Prelazio sam preko crvenih i prekršio Bog zna samo koliko zakona, ali mi to trenutno nije bilo nimalo bitno. Srce, da može, iskičilo bi iz mojih prsa od jačine udara. Stezao sam volan dok mi se u glavi još uvijek vrti Tiarin uplašeni glas koji je bio krhak kao da je plakala satima.
Melina je u bolnici, u komi je Damone. Molim te, požuri dođi, ne znam šta da radim.
Historija kao da se ponavlja, samo što sam ovog puta bio sporedni lik nesretne sudbine. Kad sam stigao ispred bolnice istrčao sam iz auta i tražio Melininu sobu kao luđak. Trčao sam i izbjegavao da se sudarim sa drugim pacijentima i konačno ugledao Tiaru za jednom klupom kako sjedi prekrivajući svoje lice dlanovima. Podigla je pogled kad je čula korake i istog trena ustala i bacila mi se iznenadno u zagrljaj. Plakala je, a ja sam stojao ukipljen ugledavši Henrika i Annu par metara dalje od mene. Gledali su me nimalo ljubazno i znao sam da neće proteći prvi susret nakon dvije godine glatko. Nježno sam odvojio Tiaru od sebe i stisnuo joj rame kao smirenje, iako sam duboko u sebi držao nemir koji je samo čekao da isplovi na površinu.
Henrik je napravio prvi korak prema meni, pogledao sam u Tiaru i obrvama pokazao da sjedne i da se skloni od mene, poslušala me je. Ovo svakako nije bila njena bitka, već moja, a najmanje što sam želio jeste da i nju uvučem u vatru koju Henrik nosi prema meni.
"Šta ćeš ti ovdje?" Prosikta kroz zube kada je stao u ravnini sa mojim licem. Nije se nimalo promjenio od posljednjeg puta, uzrujan je, možda sad i više nego prošli put dok sam ležao u bolničkom krevetu.
"Šta mislite? Došao sam zbog Meline."
"Koliko se sjećam rekao sam da je ne tražiš!" Zagrmio je dok ga je Anna pokušavala smiriti. Nisam znao koliko ću još dugo izdržati, a da ne skočim na njega. Nije mi trebao ponoviti te riječi koje su me proganjale od tog dana, samo Bog dragi zna koliko sam patio i koliko su me pogodile riječi od čovjeka koji me nekoć gledao poput sina. Nevjerovatno je kako se situacija uspjela okrenuti za sto osamdeset stepeni.
"Ona je pronašla mene", tiho procijedim skupljajući šake "bilo je pitanje vremena kada će nam se putevi ponovo ukrstiti."
"Zbog tebe je Melina ponovo završila u komi! Zbog tebe će da umre!"
"Neće!" Proderao sam se, što zbog bijesa što zbog toga jer je izrekao naglas ono što sam i sâm pomišljao što zbog toga jer je krenuo opasnim putem.
"Ti samo donosiš nevolje! Da si me poslušao Melina ne bi ponovo ležala u bolničkom krevetu!"
Skočio sam na njega, spreman da mu slomim nos i izbijem mu taj prokleti jezik, Anna je vrisnula od šoka, a Henrik se pokušavao odbraniti. Uspio sam ga udariti jednom, ali je već sljedeći udarac vješto izbjegao.
"Dosta!" Vrisnu Tiara kraj mene i svom snagom koju ima me otrgne od njega što me pomalo iznenadi.
"Sa mnom!" Naredi i povuče me za sobom iz čekaonice. Išli smo prema izlazu iz bolnice, ali sam se otrgnuo iz njenog stiska.
"Ne idem nigdje!" Kažem dok sam još uvijek bio u stanju bijesa. Tiara nije izgledala ništa bolje, ali se suzdržavala.
"Smiri se, do vraga više, hoćeš da pozovu policiju!?"
"On je kriv, udara najbolniju mi tačku."
"Znam", frkne i sjedne na jednoj klupi i pokaže mi rukom da sjednem kraj nje. Naslonim se od hladan zid i sklopim oči, brojeći do deset kako bih došao sebi. Henrikove riječi su me probadali poput mačeva, svaka je udarala u srž i izgubio sam kontrolu. Pokušavam da ne mislim da sam ja kriv, ali teško mi polazi od ruke kada to potvrđuje i njen otac.
"Nisi ti kriv", kaže Tiara kao da je čula o čemu razmišljam "njeni roditelji su samo u šoku i zabrinuti baš poput tebe."
