Obećavam ti svjetlost

Peto poglavlje

Lisa P. O. V.
Ulazimo u taman zagušljiv prostor i neugodan miris dima odmah ispuni moje nosnice. Dok raznobojna svjetla šaraju po zidovima, ja posmatram masu ljudi koji se uvijaju na podijumu puštajući sve brige da odu s riječima pjesme. Muzika je glasna, probija uši, ali je izbor dobar pa je lakše za podnijeti. Vratar nam pokazuje separe u uglu prostorije te društvo i ja produžimo do njega. Svi se udobno smjestimo i konobar odmah dolazi da uzme narudžbe. Ja za početak krećem sa laganim bezalkoholnih koktelom što izazove negodovanje mojih prijatelja. Ubrzo, piće je pred nama i svi se upuštamo u neobavezan razgovor.
"Kako se osjećaš Leyla, s obzirom da si sada supruga?",Džesi je veselo zadirkivala našu prijateljicu.
"Neobično, ali Victor je divan pa se nije teško naviknuti.",rekla je i poljubila ga u obraz a on je kut usana izvio u osmijeh. Njih dvoje bili su tako slatki. Mislim da svako na svijetu treba iskusiti ovakvu ljubav kakvu njih dvoje imaju. Oni se tako jako i nesebično vole i uvijek je bilo tako, pa čak i kada to nisu htjeli priznati jedno drugome. Presretna sam što je sve tako ispalo.
Nova tura pića dolazi ubrzo, društvo je sve opuštenije, a ja sam pomalo izgubljena u svojim mislima. Ne mogu pohvatati šta pričaju pa odlučim i ne pokušati. Razgledam po klubu tražeći neka zanimljiva lica. No, ništa specijalno ne nalazim, nažalost. Cure nose sjajne haljine i vrte se oko momaka u jeans hlačama i košuljama. Svi su na isti kalup i niko se ne izdvaja iz mase. Moj pogled klizi preko njihovih lica i odjednom zastanem. Za šankom, pogleda usmjerenog na času sjedi prikaz muškog savršenstva. Crnokosi Apolon, u crnom odjelu i košuli iste boje vrti svoj viski u rukama. Na desnoj ruci mu se ističe srebren prsten. Okrenut mi je profilom te ne vidim dobro njegovo lice, ali sudeći po svemu mislim da me ni ono ne bi razočaralo. Upijam njegovo pojavu kao da mi život ovisi o tome. Tako je neobičan, ne uklapa se u ovaj ambijent. Mislim da on nije iz ovog svijeta. Možda, baš kao i ja više uživa ostati doma nego slušati ovu glasnu glazbu.

Glasan smijeh mojih prijatelja prene me iz misli. Krenem se smijati kao da znam o čemu je riječ, da ne bi bilo očito da ih nisam slušala. Kada se smijeh utihnuo, Džesi me je povukla za ruku da ustanem.
"Idemo plesati!",povikala je, a ja sam je zbunjeno pratila bez riječi. Još sam se jednom okrenula ka šanku, ali mog crnokosog ljepotana više nije bilo tamo.
Ubrzo smo se našli u gomili pijanih ljudi pa smo i same počele mrdati tijela u ritmu muzike. Prije nego što sam toga postala svijesna, loša je energija napustila moje tijelo, a ja sam sa svojim prijateljicama nastavila plesati dok nas noge nisu izdale. Kasnije smo se sa osmijehom vratile za sto gdje su dečki pričali i smijali se.
"Evo i njih.",rekao je Max. Samo što smo sjele nazad za stol, Victor se oglasio.
"Mi bismo trebali krenuti, sutra rano ujutro moramo na posao.",rekao je, i on i Leyla ustadoše od stola. Džesi brzo poskoči i obavijesti ih da će s njima. Nakon par minuta, samo Max i ja ostadosmo za stolom. Naslonila sam glavu na njegovo rame i gledala u zamišljenu tačku ispred sebe dok mi se muzika i svijet oko nas činio tako dalekim.
"Znaš Max, hvala ti za ovo. Nisam bila ni svjesna koliko mi je bilo potrebno.",glave još uvijek položene na njegovo rame, pogledala sam ga u oči.
"Znaš da uvijek možeš računati na mene, djevojčice.",rekao je i poljubio me u čelo. Ostali smo u tišini još nekoliko minuta,a onda je Max ustao.
"Kasno je. Hajde, ispratit ću te do kuće.",rekao je i ja sam pokupila svoje stvari te zajedno sa njim izašla iz kluba.
Do moje kuće išli smo u prijatnoj tišini,a pred vratima smo se uz prijateljski zagrljaj rastali i svako je otišao svojim putem. Raspremila sam se i legla u krevet umorna, ali nakon dugo vremena sretna. Posljednja slika koje se sjećam od te noći je silueta crnokosog mladića iz kluba i njegove ruke sa srebrenim prstenom kako drže onu kristalnu čašu viskija. Čudno...

