Part 23-KRAJ

1.1K 37 14
                                    

Lucija's POV

Vraćam se Zagrebe tebi...

Nakon nešto manje od 10 godina, službeno mjesto prebivališta je opet Zagreb. Lijepo je bilo i u Španjolskoj, pa čak i u kišnoj Engleskoj, ali Zagreb je ipak poseban. To su sve bila prebivališta, ovo je dom.

Dom u kojem bi trebali ostati zauvijek. Dom u kojem Franko kreće u prvi razred za koji dan, dom u kojem će Mia odrastati onako kako sam ja, na kraju krajeva, dom u kojem ja želim ostariti.

A povratak se naravno proslavlja na Maksimiru. Kako drugačije? Čitava postava je tu, dresovi su tu, moj braco koji više nije mali dječak, nego odrasli čovjek, jednako veliki navijač, je tu. Cure su tu. Njihova djeca su tu. Proširili smo se... Koliko nas ima, zauzeli smo čitav red. Svi smo na tribinama.

Zapravo, ne baš svi. Glavna zvijezda je ipak na terenu. Iako ga nisam znala dok je igrao u Dinamu, uhvati me neka emocija kad vidim broj 32 kako izlazi iz tunela. Svih ovih godina, praktički od trenutka kada je rekao da će se vratit, navijači su ga zazivali. Zazivaju ga i sada, pa kad izađe nastane buka na tribinama, koje su hvala Bogu ovih godina postale punije te se okupilo svijeta, iako je utakmica protiv Šibenika.

Vidi se na njemu koliko uživa što je tu, a i plava boja mu stoji. Ovo je ipak i njegov grad, njegovi ljudi, koji su prepoznali sav trud još davno. Sav ovaj aplauz, navijanje, sada je samo nagrada, iskazana zahvalnost, za sve ono što je učinio za hrvatski nogomet, na kraju krajeva i za Dinamo.

Prvi njegov dodir loptom pokrene na tribinama skandiranje i kad začujem to "Jole" bude mi toplo oko srca. Zaslužio je, stvarno je.

Franko koji sjedi do mene ne prestaje navijati. Iako mu je tek 6, tekst svake pjesme se zna napamet. Zapravo je polazak u školu pao u zaborav. Iako je plan bio, čim preselimo, odraditi šoping, kako bi mladi gospodin bio potpuno opremljen te kako to ne bi činili u zadnji čas, on o tome nije htio ni riječ čuti.

Čim je Jole otišao na potpis ugovora, vratio se po njega kako bi išli upisati se u Dinamovu akademiju. Koliko sam ja samo slušala o tome ovih mjeseci. Ne zna se tko je gori, Franko koji samo o tome priča ili Joško, ponosni tata, koji je jedva dočekao sve to. Na pitanja "Jesi spreman za školu?" odgovor bi uglavnom bio "Jesam, imam i kopačke i dres.". Toliko o tome. Nogometna škola mu je ipak bila veći doživljaj.

Ne kažem da mi nije drago, jeste. Drago mi je što je aktivan, razigran, što ga ne trebam tjerati da se skine s mobitela, ali me i strah. Strah me da će u jednom trenu osjetiti pritisak, da će činjenica tko mu je otac i kakav je nogometaš, biti možda previše za njega kao malog dječaka, a realno, javnost ne gleda koliko mu je godina.

Da mi je netko rekao, da ću tada, u tim svatovima, na koje zbog kašnjena skoro i nisam otišla, upoznati nekoga koga ću pratiti cijeli život, eh... Od jednog plesa, da će se razviti sve ovo, ne bih pomislila nikada.

Bilo je neočekivano, iznenada, od upoznavanja, prve kave, veze, svega, ali je vrijedilo, i dalje vrijedi. Tad sam naučila da i ne trebam biti skeptik, da je spontanost najljepša, da nepoznato nije strašno. Naučila sam da poslije jedne tmurne epizode dolazi ona svijetla, sunčana, sjajna. A na kraju krajeva, naučila sam da mi je najveći tadašnji strah bio nepotreban. Pokazalo se da će ljubav izbrisati i kilometre, ako je dovoljno jaka.

The end

_________________________________________

I gotovoooo
Ne znam iskreno je li mi drago ili žao, ali znam da sad pauziram par dana iako je nova priča u pripremi. Tako da je uskoro možete očekivati.
Nadam se da vam se ova svidjela, bila je početnički okušaj, valjda uspješan.

Iznenada onWhere stories live. Discover now