Svjetleće nebo

6. poglavlje

6

Neobične zvijezde

Stoljeće sedmo

Nitko mi ne vjeruje, no kada sam bila djevojčica vidjela sam dva okrugla leteća predmeta kako uzimaju čovjeka s livade. Zbilo se to tijekom sparnog ljetnog poslijepodneva kada su se moji roditelji i starija braća nalazili na polju. Ne bi mi dozvoljavali samoj ostati kod kuće, pa su me vodili sa sobom. Tijekom čitavih dana promatrala bi ih kako se umaraju obavljajući naporne fizičke radove za tada najmoćnijeg čovjeka u selu. On bi im za uzvrat davao novac s kojim bi si obitelji poput moje mogle priuštiti objede. Nisu se na tim poljima bavili samo moji voljeni, nego i drugi koji su također živjeli na rubu postojanja. Žarko sam htjela pomoći, ali nitko mi ne bi dozvoljavao, kazujući kako sam još premala za takvu djelatnost.

Kada bi mi dojadilo promatranje polja, znala bih poći u šetnje po obližnjim livadama okruženim kukuruzima. Na jednoj od njih upoznala sam čovjeka čije sam ime odavno zaboravila. U ladicama mog sjećanja leži samo jedna riječ koja opisuje njegovu životnu ideologiju – svećenik.

Često bi sjedio pokraj visokog stabla, koje je moralo biti hrastovo jer samo takva rastu u današnje vrijeme na spomenutom području, i čitao knjigu za koju je kazao kako je sveta. Tada sam slabo poznavala religije, tako da mi riječ sveto nije predstavljalo poznatu informaciju.

Čini mi se da sam u početku pokazivala prikrivenu želju za razgovorom. On je očito bio u stanju prosuditi kako se djevojčica želi družiti s njime, samo joj je neugodno, a vjerojatno i biva na oprezu. Moji su me roditelji oduvijek čuvali poput oka u glavi. Majka mi je govorila neka se ne šećem daleko, a veoma se bunila kada sam joj spomenula da sam upoznala nekoga.

Odmah je pošla sa mnom do svećenika koji je, kao i uvijek, sjedio na svom čuvenom mjestu i čitao. Iako je vjerojatno bila ljuta, duša joj se primirila vidjevši dobrotu u tom čovjeku. Djeca možda nisu u stanju prepoznati opasnost, no jednom sam čula kako mogu odmah opaziti tko kakve namjere čuva u svojim rukavima. Mora da mi je moje opažanje dalo do znanja kako je svećenik dobar čovjek zbog čega sam mu i prišla, a to je na koncu prihvatila i moja majka; žena koja je pronašla Boga tek u posljednjoj godini svog života, međutim to je jedna sasvim druga priča.

Svakog dana dok bi moji muku mučili kako bi sutradan imali s čime popuniti organizme, ja sam se redovito družila s tadašnjim najboljim prijateljem. Većinom bi šutjela, dok bi on pripovijedao najprije o sebi, a potom me postepeno upoznavao s Bogom. Tako sam saznala da je pozvan na obiteljsko imanje najbogatijeg čovjeka u selu, kako bi proveo posljednje dane s njegovom majkom koja je bila priljubljena za krevet u iščekivanju susreta sa Svemogućim. Provodio je s njom ranojutarnje i kasno poslijepodnevne trenutke, a dok bi ona u međuvremenu spavala, on bi sjedio vani ispod stabla i čitao, odnosno razgovarao sa mnom. Iz prve ruke mogu potvrditi da je uistinu bio dobra osoba koja me učila ono što me roditelji i braća nisu mogli. Često mi je naglašavao kako je laganje ružno i neka se uvijek držim istine jer će me ona u konačnici spasiti. Religija se polako, ali sigurno uvlačila u korijene mog postojanja, a svećenik je postao čovjek od povjerenja.

Dan nakon što je preminula majka vlasnika imanja, moj mi je prijatelj kazao kako je njegov posao gotov. Poslao je novu dušu na nebo i spremio stvari za nastavak puta. Kada sam ga upitala gdje se nalazi sljedeća destinacija na karti njegova života, kazao je da on ne kroji sam svoj put, nego to čini Bog. On ga šalje od mjesta do mjesta kako bi pomogao onima koji traže njegovu pomoć. Bila sam ožalošćena gubitkom prijatelja, a tada se dogodio najtajanstveniji trenutak u mome čitavom životu.

Dok smo sjedili pokraj stabla, odjednom je tlo pod nama počelo podrhtavati, a vjetar nas udarati. Oboje smo se začudili i iznenadili. Svećenik je ustao i zagrljajem me štitio od vjetra koji je bivao sve snažniji. U strahu sam promatrala neočekivana zbivanja, kada su se iznad nas pojavila dva okrugla svjetleća predmeta. Oba su bila toliko nezamisliva da još ni dan danas ne mogu približno opisati kako su izgledala i što su točno predstavljala. Vidjela sam ih kroz grane ukrašene gustim zelenim lišćem. Kako su one nošene vjetrom plesale na sve strane, tako je moje vidno polje jasno doprlo do tajne svih tajni. Ne znam što sam ukočeno i smrznuto promatrala, ali znam da je u jednom trenutku na nas izbila žarka svjetlost. Toliko snažna da sam morala zažmiriti, a kada sam ponovno podigla kapke, sve je bilo gotovo; vjetar je nestao, tlo se smirilo, a leteći predmeti zauvijek napustili moje poglede. Na livadi pokraj stabla ostala je samo preplašena djevojčica koja je drhtala sve dok pred kraj dana nisu roditelji došli po nju.

Čini mi se da je majka rekla ocu da sam u šoku, za što su optužili svećenika. Bijesni otac pošao je u potragu za njime, no nije ga uspio pronaći; ni on, ni moja braća, kao ni najmoćniji čovjek u selu. Nakon što sam došla k sebi, ispričala sam majci što se dogodilo, ali nije mi povjerovala; ni otac, ni moja braća, kao ni najmoćniji čovjek u selu. Nitko na polju, ni u velikoj kući gospodara posjeda nije toga dana vidio ništa neobično na nebu. U potražnji naziva, dva okrugla predmeta prozvala sam Neobičnim zvijezdama, konstanto misleći kako ću se jednog dana dosjetiti boljeg naziva, međutim taj dan nikada nije došao. Neobične zvijezde, zauvijek su ostale Neobične zvijezde.

Svi su se složili da sam izmislila svjetleće nebo, a da je svećenik pošao svojim putem. Na meni nije bilo nikakvih fizičkih posljedica, zbog čega je moja obitelj ubrzo obustavila potragu za dobrim čovjek kojeg je nebo uzelo.

Od njega mi je ostalo samo sjećanje koje je s vremenom bljedilo do mjere da danas, dok ležim kao nemoćna starica u krevetu na kojem ću svakog trena po posljednji puta izdahnuti, ne pamtim ništa što je toga čovjeka činilo stvarnim. Ne mogu mu se sjetiti izraza lica, pustolovina koje je doživio, kao ni načina na koji je govorio. Bojim se da će s mojim napuštanjem ovog svijeta, nestati i pamćenje da je taj pojedinac ikada postojao, da je i on nekoć udisao zrak kao i ja, hodao istom livadom, te sjedio pokraj istog stabla. Pamtim samo njegove riječi koje me vode k istini. Poslušala sam jedini savjet koji sam upamtila – nikada nisam lagala. Pitam se hoće li me to na kraju putovanja spasiti ili odvesti u propast. Hoće li me vrijeme nakon smrti zaboraviti ili će me Neobične zvijezde odvesti k sebi.