Obećavam ti svjetlost

Osmo poglavlje

Daniel P. O. V.
Ispijam svoju gorku crnu kafu, sa još crnjim mislima u glavi. Oko mene je tišina, ali mi u glavi priča bezbroj glasova. Toliko se puno stvari dogodilo u zadnje vrijeme, a čini se da se od mene očekuje da riješim svaku od njih. Nalazim se u vrtlogu tuđih problema, koji su nenadano postali moja briga.
Moj otac, Mark Miller, preminuo je prije tri godine od teške bolesti. Mučio se pet mjeseci, i koliko  god smo ga svi voljeli, bilo je  teško gledati ga kako se pati. Mnogo je to tužan osjećaj, posmatrati kako se tvoji najmiliji muče i biti nemoćan da im pomogneš. Nažalost, ja sam ga iskusio više puta...
Mjesec dana nakon očeve smrti, firma koju je vodio pala je na moja leđa. Sve je bilo u zbrci kada sam došao na očevo mjesto. Radnici su bili tužni zbog svog milog direktora i nezadovoljni prilikama u firmi. Najbolja firma u državi polako je padala, a ja to nisam mogao dopustiti. Radio sam dan i noć, sve što je bilo u mojoj moći sam učinio. Nakon dvije i po godine ponovo smo bili broj jedan.
"Medi-Miller"  ponovo je proizvodila lijekove, sada sa još boljom opremom i sa više radne snage nego prije. Polako sam već bio umoran od svega. Nisam imao mnogo slobodnog vremena, a svo sam provodio doma. Majka i sestra bile su moja jedina porodica i ljubav, ali i moja najveća briga. Poslije očeve smrti, majka se držala iznenađujuće dobro. Gospođu Rose Miller nikada niste mogli vidjeti da plače. Možda je, dok je sama u svoja četiri zida, poštala suze da poteku, ali mi to nikada nismo vidjeli. Za moju mlađu sestru i mene ona je oduvijek bila primjer snage i moći. Sada se ta starica izborana lica i bijele kose, uvijek uredno zategnute u punđu, rijetko smijala. No, idalje je bila naša podrška i oslonac. Ne znam šta bih bez nje. Pogotovo sad kada je situacija s mojom sestrom kakva je.

Teško sam uzdahnuo i prošao rukom kroz kosu. Taman kada čovjek pomisli da mu ide u životu, dođe nova prepreka.

...Nakon dvije i po godine firma je bila bolje nego ikad. Radnicu su bili zadovoljni uslovima, a ja uspijehom. Mama se oporavila, a sestra joj je sve češće dolazila u posjet da ne bude sama. Moja sestra Isabella, koju svi od milja zovemo Bella, prava je ljepotica. Njena bujna crna kosa, velike usne i kao more plave oči sigurno su muškarcima zadavale nesanice. Jednog dana, dok je otac još bio živ, na vrata nam je došla ruku pod ruku sa dečkom sa fakulteta. Plavušan, čvrste čeljusti i otrovna pogleda odmah mi je bio sumnjiv. No, koga je u tom trenu bilo briga šta ja pričam? Bella je bila sretnija nego ikada, on je bio opis savršenog muškarca za nju. Tražio je od oca njenu ruku i nakon kratke čajanke, sve je sjelo na svoje mjesto. Nakon pet mjeseci, moja malena sestrica odselila se u Springfield, glavni grad države u kojoj živimo, sa svojim mužem. Uživala je, stalno smo je posjećivali i čuli smo se svakodnevno telefonom. Sve je bilo super. Nakon godinu dana Bella je ostala trudna. Svi su bili presretni. Nažalost, tata nije upoznao malenog Džima. Srećom, nije dočekao da vidi borbu koju danas njegova miljenica Bella vodi. Godinu dana nakon Džimova rođenja, Bellino ponašanje se promijenilo. Nije dolazila. Zvala je rijetko, a javljala se samo kad mi zovemo po više puta. Znali smo da nešto nije u redu. Kada sam otišao tamo, imao sam šta vidjeti. Simon, njen divni mužić, bio je mrtav pijan, a moja sestra ležala je u sobi na katu, sva u suzama sa bebom u naručju. Kada sam vidio modricu na njenom lijepom licu koje više nije bilo mlado kao prije par mjeseci, valjda od bola za koji nisam znao da trpi, bio sam van sebe. Od tog dana, Bella se vratila kući, skupa sa svojim djetetom. Ali da je bar to kraj. S obizirom da je Simon njen zakonit muž ima puno pravo odvesti nju i djete kad želi. Jadna moja sestra, nije ni znala u šta se upušta. Taj gad se pojavio pet puta na našim vratima u roku od mjesec dana. Svaki put kada sam ja bio na poslu, ili na putu. No, neće više to tako moći. Sutra ću, htjela to moja sestra ili ne, pronaći odvjetnika. Ovome mora doći kraj!

