Probudila sam se usred noći sva znojna kao da su me vodom polili. Savršeno! Sad sam još dobila noćne more. 02:30 je. Lagano sam se na prstima odšuljala do kupaonice. Odraz mog lica bio je zaprepaščujuć.
Bila sam blijeda i imala velike podočnjake. Usne kao da nisu imale boju. Oči mi više nisu bile tamnosmeđe nego tamnosive. Presvukla sam se i zaputila prema kuhinji.
Palim malo svijetlo poviše štednjaka i na ex ispijam čašu vode.
Naslonila sam se na pult.
Jeli Nicky preživjela? Jeli sve uredu s njom?
Toliko pitanja trenutno proganja moj mali mozak.
Skoro su tri sata. Idem prema sobi, nazvat ću Maru ona će sigurno znati što se dogodilo s Nicky.
Ulazim u sobu u potpuni mrak i okrećem se prema radnom stolu. Očima pratim figuru koja se kreće prema meni, moj mali sat na noćnom stoliću pokazuje točno tri sata.
Po veličini mogu zaključiti da je muško.
Došao je skroz do mene i pomazio me po vratu. Vrat me zapeckam i krenem vrisnuti,ali on odjednom nestane i svijetlo se upali.
Vrištim iz sve snage, plačem...
Mama je uletjela u moju sobu sva zabrinuta.
-Nikky dušo jeli sve uredu?! Što se dogodilo?! Nikky reci mi!!-
Jecam na njenom ramenu ništa ne govoreći.
-Nazvat ću doktora tu me čekaj-
-Ne! Ostani samnom! Mama!-
Ignorirala me je i otrčala u kuhinju po telefon. Za sekundu je bila nazad u sobi.
Osjetila sam vrtoglavicu i ponovno pred očima mi se sve zacrnilo.
Probudila sam se i zatekla isti prizor kao prvi put nakon što sam se onesvijestila, mama na krevetu sjedi pokraj mene, a doktor na dnu kreveta zapisuje nešto.
No ovaj put je nešto bilo drugačije. Nisam bila doma u svojoj sobu nego u bolnici.
-Mama?-
-O dušo probudila si se! Kako si, kako se osjećaš?-
-Okej sam-
-Ne boli te glava?-
-Ne-
Doktor je prekinuo naš kratki razgovor.
-Pa dobro ako se dobro osjećaš nema potrebe da vas više zadržavamo, samo ćemo još obaviti neke pretrage, ne brinite se neće dugo trajati, zatim možete na razgovor-
-Kakav razgovor?-
Bila sam zbunjena. Zar je mama sve dogovorila bez mene?
-S gospođom Carry Elizabeth, psihologom-
Prevrnula sam očima i uzdahnula.
Pola sata kasnije nalazila sam se ispred bijelih vrata s zlatnim natpisom na vrhu CARRY ELIZABETH.
Malo sam oklijevala prije nego sam pokucala na vrata. Iznutra se začuo glatki, mladi glas. Ušla sam u prostoriju i ostala sva iznenađena.
Crni sako, bijela košulja i uska crna suknja činili su je sam dvije tri godine starijom. Neki bi čak i pomislili da i je nekoliko godina starija, no duga, ravna, crna kosa s plavim pramenovima odmah bi promjenila to mišljenje.
Kada bi obukla obične traperice i majicu i stavila malo šminke izgledala bi kao osamnaestogodišnjakinja.
-O zdravo! Ti si sigurno Nikky James-
-Da ja sam-
-Drago mi je. Ja sam Carry Elizabeth psihologica-
Ustala je i preko stola mi pružila ruku i rukovala se samnom.
Njen ured ili ordinacija, kako god, bio je u smeđoj boji. Na prozoru su bile dvije biljke, a na stolu mape i čašica sa olovkom i penkalama. Zid je bio 'gol'.
Sjela sam na stolicu s druge strane stola dok je ona nešto zapisivala u svoju mapu. Bila mi je suviše čudna ta cura. Imala sam osjećaj da su godine koje ona govori da ima nisu prave.
-Gospođice Elizabeth?-
-Carry, samo Carry-
-Smijem vas pitati nešto?-
-Naravno samo daj-
-Koliko imate godina?-
U tom trenutku je prestala pisati.
-25- lagano mi se nasmiješila -zašto?-
-Pa, izgledate mi puno mlađe-
Samo mi se još jednom nasmiješila i započele smo razgovor.
Razgovor je bio malo klimav. Iako sam osjećala veliku sigurnost u njenoj blizini i, neznam ni ja kako, imala povjerenja u nju nisam joj sve ispričala.
Htjela sam provesti malo više vremena s njom jer sam osjećala da nešto u vezi nje ne štima.
Na parkiralištu sam se našla s mamom i krenula smo kući.