"Izgubljen sam slučaj Tiara", kažem "ne znam šta da radim ako je sad stvarno izgubim. Nikad do sad joj nisam bio ovoliko blizu u životu kao sad, samo želim da se probudi i da znam da je dobro."
"Ona će biti dobro Damone."
"Kako možeš biti tako sigurna u to?"
"Nisam, ali želim da vjerujem u to."
"Vjera nas nekad uništi."
"Ne govori to, biće dobro."
Ali vidio sam zabrinutost u Tiarinim očima, nije ni ona mogla biti sigurna u ono što kaže. Izbjegavala je očigledno, a to ju je možda uništi.
Nakon petnaest minuta smo se vratili nazad gdje su Henrik i Anna bili. Izbjegavao sam ih pogledati u oči, nisam došao da se sa njima svađam nego da budem uz Melinu. Tenzija u prostoriji je bila zagušljiva, ali sam je pokušavao svim silama ignorisati. Sjedio sam Tiarom za jednom klupom i igrao se prstenom i tiho upućivao molitve za Melinu. Bože, daj da bude dobro. Bože, barem mi se ovog puta smiluj.
Henrik je bio posve tih, gotovo da nije ni bio sa nama u istoj prostoriji dok je gledao tupo u jedan bolnički zid čija je boja bila izblijeđena. Primjetio sam Annin pogled, bio je blag i u odnosu na Henrika nisam imao osjećaj da me ne želi ovdje u istoj prostoriji. Minute su prolazile jako sporo, čekali smo doktora kako bi nam mogao reći šta i kako dalje. Nisam bio u bolnici još od onog zadnjeg pregleda nakon nesreće, nisam više nikad poželio da se vratim i prisjetim na bijedne dane prikovan za bolničkim krevetom i u potpunoj nemoći. Kako će biti Melini kada se probudi? Šta ako ponovo izgubi pamćenje i po drugi put je izgubim? Zar je uopšte i moguće da se to desi?
Teški koraci su odjeknuli čekaonicom i svi smo ustali ugledavši doktora u svojim kasnim četrdesetim godinama odjeven u bijelo i sa naočalama, njegova kosa je bila kratka i uglađena, bez brade i sa borama na licu. Uputio je pozdrav i počeo listati po fascikli, pored njega je bila sestrica u tridesetima sa kratkom crnom kosom i upadljivim crvenim ružem, nosila je plavo odijelo i čini mi se da je glavna sestrica u ovom odijelu.
"Vi ste svi zbog gospođe Wood ovdje?" Potvrdno smo klimnuli glavom, sa nestrpljenjem čekajući šta će nam reći. U ovakvim trenucima može jedino da nas uništi ili usreći informacija i plašio sam se zbog toga.
"Njeno stanje je...diskutabilno", rekao je "na osnovu prijašnjih podataka već je bila u komi i prilikom buđenja izgubila pamćenje u nesreći, međutim sada je u komi pala zbog nečeg kompleksnijeg i što se u medicini ne može još uvijek jasno objasniti zbog čega je do toga došlo. Njen mozak nije mogao da podnese svu tu količinu podataka koje je unijelo u sistem, to međutim ne bi trebalo dovesti do toga da padne u komu, ali se desilo. Teško je odrediti da li će se probuditi sa sjećanjem ili će ponovo izgubiti pamćenje."
"Ali će se probuditi?" Upita Anna sa nadom u očima. Doktor je izdahnuo jedan kraći trenutak nas samo posmatrajući:
"Šanse postoje, ali je i to diskutabilno. Može se probuditi odmah danas, sutra, za sedmicu dana, mjesec dana...a možda se i ne probudi uopšte. Trenutno vodi bitku protiv same sebe, njen um protiv tijela i koliko ona bude psihički jaka tolike su šanse da će uspjeti pobijediti tu bitku i probuditi se, ali mi ne možemo znati kad niti hoće li uopšte uspjeti."
Tišina je nastala u čekaonici, čule su se jedino kazaljke na satu koje su me iritirale da sam poželio ga razbiti u dijelove. Nije nam dao definisani odgovor i to nas je dovelo do nove borbe sa emocijama, trebamo li se nadati i očekivati buđenje ili odustati? Naravno da to drugo ne dolazi u obzir, ali strah od toga da ćeš se razočarati kada ipak dođe do onog najgoreg je nešto što te psihički ubija, gledati osobu koju voliš neizmjerno da leži bespomoćno i jednom je nogom zakoračila prema smrti je nešto što ne bih nikome poželio da doživi na vlastitoj koži.
