Iznenada on

Part 9

"Znači ručam sa svojima i slobodan sam cijelo popodne. Pokupim te oko 3?"

"Perfektno. Gdje idemo?"

"Svugdje po malo."

"Znači laganica. Top."

"Veselim se što ću vas napokon vidjeti gospođice."

"I ja se veselim vama gospodine, a sad se malo posveti svojima. Poslije ćemo imati vremena za priču."

"Kako vi kažete."

Jao, ne vjerujem koliko su ova 2 mjeseca brzo prošla. Prebrzo. Tek ne vjerujem da ću ga napokon vidjeti. Iako smo se vidjeli uživo samo jednom, ako ne računamo ono kad smo se upoznali, imam osjećaj kao da su mi izlasci s njim toliko prirodni, kao da se znamo godinama. Mislim, u ovih 2 mjeseca smo se toliko ispričali preko poziva i poruka da smo se praktički i upoznali. Nije bilo dana da se nismo čuli, pa barem razmijenili po poruku.

Joooj, zašto mene sad trema drma? Luce smiri se. Imam osjećaj da ću mu se onesvijestit čim ga vidim. Glupačo smiri se i idi se spremit. Ostalo ti je satak. Jao.

Odem prvo ručat i ja te me hrana malo smiri, zatim se bacim na spremanje.

...

Stojim ispred kuće i ne znam što da radim od sebe. Nervozna sam, malo je reći. Listam instagram, ulazim pa izlazim iz njega i tako u krug. Provjerim poruke, ništa novo. Opet uđem na ig, pa izađem za sekund. Ušla bih vjerojatno još jednom da se ispred mene ne zaustavi auto.

"Upadaj."

Ni ne registriram kako šta, već se nađem kraj suvozačkih vrata i sjednem unutra.

Mislim da u životu nisam doživjela ljepši zagrljaj, koji je potrajao dovoljno da se zabrinem je li moji špijaju iz kuće.

"Pa heejjj" kaže kad se odvojimo.

"Hejj, vidim dobro si raspoložen."

"S razlogom"

"A jel?" pravim se munjena iako znam što želi reći i trudim se da ne pocrvenim.

"Mhm." Ne skida osmijeha. Taj kez će me doći glave.

"Pa gdje ćemo?" Upita vraćajući se na cestu.

"S obzirom da sam zadnji put ja birala, mislim da je danas tvoj red."

"Hmm. Smislit ću nešto. Ionako je dug dan. Ja te ne planiram prije ponoći kući vraćat, čisto da znaš."

E moj Jole, ne moraš ni poslije ponoći. Nisam ja normalna. Smiri hormone tuko.

Nakon nekoliko minuta parkira auto s ciljem da prvo odemo popiti kavu jer kako kaže, avion ga izmorio pa mu se spava.

"Sačekaj sekund nemoj još izlaziti." Kaže okrećući se prema zadnjem sjedali te se vrati u normalan položaj s kutijom u rukama.

"Izvoli."

"Ma daj, čemu ovo?"

"Otvori sve će ti biti jasno."

Otvorim i vidim kovertu koja leži jednim dijelom na plavoj, drugim na kockastoj tkanini. Dresovi.

"Prije nego išta kažeš...Dinamov je za Luku, tako smo se nas dva dogovorili, a reprezentativni je za tebe. Kaže braco da nemaš nijedan iz repke."

"Ma kad ste se vi to dogovorili i kako?"

"Kad ti je uzeo mobitel." kaže kroz smijeh "Uvjet je bio da ti ga vrati i onda dobije dres. Kaže  već ima Modrićev jer mu je najdraži igrač, pa je htio plavi."

"Jao, nisi trebao stvarno. Pusti njega i njegove gluposti."

"Trebao sam da, a ako otvoriš kovertu bit će ti jasno i zašto."

Uzmem kovertu u ruke te je lagano odlijepim kako nešto ne bih pocijepala. Izvučem dva, malo deblja komada papira. Karte.

"U četvrtak igramo tu na Maksimiru, pa sam mislio...zapravo želio da dođeš. Povedi brata, mogu ga napokon upoznat poslije tekme."

"Ja...mislim rado ću doći, ali...ovo je previše stvarno."

"Ništa ti ne brini, samo dođite. A sad napokon idemo popiti kavu inače ću ja biti taj koji će zaspati ovaj put." I izađe gospodin iz auta.

Vratim sve u kutiju i ostavim je natrag na sjedalo te i ja izađem pa se uputimo prema obližnjem kafiću.

...

"Kad onda putujete za Austriju?" upitam dok šetamo.

Već je kasno, baš kasno. Dovoljno kasno da na ulicama nema toliko ljudi, a mi se vučemo po Gornjem gradu.

"Kad odigramo ovu imamo dan slobodno, onda idući idemo u Beč."

"Iskreno, divim vam se kako uspijete sve to. Mislim da bih se ja ugasila odmah."

"A navikneš se nekako. Iako ima stvarno dana kada bi najrađe pobjegao negdje od svega."

"Vjerujem."

"Ali ovako kad znaš da imaš podršku svih lako je. Pogotovo kad imaš podršku bitnih ljudi." kaže okrećući se prema meni, tako da stojimo jedno prema drugom okrenuti.

"Isto kao što će meni u četvrtak biti lako igrati jer ću imati posebnu podršku na tribinama." kaže gledajući me pravo u oči. "Imat ću je li tako?" upita.

U očima mu se vidi neka doza nesigurnosti, zbunjenosti, pomiješanih emocija. Isto kao što se u mojim vidi vjerojatno trema jer mi je toliko blizu. Hvala Bogu mrak je, inače bi moje crvenilo bilo jedino što bi se vidjelo.

"Imati ćeš." kažem kratko, na što mu se oči zacakle. Vidi se koliki mu je kamen pao sa srca.

Ruke, koje je ne znam ni ja kad spojio sa mojima, sada lagano premjesti na moje lice, a oči mu doslovno sjaje u mraku.

Osjetim kako mi se još više približava i zablokirana sam. Mislim da sam pod tolikim šokom, da ne funkcioniram.

U jednom trunutku osjetim i njegove usne na svojima i tek se nakon par sekundi osvijestim i uzvratim mu.

Ne znam kako to opisati, ali taj poljubac je zračio iskrenošću. Kao da je sve iz srca prenio kroz njega.

Lagano se odmaknemo, oboje kratki dahom. Ja od zbunjenosti ne znam što da radim pa krenem lutati pogledom oko sebe i zastanem u jednom trenutku.

Je li moguće da se od svih mjesta u Zagrebu prvi poljubac dogodio ovdje. Ne znam ni kad smo došli do tu, ali za ovaj trenutak smo se baš tu zaustavili.

Ispred Kamenitih vrata...