ČIST POGODAK🔚

2

– Tanera! – čujem samo kako je dreknuo preko cijelog hodnika, a onda ga vidim kako prilazi sa rukama punim papira. O sranje. Sada će vjerojatno da ih iskrca na moj ionako prepun stol, jer zašto ne novajliji dati što više slučajeva odjednom da se bukvalno usere od posla ne bi li opravdao čin koji je već tako prokleto vrijedno zaslužio.

– Da Gospodaru DiNessi? – krkne sve one papire baš tu, pred mene, gužvajući sve ostale već razbacane. Otresem glavom i ostanem tako čela oslonjenog na stol. – Zašto me mučiš, pobogu?

– Mila, nije to mučenje. Ovo dugo stoji neriješeno na mom odijelu i sada kada si ti tu, ima šanse da ovo konačno zatvorimo u kutiju na kojoj piše Riješeni slučaj.

– Zašto to ti nisi napisao na tu svoju najdražu kutiju? 

– Ovo sranje nije bilo moje, bilo je tvog prethodnika. On je zabušavao i sve je ostalo ovako.

– O čemu se radi?

– Snajperista. Sva ubistva su počinjena snajperom iz daljine od oko 100 do 150 metara u vremenskom razmaku od jedne godine. Maite u pitanju su imućni i važni ljudi i njihove proklete obitelji nam dahću za vratom, a mi nemamo ništa.

– Kako je moguće da nemate ništa? Metci, forenzika, što, sve je zakazalo?

– Metci su posebno dizajnirani, neoznačeni i veoma lijepo obrađeni. Pripadaju F–17, ali to je sve što imamo. Nema nikoga tko ima prijavljenu tu vrstu snajperske puške u gradu, niti je ijedna prodana u zadnje dvije godine u oružarnicama. Mislim i zbog toga što vrijedi prokleto bogatstvo.

– Nisu li to snajperi koji upotrebljava vojska u Afganistanu? – pitam, on smrči čupave obrve.

– Što?

– Kako što?

– ORSIS F–17, upotrebljava naša vojska na misijama u...

– Prokleto si u pravu mala. – izgubim se jer ne mogu da vjerujem da im je takvo što promaklo.

– Ne mogu vjerovati da ste ispustili toliko važan detalj u svemu ovome.

– Vidiš, još nisi ni zavirila u papire, a već si na dobrom putu da riješiš ovo sranje. Uvjeren sam da je krivac za sve ove smrti jedan isti tip, jer svaki metak je identičan i pojavljuje se u već tri ubistva. Osim toga ništa više nemamo.

– Znači ubio ih je duh. I ti mene sada šalješ u lov na duha, što će ako ne uspijem da me zakopa u očima starijih detektiva. Znaš da sam vrijedno radila i borila se za ovo mjesto? Znaš li koliko sam učila, koliko sam noćnih smjena odradila, da sam izgubila cijeli prokleti društveni život, o seksualnom  da i ne pričam.

– Maite...

– Nemoj mi Maite! Žrtvovala sam toliko toga zbog karijere, da bi se ti ponosio mnome, ako me ovo zakopa, kunem se kupim prnje i gubim se  u Španjolsku, nikada me više nitko neće naći.

– Mila, ja sam se uvijek ponosio tobom. Ti si mi sve na ovom svijetu. Vrijedno si radila zbog sebe, zbog toga što si sama sebi zacrtala da ćeš jednog dana nositi tu značku i biti netko važan za ovaj grad. – odmahnem glavom.

– Naravno da sam to zacrtala. Naravno da je to bila moja želja. Siroče bez igdje ikoga i može imati takve snove, ali samo jedno sretno poput mene moglo je dobiti tebe u životu i uz tvoju pomoć sve to ostvariti.

– Ja sam samo bio tu, sve ovo je samo tvoja zasluga. Nemoj ništa meni da pripisuješ. Sama si dogurala dovde i vrijediš mila. Vrijediš puno.

– Moji biološki roditelji su očito smatrali da ne vrijedim pišljiva boba kada su me ostavili ovdje i nestali.