Doktor se zakašljao, pozdravio i polako povukao iz čekaonice ostavljajući nas sa glavnom sestricom.
"Preporučeno je da se posjeti pacijent i razgovara sa njim dok je u takvom stanju, najbolje osobe sa kojima je jako bliska."
"Možemo li je vidjeti?" Upita Melinina majka.
"Naravno, ali nećete moći svi da je posjetite. Dogovorite se između sebe ko bi trebao da je posjeti, a ja ću doći za deset minuta nazad pa vas povesti kod nje."
Pogledao sam prema Anni i Henriku i bio sam spreman da se ponovo posvađam ukoliko pokušaju da me spriječe u tome da je vidim. Bila mi je sve, ama baš sve što sam trenutno imao i želio, nisam namjeravao da je ne posjetim i da joj je dam jasno do znanja da sam tu za nju. U sobu su ušli Taylor i Steven ostavljajući me zbunjenim kako su znali da sam ovdje uopšte. Prišli su mi i zagrlili snažno, bratski i sa toliko neizrečene podrške zbog koje sam bio neizmjerno zahvalan.
"Jel dobro?" Upitao je Taylor tiho i sam pogledavši prema Henriku i Anni koji su bili samo par koraka udaljeni od nas.
"U komi je, za deset minuta će doći sestrica i rekla je da se dogovorimo ko će je ići posjetiti."
"Ideš, zar ne?"
"Da, makar se posvađao sa njenim roditeljima."
Pritom primjetim iznova Annin pogled, kada sam se sudario sa njenim očima krenula je prema meni sporim koracima. Taylor se izmaknuo kada je stala ispred mene i nesigurno se osmijehnula.
"Damone", rekla je to blagim tonom, kao da nije mogla vjerovati da će to ime ikad više izgovoriti.
"Gospođo Wood."
"I dalje sam Anna za tebe", napomenu me, davajući mi osjećaj prihvaćenosti za koju sam odavno već smatrao da sam izgubio kod njih.
"Možemo li porazgovarati negdje nasamo?"
"Naravno", odvratim i povedem je van čekaonice u jedan hodnik. Anna je izgledala iscrpljeno i zabrinuto što me nije iznenadilo jer sam bio isti. Bio je to šok za nas sviju kada smo dobili vijest da je Melina završila u bolnicu.
"Znaš, poslije nesreće se toliko toga promjenilo u našim životima", tiho je rekla "Melina nije mogla podnijeti tvoj gubitak. Bila je uništena, ali smo Henrik i ja uprkos tome pokušavali da je spriječimo da dozna za tvoj identitet, smatrali smo da činimo ispravnu stvar."
Ponovo se prisjećam tog proketog dana kada su mi rekli da odlaze i da je više nikad neću vidjeti, uništili su moje nade, slomili srce dodatno sa njihovom bezdušnom odlukom ostavljajući me u bolničkom krevetu potpuno nemoćan da spriječim odlazak.
"Međutim udaljili smo je od sebe, preselila se u vlasitu kuću i prestala nas posjećivati, svaki put smo je molili da dođe. Znali smo da je ljuta, mislili smo da će je proći, ali nije. Danas je sama od sebe nazvala i ponudila da dođe što me je iznenadilo, probudila se sumnja...instinkt da nešto nije u redu, ali nisam željela da letim pred rudo. Damone, srce mi se slomilo kada sam vidio Melinu na potkrovlju bez svijesti i sa otvorenim albumom gdje je bila tvoja i njena slika poslije zaruka."
"Zašto mi to sve govorite sad?" Upitao sam, ali glas mi je zvučao tiho poput šapata jer sam zamišljao situaciju koju mi je maločas opisala. Prizor je bio bolan.
"Zato što sam shvatila koliko sam pogriješila, koliko smo Henrik i ja pogriješili. Ona je patila zadnje dvije godine, tražila te, a mi smo joj to ograničavali i uprkos svemu tome ste se pronašli. Sudbina vas je ponovo spojila i otkud onda meni to pravo da vas ponovo razdvajam?"
Naslonila je svoj dlan na moj obraz, poput majke mi je nježno pogladila kožu i blago se nasmiješila:
"Često sam mislila na tebe u posljednje dvije godine, nisam to govorila Henriku, ali falio si u našoj porodici, a o Melini da ne pričamo. Bio si dobar za nju, a i sada si. Želim da je posjetiš sad."
