20.deo

3.4K 114 12
                                    

*mesec dana kasnije*

《Helena pov》

Sedela sam u dvorištu i zamišljeno gledala u daljinu i more koje je postajalo žuto zbog zalaska koje je dočekalo.
Sunce mu je letelo u zagrljaj.

''Hej malena, kako si?'' dobijem nervni slom kad čujem njegov glas, ali ga izignorišem kao i do sada.

''Izvoli..'' nabije mi neku malu krofnicu u usta, ali je ja bacim nazad u njegove ruke.

''Fuj. Skloni se bre!'' kad Matija dođe i ljutito ga pogleda on cokne jezikom i lagano ustane, poljubi me u čelo, ali ja odmah taj poljubac izbrišem rukom i namrštim se. Kao da ga nikada nije ni bilo.

''Koji debil...'' izgovori Matija i čučne ispred ljuljaške.

''Ej, pa poglesaj me bar. Kako si mi tako smotana ludice? Nasmej se malo...'' rekao je i povukao me ka sebi. Podigla sam pogled na njega i prošaputala:

''Niko ga u gradu nije video... Zoe kaže da ni Maks ne zna gde je. Brinem...''

''Ma nemoj da paničiš... snalažljiv je on''

''Šta ako je mama bila u pravu, šta ako su ga ubili? Bože...'' uhvatim se za glavu dok me Matija odgovara od toga.

《Aleksej pov》

''Dobro jutro, gospodine...''

''Dobro jutro, Saro, izvoli. Trudio sam se da ne napravim haos...''

''Divni ste...'' uleteo sam u kupatilo jer kasnim na trening, nisam se istuširao već sam se samo umio i oprao zube. Navukao sam patike brzinom svetlosti i povukao torbu sa kreveta.

''Ćao Saro, otišao sam...''

''U redu. Doviđenja gospodine...''

....

''U suštini imaš lepo razvijenu tehniku, samo... u ovim našim prljavim mečevima, udaraj ovim delom...'' stegao je pesnicu i pokazao kako i kojim delom.

''Okej... misliš da sam spreman?''

''Ti si meni i došao spreman. Ja volim da radim sa ovakvim ljudima. Imaš ambicije, snagu, taktiku, samo da te malo doradimo da budeš savršen...''

''Drago mi je...vidimo se večeras onda, a sutra, pravac kući...''

''Falila ti je?''

''Mnogo...''

''Eh šta ljubav uradi čoveku...''

''Ubije ga u pojam postojanja...'' izgovorio sam i setno se zagledao u daljinu. Ne izlazi mi iz glave nedelju dana, fali mi svaki milimetar te male iritantne devojke. Nisam imao pojma da je nedostajanje ovako jako stanje.

''Kako se ono beše zove?''

''Helena...''

''Šefova je unuka?''

''Poklopilo se tako...'' rekao sam i slegao ramenima. Znam da sam ovde dosta privilegovan i pažen, taj čovek se ophodi prema meni kao da mi je deka, a ja takvu vrstu ljubavi nikada nisam dobijao od svog pravog dede... čak mu ni lik ne pamtim jer smo se slabo viđali.

''Gde ste mi strpali onog jadnog momka? Ne izlazi mi odavde 24 časa dnevno...'' začujem Darka kako razdragano govori i ugledam ga kako u salu uleće kao tornado.

''Tu si. Tebe tražim...'' ustanem sa strunjače kad i Marko sa poda i stanem kao zapeta puška dok mi on pruža telefon koji nisam video skoro mesec dana, sve je vreme bio kod njega. Nisam se bunio. Ionko me samo ometao.

''Dali su joj telefon, baš sve ide po planu, nisi je zvao mesec dana, nema te u gradu, svi ćute o tebi, pun pogodak. Zovi je baš sad bi trebalo da se sprema za spavanje, tamo je noć, tačna je kao švajcarski satić...'' nasmejao sam se i poleteo da zgrabim telefon, ali ga izmakne i nasmeje se.

''Imaš petnaest minuta-...''

''Samo? Darko nisam je ni video ni čuo mesec dana...'' izgovorim i radost odmah nestane, petnaest minuta nije dovoljno! Kako samo tako malo?!

''Petnaest i tačka. Ona mora na faks, ti moraš da završavaš svoje obaveze, a i biće sumnjivo...'' klimnuo sam glavom snuždeno i uzeo telefon. Sačekao sam da prođe meč i da dođem u stan, obavim sve, te prođe nekih sat vremena, pa je tek onda pozovem..

Nastaviće se...

Eh, to je to za danas!
Ljubim vas!

Zaljubljena bitangaOn viuen les histories. Descobreix ara