U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

11.POGLAVLJE - "Beba"

Prišla sam trudnici koja je upravo imala vrlo snažne kontrakcije. Bila je otvorena gotovo pa 10 prstiju što je značilo da beba dolazi za koju sekundu.

Sjela sam na stolac ispred trudnice i rekla joj umirujucim glasom. "Budite spremni gurati kad osjetite sljedeću kontrakciju. Najjaće što možete." Mlada je trudnica samo kimnula u znak razumijevanja prije nego li je počela nova kontrakcija. Obuzeo me ogroman strah kada sam vidjela da beba nije pravilno okrenuta. Rodit će se na zadak što nije nimalo dobro. Beba se sigurno okrenula dok je avion padao, a majka bila pod velikim stresom.

Nije bilo vremema za razmišljanje. Beba će se roditi s pupčanom vrpcom oko vrata i moram reagirati što prije. "Gurajete!!" doviknula sam trudnici. Druga mi je sestra prišla s leđa. "Pripremite škare za pupčanu vrpcu, brzo." rekla sam sestri koja je odmah dohvatila škare.

Beba je još malo pa vani. "Još samo jednom i gotovo je." dodala sam. U trenutku kada je beba bila skoro vani, povukla sam ju i brzo dohvatila škare. Odrzavši pupčanu vrpcu i uspješno je skinuvši s bebina vrata, čekala sam trenutak kada će zaplakati. Ali nije...

Beba nije zaplakala. Kroz moje cijelo tijelo prošli su trnci. Zadrhtila sam od straha da se beba ugušila. Sve što samo mogla je pokušati ju oživiti. Okrenula sam bebu naglavačke, kao što su nas učili u školi i lagano joj potapšala leđa. Ali nije zaplakala. Pokusla sam ponovo, ali... opet ništa.

Nisam odustajala. Nije moguće da će prva beba koju sam ikad porađala umrijeti. Neću to dopustiti. "Sestro trčite po doktora. Brzo. Beba ne plače." nisam ni uspjela dovršiti, a sestra je već istrčala iz traume.

Jordan P.o.V.

Uspio sam završiti operaciju uspješno. Djevojčica će preživjeti.

Nakon što sam se presvukao i izašao iz traume u mene se zaletjela jedna sestra. "Doktore, brzo, trauma 4. Beba je rođena, ali ne diše." Čim sam čuo o ćemu se radi. Potrčao sam do traume 4 koja se nalazila na drugoj strani hitne.

Utrčavsi unutra ugledao sam nezaboravni prizor. Prizor koji će mi se zauvijek urezati u sjećanje. Elena je staja na sredini sobe s malenom, tek rođenom bebom u rukama.

Bebom koja je plakala, a i Elena zajedno s njom, ali i dalje smješeći se.

Dok su joj suze klizile niz obraze, nije ispuštala taj predivni osmijeh s lica. Bila je sretna, neopisivo sretna. Gledala je tu bebu s tolikom ljubavi da sam oko svog srca osjetio neku obuzimajuću toplinu.

Odjednom kao da se trznula iz transa u kojem je bila i bebu pruzila pazljivo njenoj majci. I dalje ne Dok su joj suze klizile niz obraze, nije ispustala taj predivni osmijeh s lica. Bila je sretna, neopisivo sretna. Gledala je tu bebu s tolikom ljubavi da sam oko svog srca osjetio neku obuzimajucu toplinu.

Odjednom kao da se trznula iz transa u kojem je bila i bebu pružila pažljivo njenoj majci. I dalje ne skidajući osmjeh polako se okrenula i počela mi prilaziti.

Elena P.o.V.

Beba je preživila. Toliko sam sretna i obuzeta nekim osjećajem topline koji se brzinom munje širi oko mog srca kroz moje cijelo tijelo. Ne mogu opisati koliko sam se bojala da neću uspijeti spasiti ovog malenog djdječačća koji sada mirno leži u mojim rukama. Ne bih mogla podnjeti bol koju bi njegova majka morala proživjeti.

Na spomen majke ovog malo anđela trznula sam se iz mog transa i dječačića položila na prsa njegove majke koja ga je istog trenutka prihvatila s neopisivom količinom ljubavi. Ovaj maleni anđeo ležao je na njenim prsima dok je ona ostavljala nebojeno mnogo poljubaca na njegovu glavicu.

Okrenuvši se prema izlazu ugledala sam Jordana koji je tamo stajao i gledao u mene. Na njegovom se licu ocrtavao ogroman osmijeh dok su one neodoljive rupice na njegovim obrazima opet okupirale moje misli.

"Uspjela si. " bilo je sve što je rekao prije nego li sam potrčala prema njemu i u trenu se našla u njegovu snažnom zagrljaju.

Osjećala sam se predivno. Neopisivo. Spasila sam život. Darovala sam najljepši mogući dar majci ovog malog anđela. To predivno biće, tog savršenog dječačića.

Jordanove su snažne ruke bile omotane oko mog tijela, nježno milujući moja leđa. "Ne mogu ti opisati koliko sam ponosan na tebe. Spasila si dijete. Spasila si život."

Na njegove sam riječi reagirala čudno. Moje je srce zakucalo brže. Brže nego ikada. Bio je... ponosan... na mene. Nasmiješila sam se odgovarajući mu " Hvala ti." "Ne zahvaljuj meni za svoj uspijeh."

Odjednom su mi kroz mislil prošli svi oni pacijenti koji leže na hodnicima hitne. "Jordane, moramo... Pacijenti nas trebaju." uskliknula sam prije nego što sam se izvukla iz njegova zagrljaja te zajedno s njim izašla iz traume tražeći novog pacijenta kojem treba hitna pomoć.