Neodoljiv 🔚

1.

Početak. Nijedan početak nije lak. Početak u srednju školu bio je velika promjena za mene. Morala sam donijeti tešku i ispravnu odluku za budućnost,a kasnije sam se morala suočiti da me neće svi ljudi prihvatiti jednako.

Početak nije nimalo lagan, štogod mi započinjali,on nije lagan. Suradnik mom prvom srednjoškolskom danu ,kojeg sam se itekako plašila, bio je moj trbuh koji me već čitavo jutro bolio i time činio sve protiv mene i spremanja. U mojoj glavi od straha dešavalo se jako brujanje i zemljotresi,a noge su bile poput grančica.

Kada sam razgovarala sa drugaricom Elom rekla je da joj se isto dešava. Ustala sam mrzovoljno iz svog kreveta,popodnevna smjena nije niti dobra,a niti loša nego žalosna. Zijevnula sam i otišla u toalet obaviti jutarnju rutinu. Očistila sam zube,lice i vratila se u sobu gledajući svoje spremljene stvari za prvi dan.

Da li će biti napadno ako obučem iscijepane hlače? Izvukla sam crne hlače iscijepane na koljenu i crni kratki džemperčić. Pogledala sam se u ogledalo ispred mene i promatrala svoje grozno lice. Osim mojih upadljivo plavih očiju ovdje ne nalazim ništa više lijepo.

Izvukla sam svoje trepavice,stavila sam crnu olovku za oči i raspustila kosu. Špricnula sam par kapi parfema,a kada sam ga krenula vratiti na policu oborila sam svoju knjigu. Nespretnjakovićka sam što se može zaključiti iz moje prošlosti iz koje sam donijela samo mnoge ožiljke.

A šta je drugo prošlost sem ožiljci? Ništa.

Stavila sam svoju torbu na rame,uzela telefon i izašla iz sobe. Otišla sam u kuhinju i izvadila namaz od jagode,te ga namazala na kruh. Moji roditelji rade jutarnju smjenu i vjerovatno je to razlog zašto nemam pristojan doručak ujutro. Nakon što sam to pojela,izašla sam iz kuće zaključavajući vrata. Merina, moja sestra dolazi sutra sa fakulteta,otišla je u potpuno neznano područje,ali nije mi žao sama je htjela i otišla je.

Krenula sam prema stanici stavljajući slušalice u uši. Hodala sam praznim ulicama i razgledala. Zašto svaki put vidim nešto novo ovuda kada prolazim,a prolazim od svoje osnovne škole? Došla sam na stanicu i vidjela svoj autobus u koji su već učenici polagano ulazili. Ušla sam unutra i našla prvo slobodno sjedalo za  ovu ludu pustolovinu. Vozili smo se nepunih petnaest minuta ,vrata su se otvorila i brzo sam izašla gledajući tu ustanovu već treći put.

Prvi put je bio na upisu u ovu školu ,drugi put jučer kada su nas raspoređivali i danas kada imam prave časove. Potrčala sam unutra u dvorište i odlučila sačekati Elu. Ogledala sam oko sebe i sjedila sva skupljena kao da na klupi ima još troje ljudi pored mene,a zapravo nikoga nije bilo.

Vrisak se začuo,a potom i poznati glas.
"Zgodnjačo!",čula sam taj vrisak na kojeg sam navikla i prestala sam je upozoravati na to. Mahnula mi je svojom torbom i trčala prema meni dok je njezina kosa letjela unatrag.

Ustala sam i stala ispred nje. "Hej srce",rekla sam tiho i zagrlila je,mirisala je žestoko kao da će je još neko grliti sem mene danas.

"Bojiš se?",upitala me i povukla ponovo na tu klupu dok se dvorište već punilo učenicima.

"Ma ne,pogledaj me gore u oblacima letim od sreće",rekla sam sarkastično i zakolutala očima.  "Tebe?"

"Mnogo ,ali moramo samo opuštene biti",rekla je Ela i odahnula sam. Bar ću nekoga imati u srednjoj školi ,osjećam se slabašno i vid mi se muti. Upravu je ,moram biti opuštenija. Moji dlanovi su se znojili i uporno sam ih brisala od svoje hlače,ali uspjeha nije bilo skoro nikakvog.

"Pogledaj ,svi ulaze idemo",rekla je uzbuđeno,pokupila sam svoju torbu i ustala.

Pa,dolazim ti srednja školo.