Obećavam ti svjetlost

Četvrto poglavlje

Lisa P. O. V.
Otvaram teške kapke kada sunce obasja moje lice. Prođem rukom kroz kosu, po dobroj straroj navici, i ustanem lagano iz kreveta. Držim oči zatvorene jer imam osjećaj kao da će mi mozak ispasti iz glave. Pružim ruke ispred sebe i polako, kao slijepac, idem kroz sobu do toaleta koji je uvijek zamračen. Mislim da sam stigla, ali umjesto vrata moja glava se susretne sa gornjim dijelom komode. Naglo otvorim oči i osjetim jaku bol u glavi.
"Au!",uhvatila sam se mahinalno za glavu i brzim korakom produžila u toalet. Umila sam se hladnom vodom, no glava me i dalje ubijala. Kada sam pogledala svoj odraz u ogledalu, doslovno sam se uplašila same sebe. Oči su mi bile nateknute od plakanja. Nakon što sam se vratila kući sinoć i sva uplakana odlučila završiti knjigu da skrenem misli, ostatak sam večeri provela plačući, samo ovaj puta zbog knjige. Nije bila dobra ideja,  no to se vidi i po mom licu. Blijedo lice sa tamnim podočnjacima i ispucalim usnicama nije moje najbolje izdanje, pomislim. Prođem rukom kroz kosu i crvene se vlasi raspu svuda po mom vratu, a gumica za kosu padne na pod.
Pogledam na sat, koji se kod mene nalazi u svakom kutku kuće i kancelarije, i vidim da je osam sati te da sam već trebala biti na poslu. Završim brzo sa toaletom, te odem u sobu potražiti telefon. Kada sam ga našla, Maxu pošaljem poruku da ću kasniti i bacim se na spremanje.

Za danas odaberem laganu ljetnu haljinicu bijele boje i kombinujem je sa zlatnim aksesoarima. Valovitu crvenu kosu pustim da pada, pjegice prekijem puderom, oči našminkam svijelom sjenom i stavim masakru, a usne naglasim crvenom bojom. Na noge oblačim zlatne sandale i zvanično sam spremna. Izlazim iz sobe i krećem pravo ka izlazu. Mama je već otišla na posao, zaključim. Moja majka radi u jednoj modnoj kući kao sekretarica i voli svoj posao. Njena šefica je stroga i ozbiljna žena, ali je prema mojoj majci uvijek bila korektna. To u poslu i jeste najbitnije i mama nikad nije razmišljala o premještaju. Voli svoj posao i zdravo radno okruženje, a ja sam sretna zbog nje i ne miješam joj se u planove.

Brzim hodom idem do kancelarije koja je udaljena samo dvije ulice od moje kuće. Nije mi trebalo mnogo vremena da stignem tamo.  Kada sam ušla zatekla sam Maxa, svog najboljih prijatelja s faksa, kako nešto tipka na računaru. Visok momak, plavih očiju i svijetlo smeđe kose bio je pravi komad. Cijelo zajedničko školovanje, cure su doslovno trčale za njim, a on... Niti jednu da pogleda. Imao je jednu djevojku,Oliviju, s kojom je bio dugo u vezi, još od trećeg razreda srednje škole. No ona se morala preseliti i zamolila ga je da prekinu  jer ona ne može održavati vezu na daljinu. Kako kaže, voli ga i žao joj je što je tako ispalo, ali veze na daljinu su prestresne i ona to ne može izdržati. Max je bio shrvan, a jedina sam mu podrška bila ja. Nekad sam imala osjećaj da me samo on razumije, valjda zato što smo prošli kroz istu stvar zbog ljubavi. Oboje smo bili uništeni, emotivno i psihički, samo ne u isto vrijeme. No sada se znamo i našaliti na naše jadne sudbine, iako još uvijek zaboli.

