Poglavlje 5

1.4K 111 45
                                    

"Dobro jutro." Rekla je Nikoleta.

"Jutro, dušo. Jesi li se naspavala?" Upitala je Ruža i ostavila je krpu na pult.

"I previše. Volim da spavam. Samo nemam baš vremena za isto." Rekla je i nasmiješila se.

"Spremila sam ti doručak."

"Ja retko kad doručkujem. Nemam vremena..." Počela je Nikoleta i sela je na visoku stolicu.

"Kao Nebojšu i Nikšu da slušam. Oni ne doručkuju." Gunđala je Ruža, dok je postavljala sto. "Ima da jedeš. Nećeš mi izaći odavde dok ne doručkuješ." Upozorila ju je Ruža i Nikoleta je slegnula ramenima.

"Dobro." Rekla je, nemoćna da pobedi u raspravi sa tom ženom.

"Napravila sam pitu od sira. Još uvek je topla." Rekla je Ruža i Nikoleta se začudila.

"Pa kad ste Vi ustali?"

"Kao prvo, ne persiraj mi. Kad ti meni ne dozvoljavaš da ja tebi persiram, nećeš ni ti meni. I tačka." Usprotivila se Ruža i stavila je tanjir ispred Nikolete. "A ustala sam u 7."

"U 7?  A koliko je sad?"

"Prošlo je 10..."

"Jao. Obećala sam baki..."

"Gavrilo će da te odveze u dom. Ti jedi i polako."

"Uf, uspavala sam se."
Nikoleta je otpuhnula i uzela je parče pite.

"Da li mogu nešto da ti kažem? Ali da se ne nađeš uvređena."

"Naravno, Ružo."

Ruža je sjela na drugu stolicu.

"Ja znam da ti ne poznaješ Nebojšu i da ti je sve ovo strano. Ali mislim da treba da sebi dadneš šansu da imaš porodicu. I znam da si imala porodicu, znam da ti je baka porodica. Ali..." Ponovo je otpuhnula. "Mislim da treba da dadneš Nebojši šansu da ti bude otac. Da dopustiš da ti bude podrška."

"Ja ne vjerujem ljudima. To me je život naučio." Odgovorila je Nikoleta.

"Ali njemu treba da vjeruješ. Za tebe i Nikšu bi on sve uradio. Ja sam oduvek ovdje. Kad je saznao da ima i ćerku, niko srećniji od njega nije bio."

"Ja..."

"Nek ovo bude prvi korak. Što si ovdje. Dozvoli da ti pomogne. Važi?"

"Potrudiću se." Rekla je Nikoleta i onda je vrisnula kad su je ruke podignule sa stolice. "Ubio me Bog ako si ti normalan!" Vrisnula je, dok je mlatarala nogama u zraku.

"Zašto to govoriš kad znaš da nisam? Pa, sestrice, jesam li ti nedostajao?"

"Definitivno nisi." Odgovorila je Nikoleta. "Mene je Bog baš kaznio kad mi je tebe dao za brata." Rekla je i Nikša se nasmijao i spustio ju je nazad na stolicu i onda ju je zagrlio sa leđa. Ruža se nasmijala i odmahnula je glavom.

"Idem da pomognem Milanu. Vas dvoje da ste doručkovali." Rekla je i izašla je iz kuhinje.

"Slomila si mi srce." Rekao je Nikša.

"Ono tvoje odbacujuće?" Upitala je Nikoleta i nasmiješila se.

"Upravo to. Sad je još više odbacujuće." Rekao je Nikša.

"Kad ćeš prestati da me gnjaviš?"

"Nikad. Jer, pod a: sestra si mi. Pod b: stariji brat po pravilu mora da nervira i gnjavi mlađu sestru. Pod c: pošto nisam mogao da te maltretiram i gnjavim u detinjstvu, moram sad." Odgovorio je.

"Nikša, imaš skoro 40 godina. Kad ćeš se uozbiljiti?"

"Hmmm.... čekaj da razmislim." Rekao je i naslonio je bradu na njeno rame. "Razmislio sam. Nikad." Rekao je i nasmijao se.

Sudar svetova (ZAVRŠENA)Where stories live. Discover now