NASTAVAK PRIČE "ŽELIM LJIBAV"
Luka. Ostavljen, razočaran, samohrani otac. Iz sve snage se trudi uspeti biti svojoj bebi i otac i majka.
Adriana. Samohrana majka djevojčice Olivere. Vjeruje da za nju ne postoji nitko s kim bi mogla pronaći sreću. On...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Ne mogu se pomaknuti! – cvilim dok mu ležim na prsima, a on mi prelazi prstima duž leđa.
– A zašto bi se pomicala? Odlično je ovako, zar ne? – stomak mi zakruli pa se nasmijem.
– Eto zašto. Moram se pomaknuti, gladna sam i past ću u komu. Iscrpio si sve iz mene, a keks je pao prije nego seks pa ni od njega nije bilo nikakve vajde.
– Istina, princezo mala. U pravu si. Moram te nahraniti. Moraš jesti.
– Pa moraš i ti.
– Ja sam sit za tri dana. Šećer s tvoje kože i med sa tvojih usana nahranili su me samo tako.
– Pazi da ti zubi ne otpadnu od toliko slatkog. Kako znaš medit majko mila, to je čudo jedno.– on se nasmije pa me cmokne u čelo. – Dižimo se, ovo je sramota na što ličimo.
– Baš smo slatki, što je?– pridignem se pa ustane i on. Oči izdajnice gledaju ga, ma gutaju njegovo golo tijelo, sline mi cure kako je zgodan.
– Znaš li koliko si zgodan, Nastavniče?
– Zbilja? Misliš da sam zgodan?– bacim jastuk na njega.
– Prezgodan! Hajde, idemo nešto skuhati.
– Ma daj. Nećeš valjda? Sad? Kuhati? Ma ni slučajno! Idemo negdje na klopu.
– La Rosa?
– Uh, uvijek. Može naravno. I bez crvene haljine. Ili ikakve druge haljine, jer ne odgovaram se za sebe.
– Već me nerviraš, a još te nisam ni upoznala kako treba.
– Ali, sviđam ti se iako te nerviram, priznaj!
– Pa kome se ti ne bi sviđao?– on zatrepće okicama. – Zbilja me nerviraš!
* * *
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sjednemo u baštu picerije, konobar dođe i donese jelovnik. Joj sve bih pojela, obožavam ovdje jesti.
– Što god hoćeš Susjedice uzmi, ja ne biram. Pojest ću sve što donesu.
