Pepeljuga

III

U užurbanom gradu, postojale su dvije osobe kojima se nije nigdje žurilo. Penelope je nestrpljivo čekala nekoga ispred trgovačkog centra, a Paul je nedaleko od tog istog trgovačkog centra čekao autobus na stanici.

Nisu imali pojma da ih djeli svega sto metara.

O tome ćemo kasnije.

Jer iz mase se izdvojila crvena kosa i nasmješeno lice koje je trčalo k Penelopi. To je bila Anne.

„Pa gdje si mi ti, nismo se čule skoro dva dana! Što se ne javljaš?" hitro je upitala povlačeći Penelopu za ruku. Uskoro su šetale šetalištem, prolazeći pored silnih kafića u centru grada i plijeneći poglede. Anne je to smatrala ugodnim, a Penelope uznemirujućim.

Vjerojatno jer su bile veoma različite. Nebo i zemlja su preslični za tu usporedu. Zapravo su oduvijek takve, samo se s godinama ta razlika sve više isprečava između njih. Anne je oduvijek bila arogantna, površna osoba koja bi život dala za pažnju, ali je umijela da voli. S druge strane, Penelope je bila ona nasmijana, pozitivna djevojka koja se nije previše isticala iz mase. Nije željela biti neprimjetna, ali nije ni željela biti tema tračeva i ogovaranja po gradu. Iako karakterom potpuno različite, dvije sestrične su toliko izgledom ličile da su ih često zamjenjivali za sestre.

„Ma nemam mobitela, duga priča."

„Kako to?" odgovorila joj je, naizgled začuđeno. Gluma joj je bila jedna od vrhunskih talenata. Prvo je željela čuti priču iz Penelopinih usta prije nego prizna da zna nešto, ili odgovori onom dečku na poruku.

„Spetljala sam se s jednim momkom kojem ne znam ni ime. Uz to, uspjela sam izgubiti mobitel i omiljenu štiklu. A sve zbog nekoliko pića više. Neki dan sam bila u klubu, a u kutu je sjedio taj dečko..."

Priča je dalje tekla sama od sebe, i dok je Penelope prosipala dušu pod Annine noge, ona je samo djelomično slušala „jadanje" njene najbolje prijateljice.

Uspoređivala je priču onog dečka Paula, i Penelopinu kako bi zaključila da se zapravo podudaraju. Što bi značilo da je sve to istina i da se taj dečko stvarno raspituje za Penelopu. A po njezinoj priči, taj dečko se nije uopće činio kao neki luđak.

To je u njoj potaknulo jedan maleni, ružni osjećaj koji je za trenutak pomračio sve ostale. Bila je ljubomorna.

To do sada prema Penelopi vjerojatno nikada nije osjetila, ali sada nije mogla gledati jasno na stvari od toga. Uvijek je Penelope bila ta djevojka „sa strane", a Anne ona koju su svi prvi primjećivali i za kojom su dečki trčali.

A sada je Penelope bila ta koja je upoznala dečka na tako netipičan način i taj se dečko zainteresirao za nju.

Željela je ona to. Željela je ona što se sada Penelopi pružalo na dlanu. Istina je dakako, da je ona mogla imati dečka kojeg želi, svi su je oni željeli za sebe. Ali sve su to bile avanture za nekoliko noći. Njoj je to odgovaralo, naravno, ali je željela nekoga tko će se za nju zainteresirati zbog njezinog karaktera, a ne izgleda.

Zbog toga je prešutjela Penelopi da se Paul raspitivao za nju. Uostalom, prešućivanje istine za nju nije bilo laganje-

„I sada nemam pojma tko je bio taj dečko, a što je još gore, nemam svoj mobitel! Tko zna do koje kante za smeće ili nekog psihopata je do sada došao." otpuhivala je Penelope, nervozno mašući rukama po zraku.

„Ma ne brini dušice, nije sve tako crno. Ti si tom dečku vjerojatno bila samo avantura za jednu noć, ništa važno. Nemaš brige, samo se bezveze nerviraš." odvratila joj je Anne, i iako Penelope to nije primjetila, netko drugi zasigurno bi. A što to? Žalac otrova u Anninom glasu.

„Ma možda si i u pravu. Nije kao da ću ga ikada više vidjeti."

Iako je to zapravo bilo vjerojatno, njoj je pomalo teško padalo. Željela je, iako iz nepoznatog razloga, saznati tko je taj dečko.

I dok je pored njih prolazila užurbana cesta puna vozila, u jednom od gradskih autobusa je sjedio Paul.

Promatrao je prenapučene kafiće, ogromno drveće, visoke nebodere i butike. Razmišljao. O njoj, tajanstvenoj djevojci od prije neku noć.

Nije znao što da misli. Samo je znao da ga je nešto u njoj privuklo odmah na prvi pogled. Želio je saznati više o njoj. Reći joj da je nije namjeravao povrijediti, da nije ni na trenutak pomislio da je ona djevojka za jednu noć.

Međutim, pogled mu u tom trenu privuče jedna djevojka na ulici. Nosila je nekoliko vrećica iz elitnih butika u ruci i razgovarala sa prijateljicom kojoj nije vidio lice. Smeđa kosa joj se neuredno spuštala niz ramena, dok se niz njezinu figuru dobro mu poznatu figuru slijevala lepršava, zelena haljina upotpunjena kožnom jaknom.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se uvjeri, ali to je bila ona. Djevojka čija se cipela i mobitel nalaze u njegovu stanu.

Dodirnuo je staklo puno otisaka prstiju, kao da će tom gestom moći dodirnuti nju. Ali nije.

Prije nego je i trepnuo, autobus je prošao, a on se uzalud okretao i ponovno je pokušavao pronaći u toj gomili.

Tako blizu, a tako daleko.

***