ČIST POGODAK🔚

5

Vrisak, krv, brzo okidanje, zujanje metka kroz zrak, detonacije sve bliže i bliže, napad, povlačenje, penjanje na visinu, opet i opet, u krug bez prestanka; bez kraja. Bomba koja pada i raznosi pola jedinice, udar me odbacuje, udaram leđima i glavom i zid, krv se slijeva niz zadnju stranu vrata. Pucanj jedan, majčin vrisak, drugi, bratov, zatim treći i tišina. Nema ih, mrtvi su, mrtvi kao i ja iznutra.

Rođeni vrisak me budi, dok je sve ispod mene potpuno mokro od znoja. Kosa mi je natopljena, slijepila se za lice, ruke i mišići mi se tresu. Nedopustivo. Jednom snajperisti ruke moraju biti potpuno mirne, savršeno izbalansirane i precizne. Dok prinosim svoje otvorene šake očima gledam u prste koji igraju kao da imaju živčani slom. Još jedna u nizu noćnih mora, još jedan podsjetnik na PTSP koji ću vući kroz život svim silama se trudeći da ga ignoriram. Posljedice rata i moje osobne traume. Spoj ta dva zla pravi je recept za prosvirati si mozak, za dignuti ruku na sebe, samo da sve utihne, samo da se smiriš konačno. Diegu terapija pomaže, meni ni najmanje. Njegova ga doktorica liječi na više načina, pa me ne čudi što mu je bolje. Kome ne bi bilo da uz tretman medicine dobije i tretman erotike svake srijede i petka. Nije da mu nedostaje toga, ali Bože moj, Diego je to.

Ustanem, svučem sa sebe onaj ogrtač u kojem sam zaspao. 7:45 je na satu, pustim vodu na tuš i sperem znoj i muku sa sebe. Obrišem kosu i ostavim je onako razbacanu, dohvatim majicu i hlače i obučem se. Aparat ispusti kavu u šalicu, iz frižidera izvadim maslac i džem, namažem na komad kruha i sjednem van. Grad je budan, galebovi prelijeću zgrade grabeći ka vodi, osjetim u zraku miris mora i soli. Kada sam otišao iz Palm Beach okruga, kada sam ostavio mjesto za koje me vežu mnoge uspomene, jednostavno sam se potrudio da zaboravim da postoji. Baš kako se cijeli okrug potrudio zaboraviti mog oca, čovjeka koji je dao i srce i dušu za sve njih. Zaboravili su ga, njegov slučaj je neriješen, zaboravili su moju majku, malenog dječaka pred kojim je bio život. Zaboravili su na mene, koji sam služio ovoj zemlji, mene koji sam ranjen tri puta, krvario za sve njih ondje i spašavao prokletu zemlju od neprijatelja. Zaboravili su sve i ja sam zaboravi njih. Nikada više od dana kada sam otišao nisam kročio nogom u okrug, ništa tamo za mene više nema. U istom gradu, samo drugom okrugu stvorio sam neki novi život. Zapravo... Teško da se to može nazvati životom, ali drugog nema niti će ga biti dok i zadnji govnar ne padne od moje ruke.

– Budan si Em? – Diego vikne iz kuhinje dok sipa kavu u svoju šalicu.

– Što je tebe nadiglo ovako rano?

– Vjerojatno isto što i tebe – priđe, sjedne i digne noge na maleni stolić. – Noćne more?

– Ništa novo. Valjda ću jednom naučiti da živim s tim.

– Zašto ne potražiš pomoć brate? Lakše je.

– Prepustiš mi svoju doktoricu pa da je obojica trošimo parnim i neparnim danima?

– Ne, krele, ne dam. Nađi sebi drugu. Maya je samo moja.

– Pederu! Ja bih s tobom podijelio sve.

– Ala bih se usrećio.... Da sam kao ti kresnuo bih nešto svakih šest mjeseci, neka hvala.

– Ti si nesit, ne znaš da cijeniš nimalo ono što...

– Daj me poštedi tih sranja. Nisam ja takav tip. Pomiješao si me sa Davidom. On je pička i pekmez, ljubi tlo po kojem ženska noga hoda; zaboga vjenčao je curu iz srednje škole, papučar teški. Ja, jok. Dok ima u meni snage ne stajem. Tek mi je trideset i dvije jebote.

– Pa i meni je, ali ne razmišljam kao ti.

– Bogu hvala netko mora ovdje biti i normalan. Donekle.

– Daleko sam ja čak i od toga donekle.

– Kada nađeš mir bit ćeš opet onaj stari.

– Nikada više neću biti onaj stari Diego. Taj je Emmet Dean zauvijek umro skupa sa svojom porodicom. Sav ovaj ratni pakao ću nekako i nositi kroz život, ali to što nisam bio s njima u vrijeme kada su napustili ovaj svijet nikada neću moći podnijeti. Ni to što su tako brzo zaboravljeni od ljudi kojima su služili godinama. I otac i majka u svojim organizacijama. Nijedna od njih nije poduzela ništa, svi se prave kao da nisu postojali.