Četrnaesti korak - Ne popuštaj čak ni pri poljupcu

2.2K 227 165
                                    

UNAPRED VAM HVALA NA 10K NE MOGU DA VERUJEM!





"Jel uopšte jela nešto ovaj vikend?", čula sam Tinin glas negde u prizemlju moje kuće. Izgleda da je dopirao iz kuhinje ili tik sa dovratka gde se nalazi moje famozno ogledalo.

Nisam mogla tačno da odredim, jer je svaki udaljeniji zvuk bio prigušen mojim šmrcanjem ili isfrustriranim duvanjem nosa.

"Slabo. Reč nije progovorila još od utakmice...", mamin glas je bio toliko ispunjen brigom da sam samu sebe htela da izmlatim na mrtvo ime jer sam je bezvezno zabrinula. "Jel Derek u pitanju?"

"Bojim se da je ovaj put nešto malo ozbiljnije.", pomireno je rekla Tina, a zatim sam začula dobovanje po drvenim stepenicama što je značilo još pokušaja izigravanja psihologa u glavnoj ulozi sa dr. Bel.

"Odustani, Tina!", i pre nego što je zakucala ja sam se razdrala. Glas mi je podrhtavao jer sam neprestano sedela u krevetu zavijena u četrdeset slojeva pokrivača i plakala iznova i iznova čitajući one hejt poruke. Čiji se broj povećao danas. Na deset.

"Ni za milion godina, Frej.", viknula je a zatim sam mogla da čujem zvuk treskanja metala o metal.

"Jel mi ti to provaljuješ u sobu?", zaprepašćeno sam se okrenula ka sada već otvorenim vratima.

"Bolje rečeno provalila.", pogledala je svoje nokte i pobednički ih ovlaš obrisala o rukav majice. Kako voli to da radi. "A provalila sam i tebe."

"O čemu pričaš?", zbunjeno sam je upitala, te se ona bacila na moj krevet i počela da me otkriva. Od tolikih slojeva ne znam hoće li uspeti da dođe do mene na vreme pre nego što joj izdahnem na rukama.

"Ejpril, pobogu. Nije smak sveta, to su samo ljubomorne duše!", povikala je očigledno iznervirana što ili ne može da me nađe ili što se ponašam kao petogodišnjakinja.

"I sada već imam deset osoba koje me ne vole!", zacvilela sam i osetila suze u uglovima očiju.

"Uvek, ali uvek će biti onih koji će te mrzeti. Ali, ti ćeš imati podršku ljudi koji te vole. Mi te nikad nećemo napustiti.", osetila sam kako me uvlači u zagrljaj, ali od nadolazećih suza sve sam videla maglovito I jedino što sam mogla da uradim bilo je da usredsredim na to da prestanem sa plakanjem, obrišem suze I ne ponašam se kao malo dete koje nije naučeno da je spoljašnji svet okrutan i neminovna činjenica je da će postojati mnogo mrzovoljnih ljudi.

Ali znam da neću biti sama i da ću uvek imati svoju porodicu i prijatelje, a to sam dosad već trebala odavno da naučim.

"Imam jednu ideju! Hoćeš li da idemo u tržni centar da se malo oraspoložiš?", veselo me je upitala verovatno sijajući od želje da kažem da pa da onda zaglavimo dobrih tri sata u redovima za čekanje ispred kabina kako bi Tina mogla da isproba brdo stvari od gaćica do kaputa I onda se odluči da će ipak pare potrošiti na jelo u restoranu brze hrane. "Da ponesemo džeparac I možda kupimo neku slatku suknjicu ili haljinu?"

"Ili da kupimo tonu sladoleda sa karamelom I čokoladom i onda jedemo oba istovremeno?", moja želja je samo u teoriji moguća... Ali zar to ne bi bilo ostvarenje svih snova?

"Svako ima svoje želje.", Tina je slegnula ramenima I povukla me kako bi me upristojila bar malo za širu javnost prosto da me niko ne bi izbegavao na ulici ili bežao od mene jer vidi deliće keksa u mojoj zamršenoj kosi.

Nakon dvadeset minuta bile smo na pola puta do tržnog centra a Tina mi je uzbuđeno prepričavala koje je sve krpice planirala da kupi jer su sad prolećna sniženja. Mislila sam da će skočiti sa onog plastičnog i jako neudobnog sedišta, probiti plafon i početi da naglas deklamuje ceo spisak kupovine.

Kako se rešiti njegove devojke u 20 koraka?Where stories live. Discover now