"Za čime danas tugujemo, stari?",dobro poznat glas viče već sa vrata i ne moram se ni okrenuti kako bih ga prepoznao. Stiven, poznatiji kao Stiv, ili moj najbolji prijatelj od šeste godine i prvog dana osnovne škole, prišao mi je s leđa i potapšao me po ramenu.
"Trgni se malo, čovječe! Svijet je pun sitnica koje bi te učinile sretnim. Zašto na sve gledaš tako crno?",pitao je i naslonio se na radni stol moje kancelarije pogleda uperenog u veliki prozor koji je imao pogled na ulice Chicaga.
"Dobro sam, Stivene.",rekao sam i otpio gutljaj svoje neobično gorke kafe.
"Znaš šta, dosta mi je gledati te takvog. Ustaj odmah. Idemo na kafu.",rekao je, a ja sam ga zbunjeno pogledao dižući svoju plastičnu čašu kafe uvis.
"Onda idemo na viski. Diži se. Neću te i danas trpiti ovakvog!",uporno je govorio smeđokosi tridestogodišnjak,  visok koliko i ja i još zgodniji, moram priznati. Svo slobodno vrijeme provodio je u teretani ili noćnom klubu. Cure su ga opsjedale od devetog razreda osnovne i tako je i dan danas, no ne bih rekao da mu to smeta.
Ustao sam, obukao crni sako i krenuo za svojim najboljim prijateljem jer nisam imao živaca za prepirku, niti sam mislio da bi to bila dobra ideja ovog ranog jutra. Stiv je izjurio iz firme, ne pozdravivši prethodno sekretaricu s kojom obično flertuje. Čudno? I ja bih rekao.
Kada sam izašao napolje već me čekao u autu. Smjestio sam se na suvozačevo mjesto i uživao u tišini. Nisam mnogo volio pričati u danima kao što je ovaj. Kada moje misli postanu isuviše bučne, ja postanem tih.

