Svjetleće nebo

2. poglavlje

2

Ptice istine

U neko vrijeme tijekom druge polovice 13. stoljeća bijaše jedan čovjek. Na prvi pogled, reklo bi se sasvim običan i prosječan. Ništa ga nije odvajalo od drugih ljudi u kasnim životnim godinama; imao je suprugu i kuću, djeca su ga odavno napustila, posjedovao je štalu sa sedam krava i dva konja, volio je mir i tišinu, u ladicama skrivao ono malo novaca koje mu je davalo osjećaj sigurnosti i nije podnosio svoje susjede.

Nekoć je bio vojnik, no kada su mu refleksi oslabili, a kosti ga počele boljeti upozoravajući da mora prestati nositi oružja, shvatio je kako mu se život polako, ali sigurno približava kraju. Naravno da mu je to smetalo i konstanto ga zabrinjavalo. Ne znajući što da učini sa sobom, jednog je jutra u ranu zoru, još kada su mu životinje spavale, ustao i pošao u šetnju. Hod mu nije imao određenu destinaciju. Može se reći da su mu noge same pošle u nepoznato. Napravivši veliki krug oko livada i pašnjaka koje su okruživale njegovo selo, došao je do zaključka kako nema ničeg boljeg i ljepšeg od početka dana. Zavoljevši šetnje, redovito bi se ustajao prije svih stanovnika, a ponekad čak i samog sunca te gazio poznatom rutinom. Put mu je uvijek bio isti, ali svaki bi korak sa sobom donosio nešto novo. Supruga se nije protivila njegovoj aktivnosti jer je znala koliko mu je nedostajao aktivan život. Nije mu povjerovala da tijekom dva rata u kojima je sudjelovao nije ni mrava zgazio, no zato se uvjerila kako će šetnje donijeti starcu potrebnog zadovoljstva. Rezultati su ubrzo stigli; više nije prigovarao njenoj kuhinji, njenom čišćenju i njenim odlukama. Nakon 48 godina braka napokon su bili ravnopravni članovi obitelji. Nesumnjivo, starcu su šetnje davale snagu, a nerijetko i crtale osmijeh ispod tupog nosa na naboranom licu.

Starac je redovito ponavljao svoj čin čak i kada bi rominjala kiša. Kod kuće bi ostajao samo kada bi voda s neba neumorno padala nemajući namjere skoro stati. S obzirom da su živjeli u selu vječnog proljeća, o snijegu i hladnijim vremenskim uvjetima nitko se nije morao brinuti. Tih dana kada se šetnje odgođene kišom ne bi pisale u njegov dnevni raspored, bio bi tmuran i mrzovoljan. Ubrzo, dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece, a mjeseci u godine. Svaka zora nošena povoljnim vremenom bila bi mu magična; kako njemu, tako i pticama koje bi se redovito sakupljale na dugim drvenim ogradama koje bi dijelile granice njegova sela.

„Nestale su ptice", rekao je starac jednog jutra kada se vratio kući. U glasu mu se mogla osjetiti doza zabrinutosti, a mistični pogled koji je udubio kroz omaleni prozor sa sjeverne strane, davao je do znanja njegovoj supruzi kako muškarac s kojim je provela veći dio života, danas neće biti dobro raspoložen.

Zbog sramežljiva sunca koje se nikako nije moglo probiti između gustih sivih oblaka, starica je osjetila glavobolju čim je stala na noge, a ta je ista bol dodatno ojačala vidjevši suprugovo neraspoloženje. „Kako misliš da su nestale?"

„Samo su nestale", rekao je on i dalje gledajući van. „Jednostavno su nestale kao da nikada nisu ni postojale."

„Ma tamo su negdje." Ona je uzdahnula dok je sjedila za kuhinjskim stolom i pila čašu jučerašnjeg mlijeka. Bilo je još iznimno rano, no morala je ustati zbog životinja u štali. „Ptice ne nestaju. Nitko ne nestaje. Svi se negdje upute, a kada nađu mjesto koje im bolje odgovara od onog odakle su krenuli, tamo i ostanu."

