Spisateljski trikovi

Priče "ja sam..."

Vidjela sam mnogo prigovora na priče koje izgledaju ovako:

Zdravo! Ja sam Mary. Imam 14 godina. Živim u Londonu. Najboji prijatelji su mi Ian, James i Lucy. Ovo je naša priča.

Iskreno, ni sama nisam ljubitelj toga, ali iz toga se može puno naučiti. Samo pokušajte to malo razraditi. Opisi mogu puno pripomoći u stvaranju radnje, u oživljavanju. Pokušat ću vam to prikazati na svakoj rečenici.

Ja sam Mary.

Na dan moga rođenja cijela obitelj se veselila. Dovikivali su se, nazdravljali, nazivali daleku rodbinu da im jave da se rodila nova pridošlica u obitelji. Smijali su se, već razgovarali tko će me voditi u vrtić, a onda je nastala svađa. Nikako se nisu mogli dogovoriti kako će me nazvati. Svađali su se i svađali. Na kraju su se dogovorili da će ime izvlačiti iz šešira. I tako sam ja dobila svoje ime: Mary.

Imam 14 godina.

Od toga dana prošle su godine u kojima su neprestano zazivali moje ime zovući me na sladoled, prijeteći mi da neću moći izaći vani ako ne pojedem cijeli ručak, ali i kumeći me da im dodam čašu sa stola. To je trajalo sve do moje četrnaeste godine kad su me prestali zvati.

Živim u Londonu.

I tako sam sve više vremena počela provoditi u skitnjama ulicama Londona sa svojim prijateljima.

Najboji prijatelji su mi Ian, James i Lucy.

Ako bih svoje prijatelje najkraće opisala za Iana bih rekla da je lijenčina, Jamesa šaljivčija, a Lucy pametnica. Kako sam se ja uklapala u tu priču? Ni sama ne bih znala reći. Možda sam se uklopila upravo zato što sam tako obična.

Nadam se da razumijete što želim reći. Nije ni jedan način pisanja bolji od drugoga kao što neki žele prikazati.

Po čemu je ovo bolje od ovoga gore što sam sastavila:

London 1845.

Tišina je. Kočije su prolazile lijevo-desno ispred moga stana remeteći je, a meni oduzimljući san. Ustao sam i navukao svoj trogodišnji kaput koji sam nabavio svojom prvom plaćom. Izašao sam na ulicu i počeo hodati uz red uličnih svjetiljaka ogledajući se kao da me netko prati.

Da, ovaj drugi primjer je meni istina draži, ali on je namijenjen potpuno drugom žanru i publici od prvog primjera. Ovo može izgledati jednako loše kao i prvi primjer:

Tiho je. Kočija prolazi ispred stana. Ne mogu spavati. Ustanem i uzmem kaput. Izađem iz stana i hodam ulicom.

Sami odaberite kako ćete pisati, ali zapamtite da opisi ne služe samo za otezanje radnje. Upravo oni su oni koji daju boju nebu, živost pokretu, a poletnost pjesmi koja izlazi iz usta.

Nađite tako kratke rečenice i proširite ih. Dodajte mišiće i kožu na te kosti. Došijte ures na haljinu svoga pisanja. I tekst će vam sam zaplesati.