Naše zauvijek [✔]

Poglavlje četrnaesto: Melina

Smijeh je bio tako glasan i dražesan da je budio leptiriće na dnu mog stomaka, slušati njegov melanholični glas i posmatrati blještavi osmijeh bilo je sve što mi je u životu bilo potrebno. Držeći ga za ruku svojom lijevom rukom zaručnički prsten je dolazio još više do izražaja zbog uličnih rasvijeta koje su dopirale kroz zamagljena stakla u automobilu. Tiha muzika je pjevušila u autu i samo dodatno davala čar ovoj toploj ljetnoj noći. Sve se činilo savršenim.

Ali jaka, gotovo zaslijepljujuća svijetla su naslutila na nešto sasvim drugo.

I moj vrisak, za kojeg nisam znala da sam ga ispustila je također govorio nešto drugo.

I zvuk škripanja guma, lomljena stakla, njegov panični glas i naposljetku grubi dodiri koji su pokušavali da me spase su jasno govorili kako je ovo sve, samo ne i savršena noć.

Bila je noćna mora.

Budila sam se, oznojena i sa ubrzanim otkucajima srca. Još jedan lomljivi san, ovog puta toliko lomljiv da sam ga još uvijek mogla osjetiti na vlastitoj koži. Pokušavala sam doći do zraka, ali jedino što sam uspjevala u ovom trenutku je da ispustim glasni jecaj iz sebe popraćen sa vrelim suzama koje su tako olako kliznuli niz moje obraze. Ovo nisam trebala da sanjam, ova mi uspomena nije bila potrebna, a opet sam bila zahvalna što sam na trenutak bila u stanju da se sjetim jednog prelijepog trenutka sa njim, samo par sekundi prije nesreće.

Okrutna je sudbina. Dok sam se još uvijek borila protiv svojih suza i glasnih jecaja ispružila sam ruku prema noćnoj lampi i upalila konačno svijetlo. Uzela sam sivu duksericu sa stolice i ogrnula se sa njom, a potom otrčala prema balkonu kako bih naposljetku se suočila sa hladnim vazduhom u mrkloj noći. Nije još ni svanulo, a nisam više osjećala umor niti želju da se vratim krevetu gdje me proganja osjećaj nedovršene noćne more, ionako sam već znala šta se dešavalo dalje. Nisam planirala da ponovo prolazim kroz isto. Izvadila sam iz džepa kutiju cigara i drhtavim rukama uzela jednu i prenijela je svojim usnama. Nespretno sam je zapalila i uvukla jak dim osjećajući blagi, gotovo nepostojeći miris mentola dok sam izbacivala gusti dim iz sebe. Uspjevala sam se malo po malo smiriti, ali me još uvijek proganjao nelagodan osjećaj. Koliko god se trudila zaboraviti, nikad mi neće promaći činjenica da je ovo sad moj život. Život poslije nesreće. Život koji sam smatrala lažnim, namještenim i nestvarnim. Kao da sam trenutno koračala kroz zamrznuto vrijeme i čekala kada će ponovo početi da se pomjera, a da moj život ponovo nastavi tamo gdje je stao. Međutim, ovakvi snovi su me uvijek podsjećali da stvari ne funkcionišu tako kako sam zamišljala ili priželjkivala i da je moj život postao najgora noćna mora.

Dočekala sam izlazak sunca i počela da se spremam na doručak sa svojim roditeljima koje sam već previše dugo izbjegavala da više nisam mogla pronalaziti izgovor kako se ne bih sa njima suočila.

Iako sam rado priželjkivala da ostanem zatvorena u svoju malu kuću i nastavim da preispitujem svoju sudbinu morala sam da se ipak posvetim tome da izgledam barem malo pristojno i ugledno pred svojim roditeljima. Odjenuvši jednu od bijelih bluzi sa balonkastim rukavima i običnim, plavim hlačama izgledala sam baš po njihovom ukusu-elegantno. Kosu sam svezala u jedan niski rep i uz malo šminke mi je uspjelo da sakrijem užas od prethodne noćne more i neprospavane noći. Obula sam cipele na petu i konačno izašla iz kuće zatvarajući vrata za sobom.