Obećavam ti svjetlost

Drugo poglavlje

Lisa P. O. V.
Dok tipkam Džesiki poruku da je sve sređeno i da se pobrine za Leylu, idem ka autu koje sam ostavila na parkingu.
"Ne brini. Leyla je sa mnom. Sad je sretna, zahvaljuje ti se.",napisala je Džesi. Slatka plavušica bila je duša od čovjeka. Uvijek je tu šta god nam zatreba u životu i jednostavno znamo da na nju možemo računati. Svi je volimo i ne znam kako bi Leyla i ja išta mogle bez nje. Stvarno smo se pronašle nas tri i ne mogu biti sretnija što je tako.

Sjedam u auto i vozim brzo,kako bih spriječila svoje misli da lete na sve strane. No, bezuspješno. Ne mogu da vjerujem da sam nazvala Nickolasovu majku i zamolila je za pomoć. Anabel je divna i uvijek sam joj bila draga, ali nije baš najnormalnija stvar nazvati majku svog bivšeg dečka i moliti je za pomoć. Pogotovo kada veza njenog sina i vas završi neslavno na način na koji je završila naša. Nije lijepo kada te partner prevari. Još je gore kad ti je to bio zaručnik. Osjećaš se kao potrošena maramica. A kada saznaš da je ta druga starija od njega osam godina, od tebe deset, onda se zapitaš šta to nije bilo u redu sa tobom pa je morao tražiti dalje. Kriviš sebe što si mršava, što si tiha, što imaš posao koji mu se ne sviđa, što si takva kakva si i ne mijenjaš se. I tako odjednom, bila svjesna toga ili ne, počinješ mrziti sebe i svoj život. Sve gubi smisao i svijet postaje siv. Gušiš se u moru laži,a onda izađeš iz sobe i nasmiješiš se. "Dobro sam",prošapćeš i nastaviš dalje.
Da, to je otprilike tako. To je život. I to je ljubav, a ona je surova. Uvijek...

Lomim nervozno prste čitajući natpis iznad vrata.
"Slastičarna Roses"
Anabel, Nicolasova majka, imala je malu slastičarnu koja je pravila najbolje kolače. Bila je moje najdraže mjesto za odmor u vrijeme studentskih dana. Najdraža mi je bila pita od borovnica koja je ovdje imala neki posebno dobar ukus. Jednog sam dana sa faksa žurila kući i dok sam se kolebala da li da potrošim zadnji novčić i otiđem kući sita, ili da produžim, sudarila sam se sa golemim muškim tijelom. Htjela sam se ispričati, ali jezik mi se spleo. Nisam mogla govoriti. Ispred mene se našao najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Visok oko metar i devedeset, zgodan i atraktivan. U rukama je držao neke kutije, a mišići su mu se ocrtavali ispod uske bijele majice. Prvi put mi se desilo da mi plav momak oduzme dah, jer je inače moje srce kucalo za crne visoke momke kao iz knjiga. No, ovaj kratko ošišan plavušan, sa jednodnevnom bradicom i plavo-zelenim očima, svakako me nije ostavio ravnodušnom.
"Ja... Oprosti.",prošaptala sam,a momak nije ni stigao odgovoriti, kada ga je dražesna žena iz slastičarne dozvala.
"Nick, ne ometaj damu i odnesi te kutije u skladište.",rekla je gospođa,a taj Nick mi se osmijehnuo i nastavio svojim putem. Sljedećeg dana ponovo sam ga srela u slastičarnoj i upustila se u kratak razgovor s njim. Kratko ali slatko, tih pola sata bilo je najbolje potrošeno vrijeme u mom životu. Imali smo toliko tema i sličnosti da sam bila šokirana tom spoznajom. Ubrzo se Nick uvukao pod moju kožu i postao mi bitan kao vazduh koji dišem. Moje srce kucalo je samo za njega i mislila sam da je isto slučaj i sa njim. Tako sam se gadno prevarila. Saznala sam to, ali prekasno. Ostala sam sama, slomljenog srca i u tijelu koje kao da više nije bilo moje. Nadala sam se da će se vratiti, no ubrzo su se sve nade ugasile i ostala je samo olupina naše, nekada tako velike i bajkovite, ljubavi.

Duboko udahnem i podsjetim se zašto ovo radim. Za Leylu, šapnula sam i ušla u slastičarnu koja je u meni budila tako mnogo uspomena. Zvonce se oglasilo i prije nego što sam uspjela razgledati okolo, iza pulta je iskočila punašna plavokosa žena ugodnog osmijeha.
"Stigla si, mila.",rekla je i obrisala ruke o svoju pregaču.
"Kako ste, gospođo Anabel?",natjerala sam se na osmijeh podsjećajući sebe da ova žena ništa nije kriva.
"Šta smo rekle za to gospođo, Lisa? Tako se samo osjećam kao neka starica. Molim te, zovi me Anabel."
"U redu, Anabel.",rekla sam uz uljudan osmijeh.
"Pođi sa mnom. Iza, u kuhinji, je tvoja torta.",rekla je i ja sam je pratila u stopu. Ubrzo je pred mojim očima stajala visoka bijela torta minimalno ukrašena. Lijepa bijela glazura, par ruža od fondana i mladenci na vrhu.
"Imala sam par torti spremno. Stavila sam ih jednu na drugu, ukarasila i, evo ga. Vanilija, jagoda i čokolada. Bit će to dobro. Gornji dio je vanilija, srednji je čokolada, a najveći ima ukus jagode, tako da znate.",brzo i živahno govorila je Anabel.
"Oh, spasili ste me. Ne znam kako da vam se odužim za ovo. Stvarno ste mi izašli u susret kada niko nije. Hvala vam mnogo.",rekla sam i široko joj se osmijehnula sretna što će moja prijateljica imati vjenčanje iz snova.
"Mila moja, nema potrebe da se zahvaljuješ. Drago mi je da sam mogla pomoći. Poželi svojoj drugarici sreću u braku.",rekla je i nasmijala se dobrodušno.
"Gospođo Anabel, vi ste stvarno duša od čovjeka.",rekla sam i došla u napast da je zagrlim, ali onda me polio hladan tuš i vratila sam se u stvarnost. Ona je Nickolasova majka!
"Koliko sam vam dužna?",pitala sam uzimajući novčanik iz torbice.
"Ništa.",rekla je i ja sam se zaustavila na mjestu i pogledala pravo u njene tople zelene oči.
"Nemojte, molim Vas Anabel.",prošaptala sam.
"Uvrijedila bih se kada bi mi ponudila novac. Ovo je samo moj svadbeni poklon i doprinos vjenčanju. Nek je sa srećom, kako tvoj prijateljici, tako i tebi mila moja. Drago mi je vidjeti te opet sretnu.",rekla je,a ja sam pokušala nasmijati se, no nisam sigurna kako je to izgledalo.
"Hvala Vam od srca.",rekla sam joj,a ona me majčinski potapšala po ruci.
"Idi mila, nemoj da zakasniš.",rekla je i ja sam uz tople pozdrave napustila slastičarnu sa tortom u rukama, a zvonce se ponovo oglasilo.