"Dobro jutro, radni narode.",rekla sam i spustila torbicu za svoj stol.
"Šta ima, djevojčice?",tako me zove samo on, još od fakulteta. Uvijek sam se radovala malim stvarima i nečemu tako jednostavnom, što drugi obično ne primjećuju. Rekao je da sam pravo dijete, pa mi je smislio taj nadimak. Neko ko nas gleda sa strane vjerovatno bi pomislio da smo par, ali mi smo zaista samo  jako dobri prijatelji.
"Sinoć sam srela Nicka.",rekla sam ravnodušno,a Max je prestao tipkati i pogledao me razgoračenih očiju.
"I?",rekao je, a ja sam se nasmijala.
"Bio je sa Mimi.",rekla sam sarkastično, a Max je prevrnuo očima.
"Šta si uradila?",rekao je.
"Ništa, oni me nisu vidjeli. Gledala sam kako joj se smije, ljubi joj ruke i gleda je kao što je mene gledao. Otišla sam kući i plakala.",rekla sam uz tužan osmijeh,a Max me pogledao kao da suosjeća.
"Prebolit ćeš ti njega. Samo ti treba vremena.",rekao je i prebacio pogled na monitor računara.
"Ili možda neki drugi koga ćeš voljeti još luđe.",promrmljao je.
"Šta?",rekoh zbunjeno.
"Mislim da bi trebala više izlaziti. Jedini način da zaboraviš Nickolasa je da ga zamijeniš. Trebaš zavoljeti svim srcem i izbaciti tog gada iz glave, a bome i iz srca.",rekao je uvjeren u svoje riječi.
"Ne bih rekla Nick. Mislim da neću upoznati ljubav svog života u nekom klubu.",rekla sam sumnjičavo.
"Nazvala si me 'Nick'.",rekao je zgađenog i zaprepaštenog izraza  lica.
"Ne, nisam.",odskočila sam iz stolice.
"Mhm, da jesi, djevojčice. Moraš se pod hitno zabaviti i zaboraviti tog kretena.",rekao je.
"Max, posao čeka.",rekla sam pokušavajući se izvući.
"Dobro, dobro, šutim. Samo razmisli, u redu?",rekao je vidno zabrinut za mene.
"Hoću, ne brini.",rekla sam i bacila se na posao.

Za vrijeme pauze za ručak, vrata ureda su se otvorila i u našu kancelariju ušla je slatka plavuša smeđih očiju u uskoj plavoj haljini
"Je li neko gladan?",viknula je Džesika s vrata i podignula vrećice na kojima je bio natpis našeg omiljenog restorana.
Max i ja smo razmjenili poglede. Nekako je postala tradicija da Džesi dolazi k nama na ručak. Uvijek smo lijepo razgovarali i smijali se kao ludi. Iako to nikada nije rekla, predpostavljam da Džesika ne voli baš svoje suradnice. U svakom slučaju, drago mi je da dođe jer zaista provedemo lijepo vrijeme zajedno.
Dovukla je stolicu do mog stola i kada nam se i Max pridružio počeli smo jesti. Hrana je bila divna i uživala sam u svakom zalogaju.
"Pa društvo, kako ste provodili vrijeme dok me nije bilo?",rekla je veselo Džesi, dok je jela svoju pastu sa ljutim umakom.
"Pokušavao sam nagovoriti Lisu da se trgne iz stanja u kojem se našla i da malo počne izlaziti.",rekao je Max, a ja sam prevrnula očima unaprijed svjesna da me sada čeka dug i naporan razgovor.
"Slažem se sa Maxom. Znaš kako stare bake kažu:"Jedan ode, drugi dođe!" Pa nije taj Nick jedini na svijetu.",rekla je Džesika.
"Za mene je bio.",promrmljam si u bradu i uzmem gutljaj tople kafe iz aparata koju je Max maloprije napravio.
"Imam ideju. Ti, Max i ja večeras idemo van. Pozvat ćemo i naše mladence, ako nemaju pametnija posla, da idu s nama. Ići ćemo u klub i bit će nam strava.",rekla je veselo Džesi.
"Tako je Džo Džo. Takav entuzijazam volim da čujem.",rekao je Max koji je svakom svom prijatelju davao neki kreativan nadimak.
"Da izađemo u ponedjeljak navečer?",pokušala sam se izvući  na posljednji način kojeg sam se sjetila.
"Pa šta?! Uz dobru ekipu nikad nije dosadno. Hajde sada. Ja idem,a vi radite. Večeras se nađemo oko pola devet kod kluba "Royal". Ja ću pozvati Victora i Leylu,vaše je samo da se pojavite. Ćao.",brzo je rekla Džesi i napustila našu kancelariju jer joj se pauza bližila kraju i morala je stići u firmu na vrijeme. Max i ja završili smo sa jelom, ja sam odložila otpad i vratili smo se poslu. Oko tri sata napustili smo kancelariju i uz topli zagrljaj se rastali. Svako je krenuo svojim putem uz obećanje da se vidimo večeras.

