Imamo nas 🔚

3.

Adriana

 –To si ti!– samo izleti iz mene. Tip iz parka za kojim smo svi jučer slinili stoji ispred mene držeći u rukama smotuljak koji drekom probija zvučni zid.– Oprosti, ja... Ja sam Adriana, živim preko puta. Ono, nije da se želim miješati, ali trebate li možda pomoć oko djeteta? Je li sve u redu? Mislim, zbilja jako plače, a i ja imam dijete i poznajem taj plač, pa ono, ako mogu kako pomoći.

– Adriana – on izusti, a oči mu zasjaju. – Hvala ti! Trebam pomoć, zbilja! – makne se sa vrata. – Uđi! – uđem u hodnik, joj siroče plače li plače. On krene u dnevnu i ja za njim.

– Jednostavno ne znam što joj je. Ne mogu je smiriti. Sve sam uradio, i sita je i suha, ali ne gasi se. Ne vjerujem da je boli ne grči se i nije vruća.

– Da. To je taj plač. Ako vam supruga radi, pozovite je, samo neka joj beba čuje glas, ako već ne može biti uz nju, bit će joj lakše.

– Supruga?

– Pa, da, mislim bebina majka. Kada čuje majčin glas, bit će bolje. Kada bi se mogla stisnuti uz nju, garantiram da bi plač prestao.

– To će onda biti problem. Ako je to rješenje, Nina onda neće začepiti sto godina.

– Kako to misliš, mislite?

– Ona nema majku. Samo smo nas dvoje. – E, pa sad.

– O, nisam znala, oprosti.

– Ne, sve je u redu. Nismo jedini na svijetu takvi.

– Ne, naravno da ne. I ja sam sama sa svojom kćeri.

– Pa, imaš li možda neko drugo rješenje? – pogledam ga pa pružim ruke.

– Mogu li? Mogu li je uzeti? – on je pogleda pa mi je pruži. Uzmem je i privučem uz sebe. –Oprosti, možeš li? Možeš li mi skinuti ovu vestu? – priđe pa me oslobodi vestice, ruke mi ostanu gole, a kad beba osjeti toplu kožu uz sebe počne da se smiruje. – Što je bilo, Nina? Čega si se uplašila? Sve je u redu. Sigurna si – tiho joj šapućem dok je lagano ljuljuškam. Njeni jecaji su jaki, ali urlanje je slabo. Malo po malo. Stavim joj glavicu uz svoje srce, a otkucaji je smire.

– Ne vjerujem! – on stoji i gleda, već je poludio jer je mislio da nema spasa. – Kako ti je to uspjelo?

– Ne znam. Djeca jednostavno nekada trebaju taj osjećaj. Mir. Sigurnost, dodir kože o kožu, tiho šaputanje.

– Ali, probao sam sve i nije prošlo – obori glavu. – Mogu ja dati sve od sebe, ali njoj treba majka, zar ne?

– Ne bih ti mogla odgovoriti na to, mislim, razumiješ. – vidim da malena sklapa oči i da će zaspati. – Hoćeš li? Hajde, sjedni na krevet ili lezi, ako ti je lakše. – on već krene pa se namjesti u neki poluležeći položaj. – Ne mogu vjerovati da ovo govorim, ali hoćeš li se molim te skinuti?

– Što?

– Samo majicu. Molim te, zbog nje. Stavit ću ti je na prsa. Djeca vole osjećaj kože na sebi. Toplinu tijela. Otkucaje majčinog ili očevog srca. To ih umiruje. Kada se rodi, dijete prvo stave majci na prsa da se osjeti siguno taj trenutak. Da čuje ono što je slušalo mjesecima u sigurnom okruženju u kojem je raslo. – on bez riječi svuče majicu, a meni noge otkažu. Jebote, kako je zgodan. Lagano mu spustim malu mrvu na prsa, dodirujući mu pritom tu glatku, vrelu kožu, a malena se ugnijezdi i nastavi spavati. On gleda sa smiješkom čas nju, čas mene.

– Ovo je skroz ludo.

– Jeste, ali djeluje.

– Hvala ti, Susjedo. I oprosti, ja sam Luka. Nisam se ni predstavio koliko sam bio sluđen.

– Znam. Rekla mi je Olja da imamo nove susjede. Bebu Ninu i tatu Vuku.

– Joj, slatka je do ludila kad umjesto L kaže V.

– Ma to je mala znatiželjka. Sve ona zna. Tko, gdje, kad, kako.

– Hvala ti još jednom, Adriana. Ne bi svatko pokucao strancu na vrata i ponudio pomoć. Mnogi bi kucali da prigovore zbog dreke.