– Mila pronađena si na ulici, iza kontejnera umotana u dekicu. Možda im se nešto dogodilo, a mi nikada nismo saznali o tome. Nemoj uvijek misliti da su te odbacili, možda su jednostavno...

– Mrtvi? Na ovom odjelu i nema drugih opcija.

– Ipak je ovo odjel za ubistva – nasmiješi se i namigne.

– Šefe još jedan sa metkom u čelo upravo javljeno! – Rick je nadviri na ulaz. – Na dobrotvornoj zabavi u Desetoj ulici.

– Sereš? Tko je žrtva?

– Talijanski konzul Riccardo Menisio.

– Kako znaš da je isti snajperista kao u prošla u tri?

– Ista udaljenost, ekipa je na mjestu zločina, meta je direktno pogođena. – Tej me samo pogleda i slegne ramenima.

– Mislim da vas slučaj zove detektivko Tanera. – ustanem, ostavim sve one papire na stolu, zakačim pištolj u futrolu.

– Rick ti ideš sa mnom?

– Smijem?

– Naravno da smiješ, zašto ne bi smeo? Ali, ja vozim. – lupnem Teja po ramenu, svučem gumicu s kose i krenem van.

Dok se vozim kroz gusti saobraćaj razmišljam o ovome sranju u koje me moj otac uvalio. Slučaj nisu riješili njegovi detektivi, niti su naišli na valjane tragove, a sada je to dopalo meni plus još jedan mrtvac više prema kojem upravo idem. Znači sada nije tri nego četiri neriješena ubistva istim oružjem za koje kao da su sluđeni nisu znali da te snajpere koriste naši operativci na misijama. Ma znali su, morali su znati. Zapravo kad bolje razmislim možda je moj prethodnik zbog svog neznanja i maknut odavde. Kako god, na meni je sada da proučim slučajeve, pospajam točkice i pokušam povezati sve plus naravno da na ovom mjestu zločina prikupim što više novih dokaza i konačno nađem snajperistu duha. Prođemo kroz Osmu ulicu, zakočim i vratim se u rikverc. U malenoj uličici iza smrdljivog birca je tuča. Četiri na jedan, ali koliko vidim taj jedan pobjeđuje. Zaustavim, izađem izvadim oružje.

– Stoj na mjestu. Stani odmah! – viknem, on udari jednog nogom, repetiram pištolj. – Stani rekla sam!

– Ne želiš to uraditi... – kaže, ne završi i samo malo se okrene ne vidim mu cijelo lice – ljepoto. – aha, ljepoto znači – Samo skloni taj pištolj.

– Tanera upucaj gada! – čujem Ricka iza sebe.

– Ne slušaj ga. Mene su napali ovi huligani, treba njih da hapsiš. Željeli su me pretući i opljačkati.

– Nije me briga! Svi idete u stanicu! Dosta mi je vas govnara koji pravite pakao po ulicama. – koraknem prema njemu, on korakne u nazad.

– Žao mi je lijepa policajko, ali ne večeras – kaže pa se zatrči u uski prostor između dvije zgrade i da se u trk. Krenem za njim, jureći kroz uski prolaz, ali kada izbijem na ulicu ne vidim ništa. Tramvaj se proveze pored mene i kroz narod natiskan unutra vidim vrh kutije za gitaru.

– Jebem ti! – otrčim nazad, upalim bateriju pa osvijetlim one što leže dolje i dižu se. Rick sve drži na nišanu, pojačanje je već stiglo. Svjetlost baterije na tren osvijetli na zemlji srebrni lanac s medaljonom. Sagnem se i pokupim ga, pa otvorim. Obiteljska slika, naizgled obična, ali čovjek na njoj učini mi se poznat. Pokušavam u glavi smjestiti negdje njegov lik, ali ne uspijem. Iz džepa izvučem malenu vrećicu za dokaze i strpam to unutra. Gurnem u džep i dobro zatvorim.

– Povedite ovu bandu u stanicu, Rick i ja nastavljamo do žrtve.

– Naravno Detektivko Tanera. Ne brinite za njih.