„Ne razumiješ. Svakog dana svih tih godina koliko se šećem, ptice uvijek stoje na ogradi koja razdvaja sela. Lijepo su poslagane jedna do druge, baš kao što smo to bili i mi vojnici tijekom rata." Na tren je zastao dok su mu misli pobjegle u prošlost i dane krvoprolića. „Provjerio sam čitavu ogradu na sjeveru, a potom malo skrenuo s puta kako bih vidio ima li ptica na jugu. Međutim i tamo vlada ista priča - sve je prazno."

„Možda su na stablima", rekla je ona nezainteresirano, popivši malo tekućine.

„Zar misliš da mi to nije palo na pamet?" Okrenuo se prema njoj, otkrivši oči pune briga. Ni očaj nije daleko izbivao od površine njegovih emocija. „Stajao sam i stajao, pa hodao i hodao, ali nigdje nema nijedne jedine ptice. Nebo je prazno."

Iako je starica još djelomično bila u snu, naoštrila je uši kako bi čula pjev iz vana, no uistinu njihovim okruženjem toga jutra gospodarila je tišina. Kuhinjski prozor bio je malo odškrinut i da su ptice pjevale, njihovo se glasanje moralo čuti unutar drvene kuće.

„To mora imati veze s onim svjetlom na nebu", rekao je on, hodajući po prostoriji.

„Kakvim svjetlom?"

„U neki sat tijekom noći nedaleko od naše kuće, nebo se rasvijetlilo kao da je dan na pomolu. Bio sam okrenut prema prozoru i svjetlost me probudila. Ustao sam i prišao bliže kako bih vidio što se događa. Nisam siguran... Možda je bilo i nekog zvuka." Zastao je kako bi se prisjetio. „Kao da se tlo negdje treslo." Ponovno je zastao na tren. „A tijekom šetnje sam vidio da je visoka livadna trava na nekim mjestima polegnuta kao da je kiša padala. Izuzevši jutarnju vlagu, tlo je suho. Padalina sigurno nije bilo. Više izgleda kao da je snažni vjetar polegao travu u stranu."

„Što želiš time reći?"

„Da je ta svjetlost morala uzeti sve ptice u našem kraju."

„Zašto me nisi probudio da i ja vidim?"

„Svjetlost je brzo nestala, a da sam te probudio, samo bi gunđala što te nisam ostavio spavati na miru."

„Raspitat ću se kod susjeda je li netko vidio nešto."

„Ma", starac je nervozno zamahnuo rukom. „Koga ćeš pitati? Ludog Pepu? Ili možda bolesnu Fanu? Znaš da neće ni razgovarati s nama. Svi su oni čudni, a čovjek im ne može vjerovati na riječ."

Ona je odložila čašu i ustala. Polako mu je prišla, nakon čega je položila ruke na njegove prohladne obraze. „Želiš znati što ja mislim?" Nije sačekala ni njegovo kimanje glavom. „Mislim da ti je potreban odmor. Ne ovdje. Mogli bismo pozvati djecu da pripaze na životinje, a nas dvoje negdje otići na nekoliko dana. Možda će te tamo ratne traume ostaviti na miru."

„Hoćeš reći da nije bilo svjetla s neba?"

„Kažem da rat ostavlja trajne posljedice na svakoga, pa tako i na tebe. Moraš se smiriti. Više ne vlada vatreno stanje. Zemlja nam je u miru, a ti više nisi vojnik. Sada si na sigurnom." Zagrlila ga je vidjevši i osjetivši da mu nekoliko suza klize niz lice. „Sve je u redu. I ti i ptice ste dobro."

„Moram ti nešto priznati." Bio je svjestan da plaće na supruginom ramenu. „Ubijao sam u ratu. Znam da sam ti rekao kako nisam ni mrava zgazio, ali nije bilo tako. Oprosti. Nisam ti htio lagati, no nisam mogao reći istinu." Snažnije je zaplakalo dok mu je tijelo drhtalo. „Oprosti."

„Sve je u redu... I ja sam tebi ponekad lagala. To je sasvim normalo. Svi mi lažemo."

Dok je plakao poput malog djeteta, znajući da je uspio i suprugu rasplakati, starac je pomislio kako ptice nikada ne lažu.