Part 1

2.2K 39 10
                                    

Kasniiim. Naravno da uvijek kasnim kad mi je to najmanje potrebno. Inače stvarno ne prakticiram kašnjenje, ali ovaj put nije do mene. Na cesti je bila nesreća i zbog toga sve ide jako sporo.

Zazvoni mi mobitel i već znam da ću dobiti jezikovu juhu, ali javim se iz pristojnosti.

"Znam da kasnim ne moraš me napadati." Izgovorim čim sam prihvatila poziv.

"Pa onda se požuri...Mladenci samo što nisu stigli. Propustila si vjenčanje nećeš valjda i ovo?" Čujem glas svoje drage prijateljice i očekivane prodike.

"Pa nisam ja kriva što nisam mogla izostati cijeli dan, a i sad nisam ja kriva. Bila je prometna. Nadam se da sam tu za 10 minuta. Zauzmi nam ti mjesto. Ja čim čestitam mladencima dođem." odgovorim joj s nadom da sam je se da tako kažemo riješila.

"Držim te za riječ. Poslat ću ti gdje ću sjesti. Čini mi se da nemaju nikakav popis gostiju i raspored. Gdje ugledam slobodno sjednem."

"Važi, vidimo se." Prekinem kada taman dođe moj red da zaobiđem mjesto nesreće. Sada bi sve trebalo ići brže.

Žurim na tu proslavu. Nisam uspjela otići u crkvu jer sam morala dovršavati neki projekt na faksu. Nije da to nisu mogli uradit bez mene. Ali eto, poslušnost mi nekada zna biti i mana. Udaje mi se prijateljica iz osnovne. Nismo nešto pretjerano bliske, ali je zvala nas par cura. Mišljenja sam da se pozivnice ne odbijaju, tako da smo se ja i Tea odlučile odazvati. Veselim se provodu. Treba mi.

Oko sale je već gužva. Jedva nađem parking. Mladenci stoje na ulazu te kada dođe moj red približim im se i čestitam.

Produžim dalje u salu tražeći pogledom Teu. Ugledam je za stolom malo dalje od mene. Prija mi se bome lijepo sredila. Približim se stolu koji je skoro prazan. Osim Tee tu je samo jos neki par, a pored njih neki dečko, vjerojatno im prijatelj.

"Napokon! Mislila sam da ćeš propustiti sve." Usklikne Tea čim me primjeti.

Ja izvučem stolicu pokraj nje te sjednem. "Ništa me ne pitaj, poludila sam. Usput top si mi."

"Jao, hvala ti. I ti si mi vrh, možda se to kašnjenje isplatilo." doda nakon što se izgrlimo.

"Zašto je ovako prazno? Zar nisu trebali biti veliki svatovi? Očekivala bih tako nešto od Marije." Upitam zbunjeno jer je pored našeg bilo još mnogo polupraznih stolova.

"Ne sekiraj se. Sad će se to napunit. Crkva je bila krcata. Vjerojatno nisu još svi stigli."

"Ne znam samo što nisu napravili raspored gostiju. Mogli su to malo razdijeliti. Tko još ne pravi rasporede?" Da smo imali raspored mogli smo se lakše snaći, a i vjerojatno bismo sjedili s nekim koga poznajemo. Bilo bi ugodnije.

"Ne znam, malo čudno. Al ionako mislim da nitko iz osnovne više ni neće doći. Na vjenčanju sam bila sam ja i ona Ana iz drugog odjela ako se sjećaš, al ona mi je rekla da ne može u salu jer je beba čeka kući." Doda na kraju to za dijete iščekujući moju reakciju.

"O bože dragi. Odkud joj beba prije? Zašto se osjećam retardirano jer evo već mi je 20 nemam dijete nisam udata? Gdje žure svi?" stavrno sam više šokirana. Čemu žurba? Skoče u brak nakon godinu dana veze i naravno da za par godina taj brak propadne. Čast izuzetcima.

"Znala sam da ćeš tako reagirat. A morat ću ti reći, čini mi se da je i Marija trudna..."

Pogledam je u čudu, pa stanem razmišljat jesam li primijetila stomačić. Iako vjerojatno nisam jer sam bila u tolikoj žurbi.

Moje razmišljanje prekine povlačenje stolice do mene i glas koji pita je li ista slobodna. Nisam ni primjetila da se tijekom našeg razgovora stol popunio, tako da je jedino ostala slobodna ta stolica do mene.

"Je, slobodno se smjestite." Odgovorim kratko dečku, na što mi se on zahvali i sjedne.

Uskoro uđu mladenci te ja počnem gledati mladu i kao detektiv tražiti stomak. Nazire se nešto sitno.

"Čini mi se da vidim stomačić. To bi možda i objasnilo ovako slabu organizaciju. Morali su sve na brzinu riješiti." Kažem tiho Tei, kako ostatak ljudi ne bi čuo kolike smo tračare.

Bacim pogled preko stola. Uglavnom su muški, mlađi. Ima par cura. Ne znam nikoga, tako da vam mogu reći da jeste malo neugodno. Iako dečko što je sjeo pored mene mi liči na nekog i djeluje malo poznato, ali mu se imena sjetiti ne mogu.

Dođe vrijeme i za prvi ples te mladenci otplešu svoju koreografiju, koja je mogu reći bila impresivna. Nisam znala da Marija tako dobro pleše. Nakon njihovog, bend pozove sve da im se pridruže uz laganu muziku. Ono klasično kad parovi plešu s mladencima. Okrenem glavu prema stolu te pođem dohvatiti čašu sa pićem no zbuni me ruka s moje desne strane okrenuta dlanom prema gore.

Pogledam u ruku te pogled podignem i na vlasnika na što čujem kratko "Jesi za ples?" i blago rečeno ostanem u čudu.

Nije da ne znam plesat, znam, ali nisam sigurna jel želim, pogotovo s nekim nepoznatim. A ova moja tuka me već gura s druge strane da pristanem.

"Ovaaj, može hajde." Odgovorim ne znam ni ja kako. Dužna mi je za ovo. Znam da puca od sreće jer će me zafrkavat za ovog lika zauvijek. Nikad nećemo odrast što se toga tiče.

Spustim svoj dlan na njegov, te ustanemo oboje i pustim njega da vodi do podija.

Iskoristila sam priliku dok smo ustajali da ga malo bolje promotrim i sad sam sigurna da ga odnekud znam. Negdje sam ga vidjela. Ali Zagreb je velik, tako da je upitno gdje.

Nađe nam mjesto na podiju te se okrene prema meni. Spojimo ruke i počnemo se lagano njihati u ritmu. Neugodna mi je ova blizina. Iako dečko je prelijep. Mislim da je mojih godina. Čak možda i stariji.

Pjesma se lagano približi kraju te se naš tempo lagano uspori. Kada pjesma završi pođem se lagano odvojiti kako bi krenuli prema stolu, no zaustavi me uz rečenicu "Inače ja sam Joško."

Auf, jebote. Sad mi se sve razbistrilo.

Iznenada onWhere stories live. Discover now