....
Odmah ujutro shvatila sam da naša dobra ideja možda i nije bila toliko dobra. Dok sam češljala raščupanu kosu proklinjala sam izlaske ponedeljkom. Šminkajući se mrzila sam pjegice i podočnjake kao nikada do tada. Kada sam naposlijetku u bijeloj košulji i plavoj plisiranoj suknji do pola lista stala pred ogledalo, bila sam manje ogorčena jer se sve dalo popraviti. Duboko sam uzdahnula. Glava mi je pucala i definitivno nisam bila spremna za posao tog jutra. No, niko me nije ni pitao jesam li. Napustila sam kuću i uputila se u kancelariju. Nije mi trebalo mnogo da stignem, a hladan jutarnji povjetarac mi je iznenađujuće prijao. U kancelariji me dočekao Max koji je ,kako se čini, tek stigao baš kao i ja i upravo palio računar.
"Dobro jutro, radni narode!",rekla sam ostavljajući torbicu na svoj radni stol.
"Previše si to veselo izgovorila s obzirom na okolnosti. Ne boli te glava?",rekao je podrugljivo.
"Eksplodirat će svakog časa, no to neće izvući entuzijazam iz mog bića.",namignula sam mu dok sam po ladici tražila papire koji sam jučer trebala pogledati ali nisam stigla.
"Kako se ti osjećaš prijatelju?",odustavši od potrage za papirima otišla sam do aparata za kafu.
"Uopšte se ne osjećam. Ovaj izlazak uopšte nije bio dobar za mene, ali kada vidim da se pozitivna Lisa vraća, onda mi bude lakše. Usput, i ja bih kafu.",rekao je i nasmijao mi se široko, a odmah nakon izveo grimasu od bola u glavi koji je taj osmijeh izazvao.
"Pa zar tebe da izostavim?",rekla sam i pružila mu jednu od dvije kafe koje sam napravila. Naslonila sam se na njegov stol i polako pila topli napitak koji me vraćao u život.
"Nego, zbilja ti hvala što si me nagovorio na ovo. Da nije bilo tebe i Džesike, vjerovatno nikada ne bih ni izašla.",rekla sam i spustila pogled na svoje poslovne indigo plave cipelice.
"Tome služe prijatelji,djevojčice.",rekao je i razgovarali smo još malo, dok oboje nismo popili svoja pića i bili spremni za rad. Onda sam se odmaknula i otišla za svoj stol bacivši se na posao. Danasnije bio moj dan. Pokušavala sam se koncentrisati na ovo što čitam, ali misli su mi lutale i nikako mi nije polazilo za rukom. Razmišljala sam o raznim glupostima i onda mi je na pamet pala knjiga koju sam pročitala. Ja sam vjerovatno najveći zaljubljenik u knjige svih vrsta, pa sam se automatski rastužila kada sam shvatila da večeras nemam ništa što bih mogla čitati.

