Emmetu su loši ljudi u njegovoj zemlji uzeli sve, dok je on branio istu tu zemlju na zgarištima rata. Uvijek je misilo da će njegova obitelj jednog dana primiti poziv sa ratišta o njegovoj smrti, a zapravo je on primio obavijest o njihovoj. U vlasti...
Ruke mi prelaze po njenim leđima dok uz zvuk neke lagane stvari plešem sa tom ženom koja me opija, ubija, za kojom sam poludio načisto. Njezina odluka da noćas ostane sa mnom do jutra učinila me sretnim kao malo dijete. Ne sjećam se da sam zbog ičega bio ovako uzbuđen, kao zbog činjenice da ću je cijelu noć držati u rukama, da će osvanuti u njima, da ću osjetiti sve to što ovih dana tako silno želim s njom. Smirila je skoro sve moje demone, učinila da osjećam, da počnem da razmišljam o onome što je Diego cijelo vrijeme trubio. Da nisam praznina, da u meni postoji srce koje želi ljubav, koje želi ženu uz sebe, želi pripadati nekom. I od svih žena na svijetu srce ubice pripalo je jednoj policajki, onoj koja može da ga zauvijek strpa iza rešetaka, ali to je rizik na koji sam spreman. Bolje ona nego netko drugi. Usne joj prelaze po mom vratu dok se tako seksi kreće pod mojim rukama, uživam dok zavlačim prste pod moju košulju na njoj ispod koje je potpuno gola. Grudi joj se trljaju o moja prsa, osjećam da su mi i iznutrice spaljene od strasti koju ova žena budi u meni. Jasno je prvi put, drugi ok, treći je već ono malo čudno, sada i nakon toliko podijeljenih noći i dana vrelog seksa i svega ostalog ona i dalje pali svako moje krvno zrnce čini mi samo svojim postojanjem. Ne želim priznati sebi, ali pao sam na nju toliko da se ne prepoznajem, ako ovo nije ljubav ne znam onda kako treba da izgleda. Postala je moj zrak, potreba, moj dan, noć, zora, sve. Zaboravio sam bol koja me kidala, zakopan u njoj zaboravljam i svoje ime, a kud što drugo. Kako je ovo uopće moguće, kako se može dogoditi nekome poput mene? Kada sam s njom ne gledam nazad, u prošlost, ne razmišljam o ničemu osim o njenoj ljepoti, o sreći koju mi pruža. Nakon dugo vremena s njom osjećam sreću i to me plaši. Ono što moram napraviti još uvijek me čeka i još uvijek stoji nadvijeno iznad mene kao crni oblak. Vjerojatnoća da će tabletica završiti u mom tijelu je velika i u ovom trenutku to me plaši baš kao i taj osjećaj sreće. To što moram učiniti, učinit ću i bio sam spreman na ono što će se možda dogoditi; uspio s njom ispuniti svoje želje, ali sada... Kada pomislim da će sve ovo nestati, da će sve prestati... Ne mogu. Ne mogu to podnijeti. Ne mogu podnijeti pomisao na život bez nje, a ne mogu podnijeti ni pomisao na njen život nakon što mene više ne bude.
– Mai...
– Hm?
– Da nestanem, da umrem, bi li ti bilo teško?
– Kakve su to gluposti Emmet? Čemu takva luda pitanja?
– Samo me zanima. – ona se malo odmakne pa me pogleda u oči.
– Ne budi dijete Dean. Nećeš umrijeti i ne lupaj.
– Ali, da se to dogodi?
– Koji te vrag spopao?
– Da li bi ti bilo teško? Samo mi reci.
– Naravno da bi, kretenu! Ne želim o tome razgovarati. Bilo bi mi teško. Ne mogu na to ni pomisliti. Ne želim te izgubiti. Trebam te. Boli me i sama pomisao na to. Ne govori više takve stvari, jesi li me razumio? – privučem je uz sebe ljubeći je u isto vrijeme sretno i očajno, ako se to dogodi ona će patiti, lutat ću kao ne smirena duša ni Lucifer me neće htjeti. – Trebam te Em, jako. S tobom imam nešto posebno, ne želim to nikada izgubiti. Nikada. – ruke su mi na njenim golim leđima skače i veže mi noge oko struka, ne odvajajući usne od mojih.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