"Molim?" Prošapćem, iznenađen i obuzet emocijama nakon što sam saslušao Annu, ženu koju sam smatrao poput druge majke i koja me smatrala svojim vlastitim sinom. Uvijek smo imali posebnu povezanost, a nakon ovog razgovora sam shvatio kako se ta povezanost nije ugasila. Još uvijek pripadam njihovim životima.
"Da, mislim da niko ne zaslužuje to koliko ti."
"Anna, ne znam šta da kažem."
"Ni ne trebaš ništa reći, hajde...posjeti je."
Lagano me pogurnula da krenem, ali sam umjesto toga stao ispred nje i povukao je u zagrljaj. Isprva se ukočila, nimalo ne očekujući ovaj gest, ali je ubrzo nakon što je shvatila uzvratila čvrstim stiskom zagrljaj uronovši svoju glavu na moja prsa. Znao sam da pušta suze, Anna je imala meko srce i plakala je zbog raznih sotnoca, a zbog ove sigurno nije mogla da ne zaplače. Izmaknula se od mene obrisavši kratko suze i osmijehnula se, pokazujući mi potom rukom da krenem i nije mi trebala ponoviti, već sam bio ka putu da vidim svoju ratnicu.
Vratio sam se nazad u čekaonicu i shvatio da smo se Anna i ja malo duže zadržali jer je sestrica već bila tu, pogledala je prema meni i pogledom mi postavila pitanje da li ću je ja posjetiti na šta sam nijemo klimnuo glavom. Okrenula mi je leđa i dala do znanja da je pratim dok su me Taylor i Steven potapšali još jednom blago po ramenu izgovarajući nečujne riječi utjehe. Hodnik je bio poluprazan dok smo išli prema Melininoj sobi, nisam znao ni koliko je sati niti koliko sam već dugo čekao u čekaonici, ali to više nije ni bitno dok sam odbrojavao sekunde do njene sobe. Kada smo stigli otvorila je vrata i zakoračio sam unutra, zadržao sam nesvjesno dah sve dok nisam ugledao Melinu u kutu sobe na bolničkome krevetu. Stvorila mi se knedla u grlu i suze su mi peckale oči dok sam posmatrao njeno sitno, krhko tijelo obavijeno raznim žicama za praćenje rada srca, imala je je prikopčan kisik i bolio me prizor koji sam gledao. Stisnuo sam usne i naoravio još jedan korak prema njoj dok je sestrica smjestila stolicu pored nje i nakon toga izašla iz sobe puštajući nas nasamo. Sjeo sam i drhtavim rukama sam krenuo da joj sklonim zalutali pramen kose sa lica, bila je blijeda poput bolničkih zidova, ali je bila topla kada sam joj dotakao obraz davajući mi do znanja da je još uvijek tu sa mnom.
"Melina", nježno sam izgovorio njeno ime i polako uzeo njenu ruku u svoju, pazeći pritom da ne povučem nikakvu žicu "Melina, dušo, tako mi je žao."
Poljubio sam joj površinu dlana, tako nježno i oprezno, prešavši na vršce njenih prstiju svaki potom milujući.
"Molim te bori se, molim te Melina nemoj da odustaneš od borbe, ne nakon što si otkrila cijelu istinu, ne nakon što si napokon saznala za mene i za nas. Molim te, Melina, nemoj otići."
Pustio sam suzu koja je već duže vrijeme čekala da kane niz moj obraz, a poslije njega su krenule i ostale. Bilo je teško gledati je u ovakvom stanju, nemoćnu i umrtvljenu, izgledala je spokojno, ali želio sam da joj ponovo vidim njene snene zelenkasto smeđe oči, želio sam da čujem njen lepršavi glas i dječiji osmijeh. Samo sam želio da se probudi, da bude tu kraj mene i da se uvjerim kako je ovo samo košmar.
"Ne mogu te ponovo izgubiti malena", rekao sam i spustio još jedan poljubac na njen obraz "čekao sam te dvije godine, nikad nisam odustao od nas i vjerovao sam da ćemo se ponovo naći. Nemoj da te ponovo izgubim, nemoj da ponovo prolazim kroz isto malena, molim te."
U sobu je ušla sestrica, kazujući kako je isteklo vrijeme posjete i kako moram izaći. Još jednom sam je poljubio u obraz, stisnuvši njenu ruku.
"Volim te, malena, nisam ti to stigao reći do sad i kajem se zbog toga, ali kada se probudiš čut ćeš te riječi od mene svaki dan, ma svaki Božiji sat, samo mi se probudi."
Odmaknuo sam se, izlazeći iz sobe iako sam žudio da ostanem uz nju i šapućem još toliko toga što nisam stigao dok je bila tu.