"Max....",prošaptala sam. Podigao je pogled s računara i pogledao me.
"Da?",rekao je zbunjen mojim molećivim izrazom lica.
"U vezi onog novog slučaja, o brakorazvodnoj parnici gospodina Simona, shvatila sam da ima nešto što mi je nejasno vezano za taj slučaj. Moram nabaviti jednu knjigu kako bih to proučila. Neće ti smetati ako danas izađem ranije?",pitala sam i zatreptala očima, a moj prijatelj se glasno nasmijao.
"Hajde, samo idi muljatorice. Knjiga o pravu, da baš!",zadirkivao me, očito mi nevjerujući. Ono što sam rekla bila je istina, nekim dijelom. Osim te knjige sam trebala još nekoliko za svoju dušu,no to sam odlučila prešutjeti.
"Hvala ti Max, najbolji si!",uzbuđeno sam skočila sa stolice, zagrlila svog prijatelja i žurno napustila kancelariju. Sada je bilo dva sata i petnaest minuta. Biblioteka se zatvarala u tri i petnaest. Imala sam tačno sat vremena da dođem do tamo, pronađem sve što mi treba i zadužim knjige. Brzo sam koračala ulicama sa osmijehom na licu. Uvijek sam se radovala kada idem u nabavku knjiga. One su katkad razumijele mnogo više od ljudi... Žurno sam prešla ulicu i našla se pred najljepšom zgradom koju su moje oči ikada vidjele. Ta starinska građevina u ovom gradu punom nebodera bila je tako vrijedna i na višem nivou. Divila sam se vanjskom uređenju, ali ništa ne bih mogla porediti sa njenim unutrašnjim enterijerom. Dugi tihi hodnici sa raskošnim zlatnim i bordo tepisima i slikama umjetnika na zidovima. Sa svake strane nalazilo se mnogo vrata od hrastova drveta. Hodnik je nije bio dug, a krio je mnogo čarobnih odaja. Kada sam kročila u biblioteku i osjetila miris knjiga srce mi je zatreperilo. Morala sam požuriti, ako nisam htjela otići kući praznih ruku. Razgledala sam duge redove uredno posloženih knjiga i uspjela sebi pronaći čak četiri prikladne knjige. Bilo je vrijeme da se bacim na traženje knjige koja mi je trebala za posao. Dala sam sve od sebe, tražila po nazivima autora i djela, ali nje kao da nigdje nije bilo. Već me uhvatila nervoza, ako uskoro ne požurim, neću uspjeti podići ni ovo što sam našla za sebe. Vrtila sam se u krug, obilazila redove i odjednom... Osjetim jak bol u donjem dijelu leđe i nađem se na podu sa svim svojim knjigama oko sebe. Nisam bila svjesna šta se dešava i trebalo mi par minuta da se priberem,a onda spazim muške cipele u svom vidokrugu. Znači nisam sama pala, neko je kriv za to. Već ljuta, shvatam da je taj čovjek pružio ruku ka meni.
"Dozvolite da vam pomognem.",rekao je i tada sam napokon pogledala u njegovo lice. Oči plave poput okeana gledale su me sa dozom nelagode, a tamne usne izvile su se u uljudan osmijeh. Njegovo lijepo lice, savršeno je pristalo uz zgodno tijelo u firmiranom odjelu i poput uglja crnu kosu. Kratki sloj brade dobro mu je pristajao, iako ja inače nisam fan brade. Bio je kao iz bajke, ili filma, no definitivno ne kao iz biblioteke u mom rodnom gradu.
Lažno se nakašljao, a ja sam se vratila u stvarnost i pogledala u njegovu ruku i dalje ispruženu ispred mene. Na elegantnoj muškoj ruci pomalo izraženih vena se sijao srebreni prsten.

"Lisa, dozovi se pameti!",rekao je glasić u meni i ja sam se počela dizati s poda zanemarivši njegovu ruku. Nisam ja neka smotana klinka pa da me on treba dizati s poda, učinio je dovoljno. Neka malo pazi gdje hoda! Ako ima izgled grčkog Apolona ne znači da može vladati cijelim svijetom. Ljutito sam gunđala u sebi i svašta mi je padalo na pamet u tom trenu.
Apolon je podigao moje knjige s poda, iako sam namjeravala to sama učiniti, i tada sam u njegovoj ruci spazila baš onu knjigu koju sam tražila sve vrijeme.
"Oprostite, nisam pazio kuda idem.",rekao je i pružio mi knjige. Prije nego što sam išta uspjela reći on se okrenuo i pošao niz dugi red polica s knjigama. Tada me u glavu udarila pomisao da nisam progovorila ni riječi poput kakve tupavice.
"Čekajte!",rekla sam,a on se okrenuo. Izvio je kut usana u osmijeh i zbunjeno me pogledao.
"Gdje ste pronašli tu knjigu?",pitala sam.
"Upravo iza vas.",okrenula sam se i, stvarno, knjiga zelenih korica bila je tačno ispred mojih očiju. Još jednom sam ispala potpuni idiot. Bravo Lisa!
"Hvala.",prošaptala sam poraženo i uzela knjigu s police.
"Doviđenja, gopođice.",rekao je i nastavio se umjerenim hodom odmicati od mene.
Ostala sam zbunjena na mjestu, nesvijesna šta se upravo dogodilo. Ja,inače prizemna i pametna djevojka, odjednom sam se pretvorila u zbunjenu djevojčicu bez vokabulara. Nikad se nisam tako smeteno ponašala pokraj jednog muškarca. Šta mi je učinio taj tajanstveni mladić?