SVE DOK NAS LJUBAV NE RASTAVI (ZAVRŠENA)👰

47.Max Darwin

Maline.

Novi među mojim omiljenim mirisima. Šuma, voda, svjež zrak. A sad i maline. Ona tako dobro miriše. Tako ju je dobro mirisati. Tako ju je dobro dodirivati.

Siguran sam da i sad dobro izgleda, ali proklet bio, nisam u stanju pomaknuti iscrpljeno tijelo kako bih je pogledao. Stoga pažnju usmjeravam na ono što mogu dodirnuti i namirisati; svoju kožu na njezinoj, udišem je kao da je ona život.

Njezina prisutnost probudila je nešto za što nisam ni znao da spava u meni. To je nešto uzbudljivo, što istovremeno probuđuje strah. Jer, uz onu nemilosrdnu šaljivu divljinu, u njezinim očima sad vidim i nešto drugo.

Ljubav.

Duboko udahnem, namjerno glasno, kao znak da se spremam progovoriti. U nadi da je ona budna. Ne mogu spavati,iako sam i više nego umoran.

Sklonim pokrivač sa sebe jer mi je bilo toplo ali i izlažući njezinu golotinju svojem pogledu. No ne bih rekao golotinju. Bila je u mojim boksericama i tanašnoj svojoj majici koja je otkrivala njezine bradavice.

Sranje.

Ade je već duže vremena ovdje a već se ne mogu naviknuti gledati u njezinom pravcu kada nosi nešto tanašno i kratko. Previdio sam zamamnu površinu svijetle puti pa skrećem pogled u stranu koliko god je to moguće.

Na moju žalost njezino tijelo se zakomeša te nasloni tik uz mene,smjesti se tako da na donjem
dijelu trbuha može osjetiti koliko sam uzbuđen. Na trenutak zastanem kako bih se odupro porivu da je ne probudim.

Još jedan gurkaj prema meni,te osjetim kako se njezino tijelo treska od smijeha.

"Namjerno ovo radiš" kažem.

"A ne smijem" ?

Tada podignem glavu i pogledam je. Ono što vidim je požuda. Čista, razarajuća požuda.

Jebote.

"Radimo test" rekla je cerući se.

"Test zbog kojeg ću se morati zadovoljavati pornićima poslije" kažem iskreno.

"Ne smetaju mi pornići,sve dok nisu prave djevojke" zakikoće se naslonivši čelo na moje.

"Ti si luda"

"Možda jesam,možda nisam" ponovo kikot.

Drži mi ruke iznad moje glave.

"Misliš da si jača od mene"

"Potruditi ću se" nasmiješi se.

Posve sam bespomoćan kad se Adrianna naglo pridigne prema naprijed, napadne me željnim usnama i, u kratkom trenutku slabosti,popustim njezinom zahtjevu.

Ne.

Otrgnem se, teško dišem i zatvorim oči dok se, uz puno napora,pokušavam sabrati i u sebi pronaći snage da joj se oduprem.

"Ne" kažem mirno, a ona se pomiče, trlja se o mene i ponovo ugrožava moju smirenost.

Prokleta bila. Otvorim oči i prostrijelim je pogledom upozorenja. No to ne izazove željeni učinak. Ona opet posegne za mnom, ali ovoga se puta izmaknem, pobjegnem joj tako da padne na leđa uz ogorčen uzdah.