pitam Adrinu već stoti put.

– Stara ja sam sigurna da je onaj moj idiotski brat nešto usrao. Priznaj mala, što je sjebao? – Danica je pritišće još više.

– Sve je u redu. Doći će on. Onda ako želi neka vam sam kaže.

– Pa polomit ću mu sve i jednu kost. – u tom Luka uđe sav izgubljen. Pozdravi sve i čestita Andreasu rođendan. Iz džepa izvuče neku kovertu, a moj se Drakula sav oduševi. Garant karte za neku tekmu. Priđe nam, a Danićka ga odmah okupira.

– Jebem li ti lepinju šta si uradio? I nemoj meni reći da nisi ništa jer ova cura misli da dobro laže, a zapravo je totalna koma. Jesam li ja tebi rekla da ću te objesiti na suhu šljivu ako je budeš zajebavao? Jesam li ti malo prijetila mamicu ti Milijanu? Je l' treba da počnem da ostvarujem prijetnje?

– Žao mi je. – gurne Danicu pa stane pred Adrianu. – Dušo, vjeruj mi sve je laž. Sve je ona to odglumila. Molim te draga, vjeruj mi. Nikada to ne bih učinio. Ne bih te povrijedio. – Danica i ja blejimo k'o tuke, nemamo pojma o čemu je riječ, a ova koza samo što ne uskoči između njih i napravi reda.

– Sada nije ni mjesto ni vrijeme za razgovor o tome, Luka. Bit će prilike. Ovdje smo da slavimo, ne da se raspravljamo.

– Ali, moraš znati...

– Znam! Ona je majka tvom djetetu i to je sasvim dosta. – Danica kreće u akciju kad je Marko povuče uz sebe.

– Mirna rotvajlerice! Nije vrijeme za to. Pogledaj... – kaže pa se okrenu ka Andreasu. Koji vrag? Okrenem se i ja, a on stoji na onom uzvišenju što vodi u kuhinju. Vidim da on sprema neki govor, a mi ovdje taman u rješavanju kaosa.

– Sada kad su svi dragi ljudi ovdje, želim vam se svima zahvaliti na poklonima i na nesebičnoj i velikoj ljubavi kojom mi hranite srce svakoga dana. Do prije godinu dana bio sam sasvim drugi čovjek. Bio sam sam, bez nekih ciljeva u životu. Pustio sam da mi život nekako ide svojim tokom. Radio sam što sam htio i ono što me ispunjavalo, ali uvijek sam želio samo jednu stvar koju nisam imao. Želio sam ljubav. Želio sam osjetiti da nekome pripadam cijelim bićem i da volim nekoga svim svojim srcem. – au kakav je ovo govor, gaće mi same padaju. Priđe pa me uhvati za ruku dok mu oči gledaju duboko u mene cijelu.

– Onoga jutra kada si uplesala u moj život svojim prljavim plesom, moja mala, baksuzna vilo... Tog jutra sam znao da je mojoj potrazi kraj. Znao sam da ću u tvojim plavim očima naći sve ono što mi je toliko nedostajalo. Onda kada si psovala Frodu i kada sam sjeo za vaš stol u restoranu, sasvim jasno sam znao da želim zauvijek osjećati pod svojim usnama tvoj ukus iako te nisam ni probao. Ukus tog slasnog, pikantnog, slavonskog kulenčića. Želim zauvijek cvijećem posipati tlo po kojem gaze tvoje duge noge, lipicanerske ždrebice. – a, jebem ti Danice sve po spisku. Čujem je kako se smije, krmača jedna pogana.

– Andreas, što se događa? – on mi stavi prst na usne.

– Moja vilo, moja ljubavi i moja najveća srećo... – gurne ruku u džep i izvuče kutijicu pa se spusti na koljeno ispred mene. Ja prestanem disati. Jebem li ti Aragorne i krunu i mač, ajme meni, ajme meni. Danica vrisne, Luka vikne To majstore! Njegov osmijeh i pogled više me zabljesnu od sjaja koji osvjetli sobu kad otvori kutiju.

– Nadia, ždrebice moja, želiš li biti jedina gospodarica ovog prstena i mog života za zauvijek? Želiš li biti moja gospođa, grofica Ivanović, sve dok ne ostarimo k'o dinosauri i opandrknemo skupa? – Marko plješće, Danica cijuče, ja lijem krokodilske suze, kakva prošnja sve ti drago, odapet ću ovog trena. Spustim se pored njega pa ga kratko poljubim.

– Naravno da želim, Drakulo! Od tog jutra kad ti izbih voćku iz dušnika, ja sam zauvijek tvoja. Tako kaže legenda i nećemo je mijenjati. Tvoja Grofe Ivanoviću, tvoja do kraja vremena! – uzme onaj prsten pa mi stavi na prst i ljubi me kao da sutra ne postoji, kao da nitko osim nas dvoje ovdje ne postoji. Tek kad vriska i pljeskanje nadglasaju naše misli uspijemo se razdvojiti.

– Joj, Maki kak' je ovo divno! Samo da znaš da i ja čekam ovak' nešto! Ima da se potrudiš da sjebeš ovaj nastup Doco. Grof je prošnju digao za level up. Očekujem ni manje ni više nego spektakl. – smiju se grle nas i čestitaju. U ovom divnom društvu ovo je bio idealan trenutak za ovako nešto. Andreas, 'bem ti kamen pretekao si me u iznenađenjima. Priđem stolu i uzmem moj poklon pa mu pružim.

– Nisi otvorio moj poklon.

– Istina. Nema veze, otvorit ću kasnije.

– Ne, ne. Otvori sada. Sada je savršen trenutak. Ovo je vrijeme za iznenađenja i radost. – on me gleda sumnjivo.

– Neće nešto iskočiti odavde? Neka umjetna cura ili štogod?

– Neće, blesane. Da sam znala da o njoj maštaš, nabavila bih ti jednu. – on polako otvori papir pa izvadi ram u obliku srca. Okrene ga pa pogleda. Gleda sliku ultrazvuka na kojoj sam crvenom bojom označila gdje su dva mala srčeka. Samo šuti, a onda se najednom suze u lavini prospu iz tih crnih očiju i ja automatski zacvilim. Padne na koljena i stegne me oko struka stežući obraz uz moj trbuh. Jeca i smije se u isto vrijeme.

– Volim te! Volim te više od svega! Sunce moje, moja boginjo, moje sve na svijetu! Bože hvala ti! Hvala ti na ovim darovima, hvala ti na mojoj vili, na onoj koja će mi dati još dva života.

– Ajme meni, ajme meni... – Marko mi priđe i grli me s leđa. – Dobit ćete dijete?

– Dva Maki! Dva! – kažem kroz suze, a on steže još jače.

– Najbolji party ikada! – svi se skupe oko nas, ja pridignem Andreasa i obrišem mu suze.

– Dvije male baksuzne drakulice su na putu tatice! Dva mala crvića. Tvoja i moja. – svi nas zagrle, kakav je ovo grupni zagrljaj srce da ti pukne. Toliko emocija, ljubavi i sreće.

– Želio sam ljubav i dobio sam tebe. S tobom sam dobio i više od toga. S tobom sam se ponovo rodio!