Kada Adrianna svojoj majci na smrtnoj postelji obeća da nikada neće biti sa muškarcem prije braka,nije mogla ni zamisliti da će u njen život ušetati muškarac koji će je oboriti sa nogu. Max Darwin. Arogantan bogataš i zavodnik.Kada se njihovi putevi...
Davno je to bilo kada sam se poslednji put sklupčao na krevetu sa ženom,te sam i zaboravio koliko ovo izgleda divno.
Šesnaest godina?
Prva djevojka?
Ne sjećam se baš.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Ali sa Adriannom na granici s blaženstvom bilo je uživanje o njezinom štreberskom znanstvenom razgovoru,i druženju kakvo nikada prije nisam iskusio. Oči joj se naglo zacakle,kao da se netom probudila,zureći ravno u mene.
Tri sata poslije ponoći.
Bio sam razočaran što sam na neki način pedalirao unatrag zbog njezine reakcije na naše poljubce. Ali kao što sam i brzo shvatio da bi nekim čudom za nju učinio dosta stvari. Ako je željela da budemo samo prijatelji,mogao sam se pretvarati. Mogao sam biti strpljiv i mogao sam joj dati na vremenu. Samo sam želio da bude pored mene. I koliko god to patetično da zvuči,uzeti ću ono što mi se trenutno pruža.
Došlo je i vrijeme da i ja u životu budem Sara.
Protegnula se lagano zatresavši rukama iznad glave dok je mumljala. Dakako,ugrabio sam priliku da joj kriomice promatram grudi dok je nosila nešto sasvim neobično za Ade. Čipkanu spavaćicu.
''Jel ti to gledaš moje blago'' rekla je otvorivši jedno oko i uhvativši me pa polako spustila svoje blijede ruke natrag na krevet.
Odmahnem glavom ali...
''Da'' kažem.
''Jesi li oduvijek bio obožavatelj cica'' upitala je cerući se.
U onome što je očito postajalo obrazac,ignorirao sam aluziju o drugim ženama,odlučivši da se ni riječju neću osvrnuti na taj tabu....za sada. Pored mene,umirila se i znao sam da je i sama osjetila kako se među nama koči isto neizgovoreno pitanje: hoće li se ovaj razgovor nastaviti?
''Žao mi je zbog onog ranije'' zastala je pogleda uperenog u moje usne.
Nasmijavši se,prošaputao sam.
''Već ti mi to rekla,najprije si se ispričala riječima i onda me otjerala iz mog vlastitog kreveta'' našalim se.
Nasmijala se i uronila lice u moj vrat. Stegnuo sam čeljust pokušavajući potisnuti svoju reakciju na ovaj svjež podsjetnik da je sad pridubljena uz mene,da me je prije nekoliko sati poljubila kao nijedna do sada,te kako postoji mogućnost da nakon ovoga učinimo isto.
Mada i ako se željela samo sklupčati i zaspati,bio bih sretan.
''Valjda ni sama ne znam,što učiniti'' priznala je.
Htio sam je pitati.
Šta je sanjala?
Odnosno kakva je bila njezina noćna mora?
Zbog čega se boji mraka?
Toliko pitanja,ali plašim se.
Plašim se da bi je svakom svojom pogrešnom reakcijom ili pitanjem mogao otjerati od sebe,a to je jedino što u ovome momentu ne želim.
