Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvadeseto: Damon

Steven je nervozno lupkao prstima od stol dok je svojim plavim, nemirnim očima šarao uokolo. Lijevi obraz mu je bio žarko crven sa tankim otiscima ženskih prstiju, kosa rasčupana i pogled iscrpljen i umoran. Njegova bijela košulja je bila neuredno skopčana i u potpunosti zgužvana i nije mario što je dobivao radoznale poglede od bračnog para koji je sjedio preko puta našeg stola sa malim djetetom koje se pilo svoj sokić na slamčicu uopšte ne registrujući o čemu je bilo riječ.

"Hoće li ikad doći to prokleto piće?" Prozbori tiho rukom prolazeći preko svog lica još jednom se potrljavši po oneštećenom obrazu.

Taylor je sjedio do mene i isto kao ja gledao u Stevena bez ikakve ideje šta mu se desilo. Dogovorili smo se izaći, želio sam sa njima porazgovarati o Tiari i kada je on došao i krenuo da nam priča o nekoj djevojci nije ni primjetio da je, vjerovatno, ista ta djevojka ušla u kafić i sa svojim vatrenim pogledom šarala prostoriju sve dok ga nije zaustavila na našem stolu. Prišla je Stevenu i potapšala ga po ramenu, isprva je izgledala smireno, ali kad je Steven pogledao u nju i složio šokiranu grimasu njen dlan je već bio na njegovom obrazu stvarajući jedan sočan zvuk koji je privukao pažnju ostalih koji su bili u okruženju našeg stola. Izašla je odmah poslije toga, a Steven je ostao izbezumljen i tih naručivši sebi hladno piće.
Nije nam rekao o čemu je bilo riječ, nije ni stigao reći zbog tog iznenadnog šamara kojeg je zadobio, tako da smo Taylor i ja ostali zbunjeni. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, nije ga ništa pitalo jer po Stevenovom izrazu lica ne bi bilo ni pametno da ga sad išta upitamo.

Kada je konobar donio Tayloru i meni kafu, a Stevenu čašu Jegera sa ledom kojeg je gotovo pa istog trena otpio.

"Znam šta se sad mislite", kaže i uputi nam po jedan kratak pogled "ali saslušajte me prvo."

"To bi bilo poželjno", kaže Taylor.

"Sinoć sam izašao u jedan klub, tu sam upoznao Lauru ili Lanu ili Lenu, nebitno", frkne "i plesali smo. Pitao sam je da li želi ići negdje malo privatnije i pristala je. Ona je pristala, da nije ne bih inzistirao."

"Dobro, i?"

"I otišli smo u jednu hotelsku sobu, spavali smo i moram priznati bila je dobra", kratko prokomentariše "sljedeće jutro sam ustao, a ona je već bila budna i posmatrala me. To me malo prestravilo, ali nisam ništa rekao. Pitao sam je da li joj treba prevoz kući, pošto znate ne želim ispasti totalni kreten, ali je ona rekla kako želi ići kod mene da nastavimo započeto. Ja joj objasnim kako to nije moguće, no ona nije željela da prihvati to. Uspio sam, kada je otišla u kupatilo da se sredi, pobjeći. Eto, ne znam kako me pronašla sad ovdje, ali mislim da sam se nje riješio sad."

Tišina. Razmjenjivanje pogleda. I za kraj, glasni smijeh zbog kojeg se Steven razljuti.

"Kreteni", pomrmlja kada se Taylor i ja stišamo.

"I šta si naučio iz toga Stevene?" Upita ga Taylor podrugljivo.

"Nikad izvesti psihopatkinju iz kluba."