PETA DIMENZIJA

Institut

– Pročitaj ovo. Onda ćemo razgovarati – nasloni se laktom na stol licem prema meni.

Dopis je kratak. Adresiran je na naš Sveučilišni institut. Pošiljatelj je ERF – Electronics Research Foundation – financijer mog istraživanja.

Zadovoljni smo rezultatima istraživanja bežičnog prijenosa električne energije kojega je izvodila dr. Dorothea Eden te predlažemo nastavak istraživanja i značajno proširenje suradnje. Termin sastanka dogovorit ćemo ako ste zainteresirani.

Ovo je stvarno ugodno iznenađenje. Iskreno, očekivala sam neku reakciju ERF–a. Na kraju krajeva – sve su to oni platili. No, ovako brza reakcija je – whow. Pogledam u Bossa. Smiješio se. Očito mu je bilo drago.

– Pa, mlada damo – konačno je progovorio – sada si faca. ERF te traži u svoj tim.

Otkud mu sada to? Ponovno pročitam kratak dopis.

– To se ovdje ne spominje – odgovorim.

– Kažu: "...predlažemo nastavak istraživanja i značajno proširenje suradnje" – sad sam se potpuno uvjerila. – To je sve.

– Kad budeš imala godina koliko i ja znat ćeš bolje čitati između redaka – nastavio se smiješiti. – Reci mi koliko si ERF–ovih dopisa do sada vidjela?

– Ovo je jedini – spremno odgovorim. – Nisam čak ni mailove razmjenjivala. Znate to dobro. Jedino sam vama podnosila redovita izvješća o napretku istraživanja. Vi ste, pretpostavljam, brinuli o komunikaciji s ERF–om.

– E, pa da znaš – skinuo je naočale i njima kucnuo po stolu – da je ovo tek drugi dopis koji je u ovaj Institut došao od ERF–a. Prvi je bio onaj u kojemu smo obaviješteni da smo izabrani za tvoje istraživanje. Nakon toga ništa. Potpisali smo ugovor u kojemu jasno stoji da u roku od tri godine trebamo dostaviti final report i opravdati proračun. Novac je pristizao redovito. Periodična izvješća nisu predviđena. Tvoje je istraživanje završeno u dvije i pol godine. Dakle, značajno prije roka. Cjeloviti final report poslan im je istodobno kad i u tisak – tako je predviđeno ugovorom. Nije prošlo ni tjedan dana od toga – već su donijeli odluku da nastavljaju dalje. S obzirom na to da ljude u ERF–u poznajem dosta dobro – mogu samo reći – upala ti je sjekira u med. I ne samo tebi.

To što čujem od Bossa uglavnom mi je poznato. Točnije – nisam znala samo taj detalj o prvom i drugom dopisu. Više puta sam se uvjerila kako Boss uživa veliki ugled u zakladama koje financiraju razna istraživanja, poput ERF–a.

– Kako to mislite? – očekujem dalja pojašnjenja.

– ERF će ti ponuditi izvanredne uvjete za nastavak istraživanja, a našem Institutu neku vrstu odštete – nastavio je Boss – bilo kroz novac, bilo kroz ugovore o daljim istraživanjima. Oni to tako rade. Kako stvari stoje tvoji dani u ovom Institutu se primiču kraju.

– Ali ja ne želim otići iz Instituta. Ovdje mi je odlično. Imam sve što mi treba. Dobro okruženje, dobru plaću... I vas za šefa! – oboje se na to nasmijemo.

– Svemu jednom dođe kraj – raširi ruke i sklopi ih preko trbuha. – I ja ću uskoro u mirovinu. I moji se dani ovdje primiču svom kraju.

* * *

U povratku prolazim kraj Martinovog ureda. Vrata su otvorena. Martin je zavaljen u stolicu s rukama na potiljku. Kao da spava. Pokucam. Lagano se okrene na stolici, isto kao ja jutros. Šutim. Ne znam što bih rekla. Mjesecima nisam ušla u njegov ured. Ono što mogu primijetiti je izostanak bilo kakvog nereda. Sve je savršeno na svom mjestu. Martin je inače takav. Precizan i uredan. Njegovi dopisi su savršenstvo gramatike i grafike. Nitko to ne radi kao on.