– Bilo mi je bolno slušati. Inače, ne bih nikada strancima kucala na vrata u ponoć pa ni da gorim, ali dijete je u pitanju i tu nema priče.

– Spasila si me. Kako da ti se odužim?

– Ma nikako, zaboga. Ako se ponovi, sjeti se da ima lijeka. Možeš je spustiti kad učvrsti san, ali drži je uz sebe. Djeca nekako osjete našu nervozu, strah i muku i reagiraju na svoj način. Možda ju je nešto uplašilo. Malena je, ne možemo znati što je kad nam ne može reći. Koliko je stara?

– Sutra puni sedam mjeseci.

– Pa lijepo. Odmorite se oboje. Ja idem.– on krene da ustaje. – Ne, ne, samo ti ostani. Sama ću izaći.

– Još jednom ti puno, puno hvala.– kimnem pa krenem van. Bacim još jedan kratak pogled na njega. Bože, kako je prekrasan, kao anđeo.

– Idi, Adriana kući!– mrmljam sebi u mislima.

Potjeram se pa uđem u stan i ostanem na vratima. On sam sa bebom, ja sama sa Oliverom. Vrata do vrata, dvoje samohranih roditelja. On prekrasan kao anđeo, a ja, ono...Onako. Dignem se pa se pogledam u ogledalo. Uh, dobro je. Nisam čupava kao rajska kokoš i šminku sam skinula. Provjerim Olju, spava i drži svog zeku uz sebe. Legnem u krevet i nasmiješim se kad mi njegovo lijepo lice sijevne pred očima. Čekaj samo da Niki čuje tko nam je novi susjed.

Luka

Proveli smo mirnu noć stisnuti jedno uz drugo. Nina je mirno spavala na mojim grudima, dok sam se ja trzao svaki minut plašeći se da ne padne, da se ne okrenem i ne zdrobim je ili bilo što drugo. Kad se probudila, bila je mirna. Istina, pune pelene i gladna, ali mirna. Sredim nju pa sebe, stavim je u kolica pa hajdemo do pekare. Krajem oka spazim vestu kako visi sa fotelje.

– Adriana – priđem pa je uzmem, kad već idem pozvonit ću joj i vratiti njenu odjeću. Otvorim i izađem, ona taman izlazi, a neki tip silazi od gore. Kad me vidi stane pa pogleda u nju.

– Hej jutro vas dvoje. Je l' sve ok?– ona pita, priđe i pomazi Ninu.

– Jutro susjeda. Sve je ok. Hvala ti puno. I evo... – pružim joj vestu. – Ostala je kod mene sinoć.– ona pogleda u vestu pa u tipa, a njemu oči kao krofne.

– Hvala Luka. I Luka, ovo je Nikola, on živi iznad tebe. Niki, otkoči se i pozdravi čovjeka. – on prodiše, spusti se sa stepenica i pruži ruku.

– O Luka, Luka, kakva si ti slatka muka – kaže kroz smijeh. – Ja sam Nikola, i dobrodošao u našu zgradicu. A, ti mala mrvice... – spusti se kod Nine pa počne slagati face, a ona se smije. – Jao, voli me! Dijete me voli stara, vidiš da nije istina da plašim malu djecu bradom.

– Da. Ma tebe se mora voljeti. – Adriana ga tupne po glavi. Gledam je sada i vidim je na svjetlu i sređenu. Lijepa je. Veoma lijepa.

– Spavala je cijelu noć zahvaljujući tebi.

– Ma sve ok. Ne zahvaljuj. Idete dolje? – Nikola već stisne lift pa sačekamo. Uguramo se unutra, njih se dvoje zgledaju. Nikola slaže face za popizdit. Čini mi se da je malo gej, ali ono ok.

– Nas dvoje radimo skupa pa onda tako. Družimo se, živimo u ovoj našoj zgradici i to. A ti? Ono, znaš...

– Nina i ja smo sami. Doselili smo prije par dana. – Ispalim samo tako kao da sam idiot. Lift stane pa izađemo.

– Vidimo se ekipice. Niki i ja moramo gibati. – Adriana još jednom pomazi Ninu, prebaci vestu preko ruke, nasmiješi se pa krene, a ja onako se zblebam pa ne kontrolišem jezik.

– Adriana?! Ovaj, može danas neka kava? Da ti se zahvalim?

– Ne moraš mi se zahvaljivati Luka, ali kava može.– super. Nekako mi bude drago kad to kaže. Bože koji mi je vrag? Ostanem stojati minut i gledati za njom dok odlaze, a onda se priberem.

– Hajmo cvrčku tati po doručak. I možda po neku žestu da dođem sebi.