Destiny /L.T./

48. poglavlje

MOLIM VAS NEMOJTE ME UBITI ZBOG OVOG NASTAVKA :P

Prošlo je mjesec dana od onog pakla što smo ga Louis i ja doživjeli. Mjesec dana Adama nema. Još uvijek ga traže i pretražuju cijeli grad. Nitko mu ne želi dopustiti da se izvuče iz onih zločina što ih je učinio. Puno toga on ima naplatiti. Pored ubojstava i napada, njegovi ljudi su mu još prišili i krijumčarenje droge. Svi do jednog su ga izdali. Žele sebi smanjiti kazne, ali uzalud. Slušali su njegove naredbe i sada će i oni platiti za to. Louis i ja smo sretni. Mogu reći, sretniji nego ikada. Ja sam puno opuštenija sada kada znam da sam napokon slobodna. Napokon mogu mirno šetati ulicom bez osvrtanja. Znam da je Adam još uvijek na slobodi, ali više mi se ne može i ne smije približiti. Cijeli grad ga traži i on više nema šanse. Njegova priča je gotova. Louis, u drugu ruku mene više ne ispušta iz vida. Na poslu nije bio već mjesec dana. Stalno je uz mene i pazi na mene. Oboje smo se oporavili i naše modrice su nestale. Za par dana ću skinuti i gips sa ruke tako da, osim rana na srcu, više mi ništa neće ostati kao podsjetnik na taj dan. Dan koji svakodnevno pokušavam zaboraviti. Louisa već danima pokušavam otjerati na posao. Nije da mi smeta što je stalno sa mnom, ali mislim da je vrijeme da se oboje vratimo svojim poslovima. Već mjesec dana nisam ništa naslikala. Moja prodaja slika na internetu je stala jer uopće nisam dugo bila na internetu. Liam se napokon vratio na posao kod Louisa u radionici. Ne može biti sretniji jer radi ono što voli. On i Sophia su također dobro. Sada žive zajedno. Liam je bio taj koji ju je pitao da žive zajedno, ali ona je bila malo nesigurna. Ipak nakon razgovora sa mnom, pristala je. Sada žive kod nje u stanu. Nedostaje mi Liam ovdje. Ostala sam sama, ali ne toliko sama jer je Louis sa mnom. On ni jednom nije bio u svome stanu otkako je izašao iz bolnice. Bio je samo kada mu treba neka odjeća. Stalno je ovdje. Čini mi se da se preselio kod mene. Ne smeta mi ni malo. Nas dvoje se danima izležavamo po stanu. Jednostavno smo previše lijeni da bilo što radimo. Abby nam se javlja redovito. Nazvala me je još kada sam bila u bolnici jer je vidjela na vijestima da traže Adama. Sve sam joj ispričala što se dogodilo. Bila je stvarno zabrinuta za nas i htjela je doći, ali sam je uvjerila kako nema potrebe. Jučer nam se javila kako bi nam rekla da će dobiti sina kojeg će nazvati David James Cooper, baš kako su se ona i Sam to dogovorili. Odmah sam se sjetila Sama koji mi je rekao da će imati sina. Stvarno je imao pravo. Dobit će prekrasnog sina kojega neće moći držati ili ga poljubiti, ali znam da će biti s njime kuda god on išao.

„dobro jutro, spavalice." Osjetila sam lagane poljupce na svojim leđima pa sam se malo promeškoljila. Svako jutro me je ovako budio i nikada mi neće dosaditi.

„pusti me još malo."

„dovoljno si spavala. Skoro će jedanaest, a znaš da smo se dogovorili s Liamom i Sophiom za ručak." Gunđala sam dok je on nastavljao ostavljati poljupce po mojim leđima. Nasmiješio se i utisnuo jedan poljubac na mome nosu. Jučer smo se dogovorili s njima za ručak jer žele da napokon napustimo ovaj stan. Nismo uopće izlazili van. Zato oni žele da napokon udahnemo svježeg zraka. Mislim da bi i bilo vrijeme. Predugo smo u našem malom mjehuriću.

„u redu. Evo ustajem." Ostala sam ležati. Čula sam ga kako se smije. Strgnuo je prekrivač s mene i sjeo na mene. Nezadovoljno sam zagunđala i pokušala ga skinuti, ali nisam mogla. Bio je pretežak.

„ja ovako mogu cijeli dan, gospođice Jones."

„meni ne smeta. Iako si malo težak." Ustao se s mene i počeo skakati po krevetu. Zakolutala sam očima i okrenula se na leđa kako bih ga mogla vidjeti. Srce mi je počelo brzo udarati kada sam ga vidjela kako se dječački smije.