"I?",rekao je uz osmijeh poput vraga. Šta sad smjeraš, Stiv?
"I?",ponovio sam gledajući kroz prozor.
"Ko je ona?",rekao je,a ja sam se dodatno zbunio.
"Ona?",pitao sam ponovo.
"Da, ko je ona djevojka u zelenoj haljini oko koje si se vrtio na balu?",rekao je i nasmijao se. Srce mi je na sekund poskočilo sjetivši se njenih elegantnih pokreta i lijepih pametnih očiju.
"To nije bio bal... Više kao...",počeo sam.
"Ne skreći s teme!",prosiktao je kroz zube,"Ko je djevojka?"
"Ne znam. Upoznali smo se tu noć. Nije kao da je važno.",pročistio sam grlo i ispravio se u sjedištu koje je postalo neudobnije nego inače.
"Znaš da je. Ti nisi prišao djevojci od pa... Od srednje i tvoje velike ljubavi Klare. Stari, dobro te poznajem. Cure su uvijek oko nas, ali ti ih nikada ne doživljavaš. Ne puštaš ni jednoj da ti priđe i odjednom... Kada sam vas vidio, ja... Znaš da je važno!",brbljao je gledajući čas u cestu, čas u mene.
"Gledaj kuda voziš. I samo smo pričali, nije kao da ću je ženiti odmah.",rekao sam ljutito, no duboko sam u sebi znao da zapravo nisam ljut, nego me on samo pogodio u slabu tačku. Ta djevojka... Ima nešto specifično u njoj. Nešto što je izdvaja od drugih. Što mi ne da mira...
Stiv je izvio obrve i vražiji osmijeh vratio se na njegovo lice.
"Znaš, ne bi to bilo loše. Ona se čini kao fina djevojka, a tebi bi dobro došao bijeg od briga. To je zapravo sjajno. Pozovi je van!",rekao je Stiv.
"Kao što znaš prijatelju, ja ne bježim od problema, ja ih riješavam. Sada vozi, prijao bi mi jedan viski.",rekao sam i prekinuo ovu, za mene vrlo neugodnu, temu. U tišini, koja me morila više nego prije, stigli smo do bara u koji smo inače zalazili. Kada je Stiv nastavio voziti dalje, začudio sam se i zbunjeno ga pogledao.
"Šta radiš stari?",rekao sam.
"Idemo na kafu u novi bar. Nije po mom ukusu ali moja nova asistentica je ugovorila sastanak tu, pa nemam baš puno izbora.",objasnio je.
"Vodiš me na svoj spoj?",prasnuo sam u smijeh.
"Ludaku, trebam nešto dogovoriti  i idemu u naš bar.",rekao je. Prevrnuo sam očima bez riječi, vidno neraspoložen zbog toga. Na moju sreću, vožnja nije dugo trajala i sve ovo bi ubrzo trebalo biti gotovo. U glavi sam već razvijao film o sebi u separeu omiljenog kluba sa čašom viskija u ruci, dok sam ulazio u prostor namijenjen za barbike. Kafić nikako nije bio uređen ni po mom, ni po Stivenovom ukusu,a moglo bi se reći ni po ukusu bilo kojeg muškarca.
Nervozno sam odmahnuo rukom, glasno uzdahnuo i vidno ljutit ušao u prostor nadajući se da ću što prije napustiti isti. Ušli smo unutra, i ja sam, ne gledajući ljude oko sebe, zauzeo jedno od mjesta u uglu. Stiv je išao par koraka iza mene. Čim smo sjeli, uljudna konobarica obučena u ljubičastu uniform nam je prišla i uzela narudžbe bez pokušaja flerta i sa jednim od nas. Čak je i Stiv bio ozbiljan i nestrpljivo gledao čas u sat na svojoj ruci, čas u vrata. Zbunjeno sam slegnuo ramenima, i u tišini počeo razgledati lokal koji mi se zbog ljubazne konobarice na skali od jedan do deset popeo na tricu. Dobro sam rekao na početku, sve je bilo baš kao za barbike. Kladio bih se da je neka žena vlasnica. Pošto mi dekoraciia nije bila zanimljiva, a budimo iskreni i bilo je malo, svu pažnju sam usmjerio na ljude koji su posjećivali ovaj kafić. Bilo je mnogo ljudi,  a sve je bilo tako tiho, kao da je vrijeme stalo. Gledao sam u stariju gospođu snježno bijele kose podignute u punđu kako nervozno sjedi. Ne znam kada sam naučio čitati ljude i govor tijela, ali znam da bi ona gospođa radije bila bilo gdje drugdje i da nešto očekuje s nestrpljenjem. Možda čeka neki važan poziv za posao? Vjerovatno i ja tako izgledam kada čekam da me nazovu iz tvrtke.
Prešao sam pogledom po još par stolova, a onda se moj pogled zaustavi na dobro poznatoj figuri. Tu dugu i sjajnu narandžastu kosu prepoznao bih i u mraku, i među tristo takvih. Sjedila je prekrštenih ruku i zamišljeno gledala u piće ispred sebe. Bila mi je okrenuta leđima, ali čak i tako sam prepoznao da je pod stresom. Sjedila je za stolom sa Leylom i onom plavokosom djevojkom od sinoć kojoj ne znam ime. Dok su se one smijale nečemu, Lisa je samo zamišljeno sjedila i o nečemu važnom razmišljala. Njeno tijelo bilo je tako elegantno i vitko, a kosa joj je bila poput plamena i potpuna suprotnost njenoj profinjenosti. Nikad je nisam vidio kako se smije, čak ni lažno osmijehuje, ali ljutu i tužnu je viđam često i to me muči. Pitam se šta je toj djevojci, šta je muči. Dok sam ja razmišljao o njoj, ona je brzo pokupila i poput munje ustala od stola i napustila kafić. Nije se osvrtala iza sebe, ali mogao sam osjetiti kako su plačne bile njene zelene oči. Leyla i Džesi su zbunjeno stajale i gledale za njom dok je brzo koračala niz ulicu i ja sam se trudio da ne razmišljam o njenim dugim nogama nego da se usredsredim na ono što je važno. Baš tada, kada se još jedna mozgalica stvorila u mojoj glavi, u lokal je ušla visoka i vitka plava djevojka i za ruku vodila dvoje prekrasne male dječice. Jednu djevojčicu zlatne kose i dječačića kose boje meda. Smijali su se nečemu. Žurno su koračali i došli do starice koja je prije par minuta nestrpljivo cupkala nogom. Čvrsto ih je sve zagrlila, a sreća je bila ispisana na njenom licu. I ja se nasmijao i pomislih da ovaj tmurni život ima još tračak sreće u svojim koferima.