Možda i neće biti tako loše da izađem. Dugo se moj dan samo svodio na relaciju  posao-kuća, eventualno neka kafica u međuvremenu. Vrijeme je da se vratim u život,kako to Max voli reći. Ušla sam u kuću i odložila stvari. Vidjela sam da je mama zaspala u dnevnom boravku pa sam je pokrila tankom dekicom i ostavila je da u miru odmori. Ja sam otišla u sobu da nađem šta ću večeras obući. Nakon dugog preturanja po ormaru našla sam crne kožne hlače širokog kroja i uz njih odlučila kombinovati usku majicu bijelu boje sa širokim bretelama. Ostavila sam sve na stolicu i otišla sam se brzinski otuširati, a kada sam se vratila u sobu krenula sam se spremati. Kao finalni rezlutat, moja uvijena crvena kosa padala je po ramenima i preko vrata na kojem je bila malena crna ogrlica. Majica mi je nije otkrivala stomak, čega sam se bojala, pa sam je zadržala u kombinaciji, te još dodala kožnu jaknu kada zahladni. Na noge sam obula crne salonke i bila sam spremna. Stavila sam posljednji sloj smeđeg ruža, ujedno i mog omiljenog, i napustila sobu. Na hodniku sam srela mamu sa kućnim telefonom u ruci. Činilo se da bira broj, ali kada me je ugledala brzo je spustila slušalicu.

"Zoveš nekoga?",rekla sam i polako joj prišla.
"Upravo je zvala tvoja tetka Lola, pa smo pričale. Kaže da se Emma dobro snalazi u Francuskoj i da će nam možda doći dok su na godišnjem odmoru.", rekla je mama. Tetka Lola je mamina sestra,a njena  petnaestogodišnja kćer Emma najveći je davež na svijetu. Lola je moja najdraža tetka, a mama ima još dvije sestre osim nje, ali zbog Emme ne volim ni da nam dolaze, ni da mi idemo kod njih u Francusku. Ta mala tinejdžerka uništi svu moju šminku, izvadi sav veš iz ormara i zadovoljna ode kući. Užasno mi ide na živce.
"Drago mi je da se snalaze tamo. Nije mala stvar odseliti se preko okeana. One nisu znale ni jezik.",rekla sam i zagrlila mamu.
"Ideš negdje?",pitala je mama uz lagan osmijeh na usnama.
"Idem van sa Džesikom, Maxom i našim mladencima.",rekla sam još uvijek se pitajući zašto nisam ostala u svojoj sobi uz neki dobar film i gomilu kokica. Vidjela sam kako se mamino lice oraspoložilo u trenu.
"Mila moja.",pogledala me i stavila ruke na moje lice. Nježno me pomilovala palcem po obrazu.
"Imaš tako dobre prijatelje koji brinu o tebi. Nemoj ih nikada pustiti.",rekla je mama i znala sam da je sretna što napokon idem van jer se to nije desilo od prekida sa Nickolasom i teške depresije u koju sam upala.
"Idi kćeri, nemoj da te čekaju.",rekla je i potapšla me po ruci.
"Vidimo se mama.",rekla sam i napustila kuću sa jedva primjetnim osmijehom na usnama.

I samo tako, prešavši preko kućnog praga, ušetala sam u novi, bolji život, a da toga nisam bila svjesna. Možda je vrijeme da se probudim iz dugog zimskog sna...?